OTAC TVOJ MEDITERAN – POETSKA ODISEJA BORISA JOVANOVIĆA-KASTELA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Tu, pokraj mora, đe se razasipaju kristali soli, đe valovi brišu tragove na pijesku i zapisuju nove priče u dubinama, rađa se poezija Borisa Jovanovića-Kastela. Otac tvoj Mediteran  je odraz jednog sudbinskog saveza pjesnika i mora, dijalog sa vremenom i prostorom u kojem se talože priče starih moreplovaca, duh izgubljenih gradova, mirisi lavande i ruzmarina, nostalgija za svetim plavetnilom.

Mediteran u Kastelovoj lirici je filozofija postojanja, mitski prostor u kojem se pjesnik suočava sa olujama i burama života, ali i nalazi utočište u njegovoj beskrajnoj ljepoti. Njegova riječ nosi pečat samog Neptuna, boga svih voda, koji u ovim pjesmama podiže plimne talase i sapliće pjesnikove misli između morskih pjega i bijelih jedara. U Kastelovim stihovima osjećamo i duh Janusa, boga prolaznosti i promjena, dok pjesnik u jednoj ruci drži prošlost Mediterana – njegovu istoriju, njegove mitove i božanske znakove – a u drugoj ruci proriče njegovu sudbinu, gledajući u neizvjesne horizonte. Ova zbirka poetski je brod što plovi kroz beskraj Mediterana, vođen ružom vjetrova i kapricima bogova. Kastel, kao novi Odisej, ne pristaje na mirne vode njegove stihove pokreće Nemesis sudbine, dok ih Fortuna nagrađuje ljepotom i vječnim tragovima u morskoj pjeni. U svakom stihu osjeća se otkucaj mora, njegova ćud, njegova vječna tajna. Njegova poezija kao da nosi glas starih rimskih trirema, jedrenjaka koji su vijekovima parali ovo more, ostavljajući za sobom sjenke svojih mornara, zakletve izgovorene pod zvijezdama i šapat sirena koje su u pjesnikovim stihovima pronašle novi dom.

Jovanović-Kastel gradi svoju poetsku kulu od soli i svjetlosti, oslanjajući se na mitsko i istorijski, ali i na sopstvenu borbu sa vremenom koje odnosi i donosi. Njegova riječ nosi pečat Posejdona – moćna, neumoljiva, ali istovremeno i blagoslovljena ljepotom stvaranja. Iščitavajući njegove stihove, ne možemo ostati ravnodušni pred snagom Mediterana koji uvijek iznova opija i osvaja, oblikujući pjesnika u vječitog putnika kroz njegovo plavetnilo, dok ga na obzorju čekaju i Jupiterovi gromovi i Neptunove milosti.

Njegovi stihovi podsjećaju na latinske epigrame isklesane u bijelom kamenu obala, na zavjete mornara izgovorene pod Neptunovom zaštitom. U njima odjekuju udari valovaa o pramac jedrenjaka, zlatne aureole zalaska sunca nad rimskim lukama, strast i čežnja onih koji su nekada odlazili u daleke svjetove, ali se uvijek vraćali Mediteranu kao svojoj posljednjoj luci. Ovđe je poezija more u svom najdubljem smislu – nepredvidiva i vječna, poput antičkih brodova koji su jedrili vođeni zvijezdama. Kastelova riječ nosi nemir vjetrova što kovitlaju iznad zelenih maslinika, dok se u njoj miješaju mirisi juga, tragovi prošlih vremena i odsjaji budućih putovanja. Pjesnik svojim stihovima gradi ploveći hram, hram od soli, svjetlosti i mramornih obala, u kojem svaka pjesma odzvanja kao molitva moru. Mediteran u njegovoj poezije je pejzaž i sudbina. On je svjedok oluja, svjetionik izgubljenima, vječna priča iz koje su potekle i epopeje i mitovi. Kastelova lirika otkriva kako valovi nose tajne starih civilizacija, kako vjetar donosi odjeke prošlih stoljeća i kako more nikada ne zaboravlja one koji mu posvete svoju dušu.

