OSVRT NA ZBIRKU KRATKIH PRIČA ,,SANJARENJE O KARMI” ZORANA VULEVIĆA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Nedavno je u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja, izašla zbirka kratkih priča književnika  Zorana Vulevića ,,Sanjarenje o karmi. ” Cetinje, uvjek u sebi nosi onu magiju pisane riječi kojoj je teško odoljeti i u vremenu ali i prostoru. Rijetko će vas koja zbirka kratkih priča privući na jedan specifičan način to je zapravo skup autorovih razmišljanja o sebi i drugima. Vulević je kao autor sklopio svoje malene arabeske iz sopstvenog  života koje su dugo u njemu ostale kao sakriveni lični dragulji koje je ,,ljubomorno” čuvao da bi ih u punoj zrelosti svog života podijelio sa čitaocem. Uvodna priča a ima ih ukupno sedamnaest ,,Majka” je filigranska nit koja prati detalje iz autorov odrastanja do majčinog odlaska na drugi svijet. Priča duboko emotivna i na samom kraju potresna kako je negdje lijepo Marko Vešović u svojim knjigama zapisao: ,,Oči moje Darinke će se zauvjek zaklopiti kada i moje.” Porodica je nit koja spaja u kojoj odrastamo koja nas ne samo gradi nego izgrađuje. Stanka je u priči bila stub kuće i u teškim i lijepim vremenima, siguran oslonac ognjišta na kom se odrastalo i stasavalo. Dok čitamo Zoranove priče izvanredno prensenih emotivnih stanja u kojima autor daje mnogo prostora ličnom načinu razmišljanja i izražavanja duboko svjestan prolaznosti života i  uspomena asocijacije, reakcije bližnjih, sublimirajući planove i očekivanja – ali prevashodno, imam snažan utisak, da najviše piše o žalu za davno prohujalim vremenima. O sopstvenoj uronjenosti u neprekinuti vremenski tok razmišljanja o dragim osobama ali i o onim ,,slučajnim prolaznicima” koje je susretao na svojim životnim stazama od parka, preko autobusa, plaže itd.

Priča ,,Hasan” govori nam o Romu kojeg je autor upoznao u svojoj kući. Priča nosi duboku i jaku poruku o humanizmu i altruizmu stavivši u prvi plan sve one aspekte koji se tiču teškog života običnog čovjeka, stvorivši uslove za rušenje tabua  progovoriti će o dobroti i humanosti ,,onih koji su različiti. ” Zamišljena granica između dva područja socijalnog vrednovanja, progovoriće o kultu vječne potrebe da pojedinci pokažu svoje veličinu onda kada je najteže biti čovjek. Priča o Hasanu nažalost ima tragičan kraj, ali predstavlja dragocjeno svjedočanstvo iz pera samog Vulevića. Priče o Zoranovim junacima (ispovjesti) postaju jedino sredstvo autorovog oglašavanja, oblikovane su modernističkom tehnikom toka svijesti, te je sva težina pripovjedanja usmjerena na unutrašnji svijet, dok su dešavanja ekvavilent prikazivanja intimnog i nimalo subjektivnog promišljanja. Međutim, kroz njegove (ispovjesti) i razmišljanja skrivene su teme koje nadmašuju lično biće gotovo uvjek neobičnih ,,junaka.” Položaj svakog čitaoca dvostruko je motivisan – oni su aktivni svjedoci ličnih preispitivanja Vulevića se, aktuelizacijom u tekstu zahvaljujući svojevrsnoj spektakularnosti kojom vješto vlada autor pojavljuju se istovremeno kao posebni, individualizovani likovi bez kojih ove priče ne bi bile završene cjeline.

Priča ,,Na izmaku života” predstavlja po meni jednu od najintresantnjih priča. Autor u priči analizira život, svog junaka vrijeme prolaznosti težinu i teret koji ga opterećuje u novim oklnostima. Gubitak dragih prijatelja razmišljanje koliko je život i sudbina vrijedno svjedočanstvo da smo nekada postojali i postojimo i šta zapravo ostaje iza nas. Međutim, horizont očekivanja ostaje iznevjeren, jer će i ovaj junak biti predstavljen kao duboko emotivan, pun dilema, opterećen sopstvenim unutrašnjim dramama i porodicom. Stiče se utisak da se njegov doživljeni alter-ego, budući da je toliko snažan, direktno sudara sa pripovjedačem. Samim činom pripovjedanja prikazuje se jednostavnost u njegovom izrazu, emotivni naboj, psihološka nestabilnost junaka. U konstantnom vrtlogu preispitivanja samog sebe, svaka pojedinačna misao završava se survavanjem u prošlost, u nemilosrdnu koegzistenciju čovjekovog postojanja. Zoran Vulević ovom pričom još ima snage da skrene pažnju na potrebu humanizacije već devastiranog društvo. Uz brojne deskriptivne priče i brižljivo kreirane portrete likova  kroz sinesteziju doživljenog, autor asocijativno niže elemente ovih priča namjerno se poigravajući sa hronotopom. Problem moralnog posrnuća društva i pojedinca, nameće se kao pitanje bez odgovora. Možda su najupečatljiviji dijelovi oni iz nevinog i razigranog perioda djetinjstva – poneko dešavanje odvija se u krugu porodice, doma i grada u kojem protagonista odrasta, i sazrijeva a primjećuje se povezujuća i autorova odanost, privrženost i nježnost prema porodici i prijateljima iz najranijeg djetinjstva kao u priči ,,Bicikl.”

Zoran Vulević je stoga svojom zbirkom priča ,,Sanjarenje o karmi ” traži mudrost kao opomenu, kaznu i pomirenje sa nama samima. Vulević nas svojim pričama uvodi u simptom naše začaranosti vremenom i njegovimj trajanjem. Sve u svemu, Vulević je napisao jednu intresantnu zbirku, kojom se dotakao nekih krucijalnih tema poput porodice, generacijskog jaza u današnjim okolnostima, podijeljenosti između civilizacije, savremenog društva i prirode te otuđenosti. U odsustvu konkretnijih identitetskih narativa, ono što ovom ovim pričama daje jedinstvo (snagu) jeste samo pripovjedanje. Sjećanja su ispričana kao priče koje su se dogodile u neposrednoj, i ponekad dalekoj a ponekad bliskoj prošlosti.  Vulević se se dotiče povremeno teških i mučnih tema, pa iako od njihove ozbiljnosti ne bježi, tretira ih s umirujućom nježnošću što im daje posebno ljepotu. ,,Sanjarenje o karmi ” je  vrlo dobra zbirka priča, koja pokazuje (otkriva) izrazitu pripovjedački kvalitet te svjetonazorsku zrelost autora. Na jedinstven način autor i sam posmatra svijet i život oko sebe – promućurno sabira detalje i polagano upija njihovu prirodu, da bi im, ovjekovječivši ih, dao neočekivani značaj. Kratkim interakcijama i dijalozima svojih saptnika i saputnika bilježenjem pojačava izražajnost, što kod čitaoca budi milost i saosjećanje. Završeci priča često su neočekivani – Vulević iz situacija i ljudi kojima svjedoči izvlači refleksivne, zaključke, u pojedinačnom i konkretnom prepoznaje opšteljudsko, jezgrovito i filozofsko.