Otvoreno pismo Sretena Vujovića, akademika DANU, potpredśednika Crnogorskog PEN Centra, pisca i prevodioca,  predśedniku svih Srba u Crnoj Gori, Jakovu Milatoviću i Vrhovnom državnom  sudilištu.

Otvoreno pismo Sretena Vujovića, akademika DANU, potpredśednika Crnogorskog PEN Centra, pisca i prevodioca,  predśedniku svih Srba u Crnoj Gori, Jakovu Milatoviću i Vrhovnom državnom  sudilištu.  

Kako pomenuti (slučajni) predśednik, prema vlastitoj izjavi, ne koristi jezik propisan Ustavom Crne Gore, svoju odbranu u montiranom političkom procesu na Cetinju, koji je od „napada“ na predśedničkog kandidata „evoluirao“ u „napad na službeno lice u vršenju službene dužnoesti“, odnosno dopunu odbrane sam dužan uputiti aktuelnom  (slučajnom)  predśedniku, i to na jeziku kojim su govorili i njegovi i moji preci! Ja se mojih nijesam odrekao! Kako je ovaj proces politički instruiran od strane njegove antidržavne partijske grupacije, prava adresa za iznošenje obrane je upravo Miulatović. Na nedavnom sudskom ročištu sam tražio da se zapisnik vodi na mom, crnogorskom jeziku! Inače, uvjeren sam da aktuelna politika, negiranja vlastite države i njenih simbola, nije ideologija; prije će biti da se zbog apsurdnosti takve problematične djelatnosti radi o dijagnozi ili o elementarnom domaćem nevaspitanju.

Napomena:Vokabular može provjeriti u „Poslanicama“ Petra I.

Ištem pravicu, pred sudilištem, na svoj, crnogorski jezik

Slovo prilježnosti

Ja sam pasale rede, pred sudilištem zaiskao, e mi je volja da se navičas izjave moje zapisivaju na crnogorski jezik i po  crnogorskoj ortografiji. Ako li bi se one kome nerazumne učinjele, ištem da se prizove vičnjak ili dagoman sa Učilišta  za crnogorski jezik i slovesnost!

Na ničesovi način nijesam karao ni Milatovića, ni policijota kojega su nafatali i nafigali da me tuži pred sudilištem. Ako ćemo zboriti pravo, on je mene, zauminuo bez išesove pobude, teke one političeske.

Ja mnim, da me tadijer političeski nafigani policijot ćušnuo sa malo više ponta, a śećam se ka’da je ondan bilo,  prebio bi mi rtenicu, oliti kotalac taman ka’ da sam sa petra pa’! To je  od mene moglo načinjeti bogalja više no da me česovom żipom potrefio u perčin i to iz kokovolja! On zanago nema pravo da me, ni ćuška ni tiče, ka’ da je na mene intrao pri česovome oberu, pa me namjesto urivka sputao golijem rukama. Mene je udivitelno što me ovaj policijot bez ičesove pobude, i bez policijotskijeh sindžira, negva i bukagija, pokuša sputati. Može bit neka političeska pričina tomu.

Ovo je, zanago teke podśdetnik da mi na’mpane, da mi se lakše avizati što sam stio zboriti!

Zaprosi đe bi policijot mora dati otvjet:

1. Ja bih se rad bio alavertiti, sušto sam ja i kakvijem djanijem načinio da on nema skoposti za pripraviti svoje činodjejstvije;
2. Ko ga je obručio za to;
3. Je li policijot bio naredan za perčinanje ;
4. Je li me neko prosočio da ću biti na taj skup?

Ove bjelodane avetluke niko ne može sumprešati,  a ni iźesti pa da je zgotovljeno u najbolju prosulju od tuča! Nema tijeh političeskijeh baroča, koji nas mogu sputati i prestrašiti da ne zborimo pravedno.