Boris Jovanović-Kastel u pjesmi „Neznancima i Evropi“ gradi poetski lament nad sudbinom Južnih Slovena, ispisujući optužnicu Evropi, kontinentu koji sebe doživljava kao kolijevku civilizacije, dok istovremeno okreće glavu od sopstvenih zločina, promašaja i nepravdi. Ova pjesma nije samo izraz rezignacije već i akt simboličkog samoprognanstva, poetski bijeg u mitski prostor u kojem pjesnik pokušava pronaći utočište od besmisla savremenog svijeta. Već u prvim stihovima pjesnik se distancira od neznanaca, onih koji su izgubljeni u duhovnom i moralnom bespuću, a prije svega od Evrope – „nevjerne Evrope“. Ta Evropa nije više prostor slobode i pravde, već mračna sila koja „mrcvari i ucjenjuje Južne Slovene“, primoravajući ih da se odriču sopstvenog identiteta kako bi postali dio njene „smrtonosne igre“. Kastel ovđe upotrebljava snažnu metaforu – „ukrštene riječi bezbojnim grafitom“ – čime ukazuje na mehanizam kulturnog i političkog uslovljavanja, đe su narodi Balkana prisiljeni da upišu unaprijed određene odgovore u mrežu geopolitičkih pravila, lišeni boje, karaktera i slobode.

Pjesnik ne prihvata takvu Evropeizaciju po svaku cijenu – on ne traži „milosrđe imperije“ koja se pokazala slijepom pred genocidima, trgovinom ljudima i nasilnim asimilacijama. Umjesto da ostane u svijetu „korektne neslobode“, on bira radikalni egzil, ali ne bilo kakav – Kastelovo samoprognanstvo dobija mitske i arhetipske dimenzije. Simbolički bijeg u „vulkanski pepeo sa plaža Madeire“ evocira sliku ritualnog umiranja, pokapanja u lavu kao čina potpunog otuđenja od svijeta koji je izgubio ljudskost. Madeira, ostrvo na ivici Evrope, postaje metafora posljednje granice, mjesto đe pjesnik može završiti svoj odboj od kontinenta koji je prestao biti moralni kompas.

Zanimljivo je da on bira listove lovora kao odjeću u tom egzilu. Lovor, biljka posvećena Apolonu i simbol pjesničke besmrtnosti, postaje zaštita pred nestankom. Njegov odlazak nije pasivna smrt, već čin veličanstvene rezignacije – napuštanje istorijske arene da bi se sačuvao integritet sopstvene pjesničke misije. I dok pjesnik odlazi u mitsku smrt, svoju đecu (buduće generacije) skriva u „moračke pećine bez eha i tragova“, daleko od istorijskih i geopolitičkih prisila. Jedan od najsnažnijih trenutaka pjesme nalazi se u prizoru u kojem vještica dolazi po danak. Ovđe Kastel gradi simboličku vezu između istorijskih i savremenih kolonijalnih strategija, đe su Balkanski narodi uvijek bili „regrutovani“ u tuđe vojske, postajali puki izvršioci imperijalnih pohoda. Njegova slika legionara „pljačkaša Seramidinih vrtova“ evocira prizor antičkih osvajanja i pustošenja kulturnih baština, dok se ciklus pljačke i nasilja nastavlja kroz „ruku u žučnoj kesi piramide“ i „parfem karijatide iz mauzoleja u džepu“ – motivi koji ukazuju na dugotrajan istorijski fenomen prisvajanja tuđe kulture od strane imperija.

