Ovako je kad je premijer jasne profilacije, narodna hit ličnost, po sopstvenom predanju

Piše: Slavko Mandić

Nije naš narod prećerano bistar. Politički mislim, a ne ne daj bože u mozak. Zna on doma doć i prestrojit se na vrijeme, pa se pripetat onome koji mu može pružit više no onaj prije ovoga. Više puta mjeri, pa onda za šaku eura i za po neku privilegiju, presijeca. I sve tako do neke sljedeće prilike. Zato je izabrao intelektualnu, finansijsko naučnu, svjetski obrazovanu, hrabru i iznad svega duhovitu društveno-političku gromadu, kakva je današnji premijer. A to što mu neki zamjeraju i nabraju mu mane, samo potvrđuje da ih ždere pizma, da im zavist ne da da mu stisnu ruku, priznaju enciklopedijski kvalitet i potpunu upregnutost u zapregu koja nas vuče uzbrdo ka Evropi svim centrifugalnim i centripentalnim silama. Što god to značilo, jer ako mi nećemo u Evropu, a po svemu što činimo nijesmo baš radi, ne treba se šekirat. Ućeraće nas tamo znamenita Ursula fon der Lajen, silom na sramotu.Eto, i tu smo brigu prebrinuli. Ko je drugi, do premijer dični, ličnim šarmom uspio da pridobije čelnicu EU i da nam prokrči put ka njenoj familiji naroda, i pored drača sa velikim bodljama koje nam na njemu postavljaju dnevno mnogi iz koalicionog (s)jedinjenja aktuelne većine.

