PARADOKSI MOJE CRNE GORE !

Piše: Nikola Čelebić

Crnogorska politička scena izgleda kao vašar velikosrpskog političkog taloga koji se grčevito bori da na svaki mogući i nemogući način vlastitoj državi iskopa grob. Teško je povjerovati da postoji zemlja na svijetu sa više paradoksa od Crne Gore.

Ne postoji nigdje na Svijetu više političkih povika: „držte lopova“ od onih koji bi da ukradu crnogorsku državnost na račun susjedne Srbije koja se hronično pravi „nevješta“ i nikada se ne ogradjuje od svojih pulena u Crnoj Gori. Ne postoji popljuvanija stranka od DPS-a, a isti taj DPS je obnovio crnogorsku državnost i prije toga obezbijedio naklonost zapadnih sila koje su spočitavale Crnoj Gori da je nemoguće da ostane ekonomski samoodrživa, a ona je ipak to postala baš u vrijeme tog “omraženog” DPS-a.

Što je zatekao DPS dolaskom na vlast?! Zatekao je zemlju čiji su privredni giganti radili kao zavisna sirovinska baza srpskih giganata koji su jeftino plaćali crnogorski aluminijum, boksit i željezo, a preradom ili preprodajom istog zaradjivali i desetostruko. Zatekli su u najatraktivnijim turističkim destinacijama turistički štetna sindikalna radnička odmarališta firmi iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tamo gdje nije bilo ovih odmarališta, tamo su bile vojne baze. Turistička privreda je bila razvijena na nivou nevještih pokušaja i to samo tamo gdje se nije mogla izbjeći i gdje se niko nije dosjetio da izgradi još neko sindikalno odmaralište.

DPS je odlučnim i hrabrim koracima doveo do toga da nam je Turizam graditelj jedne četvrtine Budžeta države. Sjetimo se kako su izgledali naši gradovi, infrasruktura zemlje koja je bila pomagana kao nerazvijeno područje od strane Vlade SFRJ. Mnoge manjkavosti tranzicije društva devedesetih nijesu mimoišle ni Crnu Goru. Njihova posljedica i pored „zarobljeništva“ u zajedničkoj SCG nije ni blizu onih koje je istrpjela i trpi i dalje Srbija. Ipak smo mi u Crnoj Gori permanentno imali opoziciju čija je najmanje jedna polovina sve vrijeme prilježno radila da unizi i uništi sospstvenu državu. Nije li to ambijent u kome je objektivno vrlo teško napradovati kroz cjelovitu reformu političkog, privrednog i društvenog sistema?! Nije li to ambijent koji nas danas košta budućnosti?!

Iz navedenih razloga danas imamo pojavu potpuno javnog subverzivnog djelovanja jednog dijela tzv “Srbskog” društva koje je otudjeno od sopstvene države i u funkciji njenog uništenja. Iz istih razloga imamo klerikalizaciju društva kroz antidržavnu Crkvu Srbije. Ovaj fenomen je utemeljen u svakodnevnici do te mjere da je Crkva Srbije čak direktno uticala na sastavljanje jedne – 41. Vlade u nominalno sekularnoj državi Crnoj Gori. U toj Crkvi, medju svještenstvom ili crkvenim velikodostojnicima nema ni jednog nacionalnog Crnogorca. Kako je to moguće u državi u kojoj je apsolutna većina pravoslavnih vjernika nacionalno izjašnjena kao Crnogorci?! Potpuno je po toj organizaciji legitimno da se na vjerske objekte ističu razne varijante zastava srpskog naroda, nikako crnogogorskog, a da se pritom ni na intoniranje crnogorske himne po komandi redovno ne ustaje -kakav bi makar bio red, da ne kažem obaveza! Potpuno je „legalizovano“ da se sa te adrese, po formatu: duhovne adrese „legitimno“ diskvalifikuje, ponižava i negira crnogorski nacionalni identitet. Pri tome, izvjesno je da su negdje u odajama te institucije sakrivene ozbiljne količine oružja koje bi bilo upotrijebljene protiv Crne Gore. Što još treba da se uradi da se ova organizacija označi kao antidržavna i diskvalifikuje iz javnog života države?!

Jedan od brojnih paradoksa je da je u prethodnoh opskurnoj vladi „Apostola“, koja nije bila tako davno, najveći broj ministara obrazovno i karijerno ostvaren do najviših profesionalnih pozicija u Crnoj Gori koja ih je navodno u vrjeme DPS-a potpuno profesionalno marginalizovala i uništavala! Paradigma ove priče je tadašnji ministar vanjskih poslova koji je za vrlo kratko vrijeme kao nacionalni Srbin u takvoj de-pe-esovskoj Crnoj Gori napredovao od pripravnika čak do ministra!

Još jedan i možda najveći paradoks je da su neki gradjani Crne Gore litijajući (litija je oblik molitve koji su potpuno izopačili) palili automobile po Budvi, kada je i zapaljen automobil potpisnika ovih redova. Tada su u molitvi – litiji, litijaši sa kriminalnim perjanicama na čelu Litija i pozivali na linč, ubistva i progone u toj Crnoj Gori koja ih je “ugrožavala” i u kojoj su bez sankcija palili i prijetili smrću gradjanima Crne Gore koji su eksponirani kao rodoljubi – Crnogorci. Sve to onako “ugroženi”. Sve je to činjeno da bi se imovina gradjana Crne Gore sakralnog karaktera predala u ruke strane Crkve Srbije sa mogućnošću da istu otudji čak i fizičkim licima. Bilo je i tih primjera a po svemu sudeći biće ih još…!

Ova serija paradoksa nema kraja ali ima rep na koji ćemo stati pa nek boli koliko boli. Dalje neće moći! Ova država zaslužuje budućnost bez njihovog mračnjaštva!