Ovđe Kastel ne proziva samo prošlu Evropu – on otvara pitanje savremenog odnosa prema kolonijalnoj prošlosti i licemjerju koje se krije iza velikih političkih deklaracija. Evropa nije samo nevjerna – ona je i grabežljiva, surova u svojoj proračunatoj moći, spremna da nastavi tradiciju otimanja i devastacije. Završni stihovi pjesme otkrivaju još jedan ključni motiv – pjesnik ne može biti gonjen, jer njegovo biće više ne pripada ovome svijetu. „Nećete moći za mnom, neznanci, jer će odzvanjati nanogice“ – ovdje nanogice simbolizuju ne samo ropstvo i kontrolu, već i opštu sputanost savremenog čovjeka koji je postao zatočenik sopstvenog sistema. U kontrastu sa tim, pjesnikove noge su „fosili na vulkanskoj obali“ – on ne pripada ciklusu potrošnje, prilagođavanja i pokoravanja. Njegov put je put onih koji se ne uklapaju, put onih čija sloboda leži u vječnoj nepokorivosti.

Ali, pjesma završava upozorenjem: „biće šibice ako se njeni parobrodi povampire“. Ovdje Kastel stvara sliku spaljene zemlje, finale u kojem svaka mogućnost povratka Evrope u stare kolonijalne i ratne strategije može izazvati konačno samozapaljenje. Pjesnik nije samo onaj koji odlazi – on je onaj koji proriče mogući kraj imperija ukoliko ne prepoznaju granice sopstvene pohlepe. „Neznancima i Evropi“ nije samo pjesma o odlasku – to je poetski manifest egzila, djelo u kojem Kastel dekonstruiše mit o Evropi kao moralnom centru svijeta i postavlja pitanje šta znači biti slobodan u svijetu koji ne nudi stvarnu slobodu. Između istorije i mita, između Madeire i Moračkih pećina, između antičkih pljačkaša i savremenih globalnih sila, pjesnik gradi svoju posljednju tvrđavu – onu u kojoj je jezik otpor, a pjesma utočište.

U Kastelovoj viziji pjesnik nije samo protagonist istorije – on je njen svjedok i njen sudija, onaj koji vidi dalje od dnevne politike, dalje od kompromisa, dalje od iluzije da je moguće pronaći dom unutar sistema koji se temelji na prisili. Ova pjesma je snažna, beskompromisna i gotovo proročanska – u njoj se sudaraju prošlost i budućnost, dok pjesnik ostaje onaj koji je svoj svijet izgradio van vremena, među lavama i lovorima, u vječnoj slobodi mora.

Pjesma „Svjetionici, nokti i sočiva“ Borisa Jovanovića-Kastela nosi snažan simbolički naboj, isprepleten motivima mora, svjetionika i tjelesnih fragmenata koji metaforično oslikavaju unutrašnju borbu lirskog subjekta. Kroz specifičan poetski jezik, Kastel gradi atmosferu sudbinske borbe između čovjeka i elemenata, svjetlosti i tame, sjećanja i sadašnjosti. Već u prvim stihovima pjesnik gradi snažnu sliku bure koja nanosi „kristale smrznutog mora pod lanterne“. Ovdje bura nije samo meteorološka pojava, već sila koja donosi haos, preoblikuje pejzaž i stvara prizor ledene opasnosti. Svjetionici su označeni kao „glasnici blizine plićaka, spruda i sidrišta“ – oni simbolizuju orijentire, sigurnost, ali i granice. Oni su istovremeno znak spasa za one koji plove i opomena na skrivene opasnosti pod površinom.

