Padaju zvijezde i vlade

Piše: Dubravka Jovanović

Avgust je.
Mjesec kad zvijezde padaju i zlatnim putem survavaju se neđe. Prolivaju se možda u more? Moguće u očima ljudskim ili na dušu.
U letu ih valja uhvatiti. Ali brže su od misli, od pogleda.
Razumje se, ko umije da ih prepozna, da ih broji  i ko se pod sretnom zvijezdom rodio.  Sve se nekako otkotrlja s njima .  Zbore da tada treba poželjeti nešto lijepo da bi se u zlatnom tragu zvjezadonome  želja ostvarila.

Sjetih se rok balade Padaju zvijezde- Bijelog dugmeta, kad  luduje mjesec, poželi sreću i ne zaboravi me.
Sanjaj, ne budi se, jutro ionako pokvari sve. Pjesma će u svojim akordima.

Sve su noći avgustovske u mojoj Boki u grozdovima zvijezda .
Tu je Noć skuplja vijeka sa zvijezdama planetu zaustavila. Za ljubav.  Dalje će velikan-“ Nad njom zvijezde rojevemi brilijantna kola vode”.

Ko može pomisliti da baš u času zlata zvjezdanoga, avgustovske mijene donose strahotu, bol, nemir, muku, jad, suze, jauk, muk. Ovog najnesretnijeg avgusta crnogorska prijestonica osvanula je sa crnim florom na reveru.

Deset ugašenih života bezumljem . Hicima pomahnitalog uma.
Neću u snove dva anđela da ih ne uznemiravam gore.
I neću o tome ko je morao i zašto nije spriječio pad zvijezda iz njihovih očiju . Ko se igrao žmurke ?
Dovoljno  o ovom crnom avgustu u Crnoj Gori,ljeta u kome je i sam Gospod zanijemio i zaboravio što mu je činiti. Spasiti , ostaviti barem djecu.  Ja više od ova dva retka ne mogu. I ne treba.

Padaju zvijezde . Ali i vlade  u Crnoj Gori, po sistemu “sinoć  me je oženila majka a jutros mi pobigla divojka”.
A onda ispočetka od srijede do petka  al se nijesu odmakli dalje od početka.
Za družinu sklepanih vlasti  radi vlasti a ne časti ,znanja i poštenja , najbolje pristaje Zmajeva Pačija škola u kojoj se konstatuje da:  ništa više ne nauči pačurlija ta nego što je i prije znala ga, ga, ga.

I opet Avgust, prisjetimo se prije nešto više od dvije godine.
Pala vlast dugogdišnja, stara tri decenije životnih nevera i nirvana.
Vlast koja je sa svojim narodom povratila svoje državno i nacionalno ime.
Ušla  pod štit Nato saveza  i prevalila veliku dionicu na putu ka Evropskoj Uniji.
Vlast u kojoj i uz koju  je bilo i krađa i svađa . Ulizica i licemjera, moćnika i nadobudnih sljedbenika njihovih,  bez pokrića,  ali nikada ovakvoga čuda. Otvorenog fašizma i izdaje, laži i prevara.  Svakodnevnih na kila.
Vlast  koja nije htjela il nije smjela ( vrag bi joj znao) da prepozna one koji bez drama interesa rade i vole svoju državu. One koji se bore i kada su ostavljeni  sami jer su čisti i veliki. Jer su hrabri i dostojanstveni. Jer im um i srce određuju pravac i raskršća koja vode do ČOVJEKA .

I sve to je mala maca (što bi mladi današnjice kazali) u odnosu  na oslobodioce avgustovskih promjena. One koji su nam obećali pravdu i poštenje.
One  koji su se zaklinjali da se više nikada partijskim knjižicama neće zapošljavati u Crnoj Gori, niti se na lopate trošiti državni novac , voziti službena vozila u privatne svrhe, bjesomučno graditi budvanizacija sistemom i razgrađivati kulturna baština.
Oni koji su pod mantij ama popovskim  sebi našli hladovinu a njima rasprodali naše svetinje i naše čiste molitve , naše psalme, oltare, zvonike  i krstove svete.

Zato padaju. Ali ne sa zvijezdama. Padaju  da se survaju u mrak  i u svoje  ništa.
U međuvremenu trguju na sitno i krupno, pa kako prođe prođe.
Ako uvale, uvale ćorak jedan drugom, kako bi  manipulanti  zadržali  vlast a dobili koju mrvicu ovi koji bi ih eventualno spašavali.

I tako od avgusta do avgusta. Od Zdravka do Dritana , i ostaloga zelja od političara. Padaju Vlade , luduje mjesec. Jutro ionako pokvari sve!
A ni mrve zlata i svile kako je  Bijelo dugme jednog časnog veremena, pjevalo  svima i otkopčavalo dušu svim  dobrim  ljudima.