Koliko je važno kad na čelu imate čudovište. Razumije se, u pozitivnom smislu. Ono jasne profilacije, kako sam reče, jer je građanima jasno da je u pitanju hit ličnost, koja rezultatima se nešto, što se na snimku nije čulo jasno. Ono što ono može (čudovište), a drugi niko ni u primisli. Kad imate jedinstvenog lika koji se ne veže za užase i raznovrsna pravila po čijim žicama igra birokratija. Taman posla. Ovaj se miče dalje od toga koliko god može. A može, dokazao je na brojnim primjerima. Dosadno mu je da śedi među poslanike i sluša burlikan, čak i na glupavoj mu konstrukciji koja se zove premijerski sat. Nema on kad za tu vrstu opšteg ludila. Ima čeljade rabote, pa je zato normalnom jasno kad ustane i zatraži zamolnicom od zajapurenog kolektiva koji, kako je razumio po vaz dan nečiju glavu ište. Pustite me da radim, da bi građani imali šta da jedu, čemu da se raduju, da bi imali budućnost, potpuno opravdano je zavapio premijer, jer je vidio da je đavo odnio šalu i da je vrijeme da on bar nešto uzme u svoje ruke. Eto, vidio je da će gladni narod, ako se on ne mrdne, krepavat i još više izgledat kao pirun savijeni, tanak da tanji jedva može biti.
Bolje mu je, narodu, čućete od onih zlih, da ti baš ništa ne činiš. Jer si baš ti svojom paf-paf rabotom narod doveo do ovakvog bestežinskog stanja. E pa tim takvima ni dobro ne valja. Kad su imali manje cukra i masti u krvi, no što sad imaju? Kad im je mokraćna kiselina bila ispod hiljadu nečega. Ili zloglasni trigliceridi koji se nijesu spuštali ispod desetog podeoka. I da ne nabrfajam više, jer me pomama ufati od ovakvoga narodnoga fukarluka. Samo se žali (narod) a ne vidi lične benefite koje im je lično on, premijer, donio svojim Evropa 1, pa Evropa 2, pa čak i još neusvojena Evropa 3. Nema šanse da možeš ući u prodavnicu i kupit punu korpu namirnica, sem ako nijesi državni čimbenik, poslanik ili ministar, ili njihove zaokružene famelje. Oni mogu zasigurno. Ali, pogledaj ti samo njihovu krvnu sliku. Svašta se u njihovim krvnim sudovima i crijevima nataložilo od kad su u srodstvu sa vlastima, ili su direktna vlast. Pa reči ljudski jesi li ikad zdraviji bio. Malo jesi gladan i željan svačega, koliko god da imaš više novca, jer je njegova vrijednost niža, ali treba da budeš svjestan narode da bi, ako bi to sve što ovi okrugli i zadrigli danas imaju, bio nezdrav i nikakav. Zato ćuti i zoblji onoliko koliko ti penzionerska ispaša dozvoljava. Ili neki drugi minimalac, za zdravlje najkorisniji.
Zato, za ovoga i ovakvoga premijera bez pogovora.
Koliko je premijer budan, i koliko, poput još samo jedne veličine, srbijanskog Vučka, nikad, ama baš nikad ne spava, zato što na svoj narod misli, pokazuje i činjenica kojom je brzinom reagovao kad su neki Turci, kako se vjerovalo, napali nožem neku isprogramiranu domaću čeljad. Ama, tu se sistem pokazao u svim svojim raskošima. Munjevitom reakcijom organa ufaćeni su navodni vinovnici ovog strašnog zločina. Na lice mjesta je izašao i ministar policije da objasni zabrinutom narodu da će Crna Gora znati da se odupre Turcima i njima sličnim. Onda su horde dobromislećih ksenofoba i šovinista, ničim izazvane, u pratnji policije, krenule ulicama grada kao svaka organizovana družina, da ućeruju strah u kosti narodu druge vjere i nacije. I da im usput po nešto od imovine zapale i polome. Uhapšeni su navodni vinovnici, ali se izgleda poslije svega ustanovilo da je istina sasvim drugačija. Zbog čega su uhapšeni pušteni na slobodu.
Sve je to iz inostranstva pratilo budno oko premijera. Reagovao je brzinom svjetlosti. Nema čekanja, kako su to oni bivši radili. Pa da se sve sagleda i ustanove svi aspekti. Taman posla. Treba reagovati promptno. Zato je premijer organizovao omiljenu telefonsku śednicu vlade, koja je donijela  odluku da  ukida bezvizni režim Turskoj. Momentalno, bez čekanja. Hitno, da hitnije ne može bit. Ubjeđivali su mnogi iz neformalnog sektora da to ne čini, jer je štetno za državu, ali premijer se nije dao skrenuti sa puta očuvanja crnogorskog integriteta i suvereniteta, bez obzira na dronove koje su Turci prodali Kosovu. A ukidanje bezviznog režima znači mnogo toga. Neće se više moć liječit u Turskoj ako nemate vizu. A to traje i košta. Biće otežana trgovinska razmjena, s tim što mi nemamo što da razmijenjujemo.

Očekivanje domaće vlasti bilo je da velika Turska neće reagovati na ovo što je premijer brzopotezno, ničim izazvan uveo. Valjda će razumjeti, nadao se, da je on to morao, iz nekih nerazumljivih razloga i da sam nikad ne bi to učinio. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog novca, kojega će sad sigurno biti manje.
Ali, Turci nijesu razumjeli. Uslijedila je izjava ambasadora Turske u Crnoj Gori Bariše Kalkavana da je realno očekivati da Turska uvede recipročne mjere i da, ukoliko Vlada Crne Gore u narednim danima ne preduzme adekvatne korake, uslijediće odgovori na uvođenje viznog režima istom mjerom.
Nije pomoglo ni, kako neki rekoše licemjerno osvjetljavanje mosta Milenijum bojama turske zastave, ni izjave o prijateljstvu i ljubavi, ni direktni razgovori u ambasadi prijateljske nam države. Poruka iz Turske je jasna. Ko zna kako će paf-paf  politika reagovati i što odlučiti. Ali, ono što je sigurno SVE ĆE TO NAROD POZLATITI!
Oće, bez problema. Jer kako na početku rekoh, nije naš narod prećerano bistar. Politički mislim, a ne ne daj bože u mozak.