Međutim, Kastel ne posmatra svjetionike samo kao pomorske objekte – oni su čuvari „morskih duša“, oni bdiju nad onima koji su nestali u beskraju mora. Od rta Savurdije u Istri do Mendre kod Valdanosa, oni su rasuti duž obala, upijajući sudbine onih koji su zavisili od njihove svjetlosti. Međutim, u ovom pejzažu „led mora cakli pred barutom divljeg zapada“, što sugeriše nasilje, sukob, možda i dolazak surovih vremena u kojima more i njegove svetionike ugrožavaju sile izvan njegovog prirodnog ciklusa. Posebno upečatljiv momenat u pjesmi dolazi kroz sliku noktiju i sočiva – tjelesnih fragmenata koji postaju nosioci emotivnog bola i unutrašnje pobune. Lirski subjekt se pita kako će sada kada je daleko od onih koji su mu bili oslonac, zagrebati obraze i prepoznati sebe u „kapetanu podmornice“. Ovđe dolazi do preplitanja lične identifikacije sa simbolikom mornara i ratnika – podmornica kao metafora za duboko potisnutu osvetu, za povlačenje u mračne dubine, đe se čeka pravi trenutak za isplivavanje. Nokti nisu samo dio tijela, već oružje – sredstvo bola i prepoznavanja, ali i osvete. U ovom segmentu pjesme prepoznajemo Kastelovu sklonost ka mitskoj i arhetipskoj simbolici on evocira slike osakaćenih, onih koji su izgubili fizički kontakt sa svijetom i sada se prepoznaju jedino kroz svoj refleks u kapetanu podmornice, u biću koje plovi ispod površine, nevidljivo, ali sa misijom.

Sočiva iz očiju dodatno pojačavaju motiv gubitka i dezorijentacije. Ako oči simbolizuju percepciju i mogućnost spoznaje, onda izvađena sočiva predstavljaju kraj sposobnosti da se vidi jasno, da se razlikuje realnost od iluzije. Pjesnik postavlja pitanje kako da progleda ako se more otopi – ali istovremeno i potvrđuje da se ono neće otopiti, jer je njegova snaga vječna. More ostaje nepokolebljivo, dok ljudska percepcija ostaje nesigurna i ranjiva. Završni stihovi odišu bolom i gnjevom. Svjetionici su „kamena svjetla“, čvrsti i postojani, ali i oni su postali izvor gubitka. Pjesnik se pita čime da ih grije da ne ugasnu, kada su mu uzeli sve. Ovaj završni stih odjekuje kao optužba i molitva istovremeno – svjetionici, koji su nekada vodili i spašavali, sada su postali nemi svjedoci nestanka. Oni više nisu samo čuvari pomoraca i duša – oni su metafora za samu sudbinu, za neizbježnu snagu koja upija sve tragedije, ali ne daje odgovore. Oni su tu, neuništivi, dok je čovjek taj koji strada, koji pokušava da pronađe smisao u svijetu koji je nemilosrdan.

„Svjetionici, nokti i sočiva“ je pjesma dubokog unutrašnjeg traganja, sukoba između individualnog bola i nepromjenjivosti univerzuma. Kastel u ovoj pjesmi spaja elemente mitologije, pomorske simbolike i ljudske fizičke fragmentacije kako bi stvorio sliku egzistencijalnog rasapa – lirski subjekt je istovremeno brodolomac, mornar, kapetan podmornice, ali i čovjek koji pokušava pronaći toplinu u svijetu kamena i leda. Njegova poezija ne nudi konačne odgovore – ona postavlja pitanja, ostavlja otvorene rane i ćera čitaoca da osjeti sudbinsku težinu mora koje ne mari za pojedinačne sudbine. Svjetionici će sijati i dalje, more će ostati hladno, a čovjek će nastaviti svoju borbu sa sjećanjem i sopstvenim fragmentima koji mu izmiču.

Pjesma „Ime i bezimenost“ Borisa Jovanovića-Kastela istražuje odnos između identiteta, istorije i prolaznosti, stvarajući slojevit poetski mozaik u kojem se ime kao oznaka individualnosti gubi u talasima vremena i zaborava. Kroz niz snažnih i sugestivnih slika, Kastel gradi lirski lament nad nestajanjem i bezimenim uranjanjem u beskonačnost mora.

Prvi stihovi pjesme donose sliku imena ispisanog na kamenu ispalom iz bedema starog Bara. Simbolika ovđe upućuje na istorijske procese – gradovi, kao i ljudi, prolaze kroz razaranja i preobražaje, njihovi bedemi se ruše, a kamenje sa njihovih imena završava u zaboravu. Međutim, čak i oni koji su svoje ime urezali u istoriju – bilo na moreplovačkoj pločici u ostrvskoj kapelici ili na pergamentu zlatnog vijeka pomorstva – ne mogu izbjeći konačnu sudbinu iščeznuća. Pjesnik stvara snažan kontrast između materijalne trajnosti imena i njegove prolazne vrijednosti u ljudskoj svijesti. Urezano u kamen, u metal, u papir, ime opstaje u materijalnom svijetu, ali ne i u kolektivnom pamćenju – ostaje zaključano „vriskom“ u kapelici, osušeno na pergamentu, skriveno u dubokim katakombama.

Kastel vješto povezuje različite epohe i prostore u kojima se imena gube – od crkava i katakombi do svjetlećih reklama ulice Ramble. On postavlja paralelu između nadimka urezanog na maslinovom krstu izgubljenom u Hristovom grobu i parafa uličnih neonskih znakova – između svetog i profanog, vječnosti i trenutka, autentičnog i artificijelnog. Ova dihotomija otvara pitanje identiteta u modernom svijetu dok su nekada imena imala snagu, bila povezana sa vjerom, morem, umjetnošću i istorijom, danas ih gutaju prolazni tragovi reklama, brzi potrošački ritam u kojem identiteti postaju tek privremeni bljeskovi uličnih znakova. Imena se više ne pamte – ona postaju dio nepreglednog vizuelnog šuma savremenosti.

Posebno intrigantan motiv u pjesmi je „potpis grčkim brzopisom na Maneovom platnu“. Ovđe Kastel povezuje individualnost sa umjetničkim stvaranjem – dok se sva druga imena brišu i gube u istoriji, ostaje samo ono što je pretočeno u umjetnost. Grčki brzopis kao referenca na drevne oblike pismenosti i Maneovo platno kao simbol impresionističkog trenutka pokazuju dvosmislenu poziciju umjetnika – on ostavlja trag, ali da li će ga iko čitati i prepoznati? Ovo pitanje dotiče samu srž pjesničkog stvaralaštva – da li je moguće pobjeći od zaborava kroz umjetnost, ili je i umjetnost, kao i ime na kamenu, osuđena na nestanak? Završni stihovi pjesme donose njen ključni motiv – nestanak u sinjem moru. More, koje se kroz Kastelovu poeziju javlja kao vječni prostor sudbine i identiteta, u ovoj pjesmi postaje konačno odredište – ne samo fizičko, već i simboličko. Da bi pjesnički subjekt opstao, on mora da oboji slova „marinskoplavom bojom“ i pigmentom pepela – tek u toj potpunoj sintezi sa morem, u sjedinjenju sa beskonačnim, dolazi do istinskog nestanka imena. Bezimenost, dakle, nije samo gubitak identiteta, već svojevrsna metamorfoza – prelazak iz individualnog u univerzalno, iz konačnog u beskonačno. Lirski subjekt ne bori se protiv iščeznuća, već ga prihvata kao vrhunac egzistencije.

„Ime i bezimenost“ Borisa Jovanovića-Kastela poetska je elegija nad prolaznošću identiteta, ispisana u vizuelnim i simbolički slojevitim slikama. Ova pjesma je  refleksija o ljudskoj smrtnosti, ali i kritika savremenog svijeta u kojem se imena brzo brišu, postaju beznačajni fragmenti među kamenjem, pergamentima i neonskim svjetlima. Kastel nas ostavlja pred pitanjem da li je ime, bilo ono uklesano u istoriji, vjeri, umjetnosti ili modernoj urbanoj vrevi, išta više od prolaznog traga? Da li je pravo postojanje ono u kojem se postajemo jedno sa morem, u boji pepela i talasa? Ova pjesma, baš kao i sam svjetionik u njegovoj lirici, ostavlja tračak svjetlosti na horizontu, ali bez iluzije da svjetlost može biti vječna. U konačnici, more će nas sve prekriti, a bezimenost će biti naš posljednji znak postojanja.

U zbirci Otac tvoj, Mediteran, Boris Jovanović-Kastel gradi lirski obelisk u kojem se prepliću more, istorija, civilizacije i mitski prostori Mediterana. Njegova poezija nije samo odjek dalekih vremena, već i dijalog sa bogovima mora, sa Nereidama koje su nekada čuvale moreplovce i sa Posejdonom, vladarom nepredvidivih plima i osjeka. Svaka pjesma iz ove zbirke kao da se oslanja na drevne bedeme primorskih gradova – od starog Bara do obala Valdanosa, od Istre do Tunisa. More je ovđe ne samo mitsko i vječno, već i prostor sudbine, testament nestalih mornara, pozornica na kojoj se odigravaju istorijski i lični brodolomi. U pjesmama poput „Neznancima i Evropi“, „Svjetionici, nokti i sočiva“ i „Ime i bezimenost“, Kastelova lirika postaje pobuna protiv zaborava – ime na kamenu, paraf na svjetlećim reklamama, potpis u starim arhivama – sve se to briše, ostaje samo Mediteran kao jedini trajni svjedok vremena. Zbirka odiše simbolikom svjetionika, koji nisu samo  čuvari brodolomnika, već i čuvari pamćenja. Oni su postavljeni duž obala kao granice između života i smrti, između spokoja i nemira, između kontinenta i beskraja. U pjesmi „Svjetionici, nokti i sočiva“, bura nanosi kristale smrznutog mora pod lanterne, a svjetionici postaju znakovi sudbine – znakovi koje pjesnik pokušava da razumije, da od njih izvuče smisao postojanja.

Mediteran u ovoj zbirci je i prostor određenih koordinata – on je vječna ruta moreplovaca, put trgovaca i legionara, odisejski krajolik koji nije moguće obuhvatiti jednim pogledom. Kroz slike brodova, olupina, pergamenata pomorstva, krstova od maslinove dojke, Kastel ispisuje himnu moru kao posljednjem utočištu duše. U pjesmi „Murava, morska trava“, Mediteran postaje i sudbinski prostor ponovnog rađanja – iz njega pjesnik traži novo postojanje, novo tijelo, novu sudbinu.

Ovo nije zbirka koja slavi romansiranu viziju Mediterana, već lirika koja je istovremeno i opomena i svjedočanstvo. Njegova obala je mjesto idiličnih maslinjaka i cvjetova narandže – ona je i mjesto nestajanja, mjesto đe vjetrovi odnose imena u pepeo i đe istorija ne priznaje pojedince. U pjesmi „Ime i bezimenost“, pjesnik nas suočava sa sudbinom onih koji su urezali svoja imena u kamen, papir ili pergament, ali su ipak ostali izgubljeni u zaboravu. Kastelova poezija je mapa Mediterana u kojoj su upisani svi njegovi slojevi – od drevnih zidina Kartagine do današnjih svjetionika, od morskih puteva koji su vijekovima povezivali civilizacije do obala na kojima su nestajali gradovi. Njegova lirika je u isto vrijeme testament izgubljenima i oda opstajanju. Zbirka Otac tvoj, Mediteran je djelo u kojem pjesnik iznova poziva bogove mora, tražeći od njih odgovore koji možda nikada neće doći. Ali čak i ako ih ne dobijemo, ostaje nam moćna poezija – poput talasa koji ne prestaju da se vraćaju obalama na kojima nastaju i nestaju vjekovi civilizacija.