Osvrt na zbirku kratkih priča DAN POSLIJE-Kemala MUSIĆA

 Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Kratka priča predstavlja formu koja je jedan od omiljenih žanrova brojnih čitalaca. Međutim kratka priča je kod nas na prostorima Zapadnog Balkana a i šire u krizi malo je onih autora koji vješto i neprikosnoveno vladaju ovom književnom formom. Jedan od rijetkih majstora kratke priče Kemal Musić objavio je svoju novu zbirku sa naslovom Dan poslije. Sama zbirka je podijeljenja u pet poglavlja koja čine: Ulazak u život, Ćutnja prva, Ćutnja druga i Izlazak iz života i petnestak filigranskim zlatnim nitima priča koje čitaoce uvode u čarobni svijet pripovjedača. Počevši od same formulacije naslova autor želi da svakom čitaocu skrene pažnju na ono što ga prati ne samo na stranicama ove knjige već i u samom životu. Kakav je to zapravo život koji je pun preokreta od dana kada otvorimo oči do dana kada pređemo na drugu obalu. U samoj zbirci sa neponovljivom proznom pitkošću Musić kao da je pretočio Borhesovu simboliku, Čehovljeve neizbrisive tragove, Ficdžeraldovu autentičnost, Mrkesov stil, Kortasarevu bezobzirnost, Karverovsku trajnost, Sijarićevu genetičnost i originalnost. Treba, odmah na početku, pokušati razjasniti naslov romana, pošto Musić i u svojim drugim zbirkama kratkih priča je zadržao jednostavnost naslova u kojem se donekle krije i ključ za čitalačko dešifrovanje. Intresantno je zapaziti o kojim važnim (životnim) temama na jedan izuzetan a prije svega uvjerljiv način progovara sam autor, porodična saga u samim uvodnim pričama osvjetljava jednu epohu i mnoge živote. Autor prikazuje sopstveni svijet i likove, ponire u dubine i ide duboko ispod površine psihe i emocija, gradeći priče neprolazne vrijednosti. Musić zapisuje osjećanja promišljanja, (auto)refleksije, ali je vidljiva i erudicija koja je dostupna svakom čitaocu.

,,To naš učitelj svira violinu” je uvodna priča. Ona je zapravo i uvod na svim našim počecima kada smo još uvijek u prvim godinama života puni veedrine optimizma ne znajući šta nam život nosi i priređuje. Tajne života su mnoge a prve tajne znanja i saznanja o svemu tome prenosi učitelj. On nije u ovoj priču klasični učitelj on je i svetionik koji svoj prometejsko-prosvjetiteljski put posvetio učenicima i svim tajnama koje život nosi. Život nije život dok ga sami ne počnete doživljavati i proživljavati na zemlji kojom dominiraju šakali i bol dok violina učitelja polako vas podsjeća na ulazak ali i izlazak iz života čeze i čerge razigranih cigana kao simbola radosti ali i kraja života koji Musića kao svojevremeno i Puškina nisu ostavili ravnodušnim na kraju priče. Musićevo jezgrovito i sažeto prožimanje obogaćeno je književnom dinamikom, raznovrsnom dramaturgijom iz koje nastaju najljepše priče. Stil pisanja autora je jednostavan, ali snažan u emociji – pokazuje bure i oluje određenih životnih razdoblja.

Priča ,,Otac” nam govori kroz prizmu figure koja dominira životom uz muziku. Prelazak sa jedne na drugu planinu sa druge na treću tu je i vuk kao simbol opstanka na planinama a život nije život ako konjanici sudbine ne protutnje kroz njega nekada noseći radost a nekada i smrt. Nema mjesta za tjeskobu i žal  a osamdeset i dvije godine je junak ove priče prkosio tom istom životu. Onda tišina, zvuci i fijuci, galopi i nebesa put i putevi na kojima svako od nas bude svoj gazija. Oživljavanje jedne prošlosti izvedeno je promišljeno i dramski uverljivo sa opisima toponima u kojima se na kraju završava jedan život. Prolaznost nas uvijek podsjeća na tragove prošlosti i oživljenu uspomenu koja čini ove priče dragocjenim.

Priča ,,Sestra” predstavlja sami vrh majstorstva autora koji je u tolikom malom broju riječi satkao bol jednog trenutka. Tj trenutak u kome vam pred očima kao u Volterovim mislima prođe misao: ,,Trenutak kada se rađamo već je korak ka smrti” a šta se dešava sa onima koji su između ta dva puta da ne dodirnu život a da odu u smrt. Jedna od nesumljivo najjačih i najjautentičnjih priča koja govori o velikim ljudskim dilemama i strahovima. Ta bjelina i čistoća goluba koji predstavlja nevinu dušu koja je poluzakoračila i tu ostala da lebdi između dva svijeta. U ovoj priči ekspresivne snage, Kemal Musić je morao da svjedoči ali i da se suoči sa trenutkom u kojem je nestao  jedan život.

Priča ,,Smrt” i sami doživljaj autora dok motorna testera jedina se čuje u tim trenucima i para nebo. Sama spoznaja smrti i ruke rođaka Ćamila koja ga je milovala po kosi predstavlja svojevrsnu paradigmu između dva svijeta svijeta u kome živi i svijeta u kome spoznaje trenutak ,,odlaska” i zemlje koja je mirisala kao teški nadničarski život. Autor se ne boji priznati bol, gubitka. Sve je to objedinjeno u mladoj duši koja snažno osjeća i koja je tek na počecima života. Autor vješto daje okvir priči, a onda je univerzalno vodi ka jednostavnim, a britkim stilom obogaćenom intertekstualnošću. Musić vješto predstavlja dubinu odnosa, među generacijama predstavljajući dio sebe iz prošlosti, dešavanja u sadašnjosti i želje za budućnošću. Ovim pričom autor prikazuje da se jednostavni porodični odnosi mogu ispisati i opisati čitko, bez da su pritisnuti ili potisnuti brojnim detaljima i zbivanja a da su opet dovoljno precizno i jasno stavljeni u određeni  vremenski okvir.

Priča ,,Pisac” pokazuje izlaz iz sfere koju zovemo život. I šta je zapravo život jedan tren i trenutak. Sve je u tom trenutku i trenu stalo: nade, želje, očekivanja, ljubav. Razasute knjige po asvaltu i svjedočanstvo o jednom vremenu. Musćeva priča i (ostale priče) sadrži elemnte hronike i autobiografskih momenata koja kombinuju (objedinjuju) elemente memoara i fikcije. U ovoj priči o životu i smrti, treba prošlost ali i sadašnjost pretvoriti u vječnost. Istorijske činjenice isprepletene kulturološkim i tradicijskim saznanjima ali i savremenom kritikom, stavljaju novo svjetlo na formu kratke priče koja prati ne samo ovu priču već čitavu zbirku.

Dan poslije predstavlja zbirku kratkih priča koja govori između ostalog i o jednome od najsloženijih i najdelikatnijih ljudskih fenomena: gubitku osobe traganju za sobom ali i svim našim unutrašnjim ćutanjima. Koristeći se određenim primjerima i pričama autor objašnjava kako su bol i gubitak važan dio razumijevanja svijeta, sopstvenog odrastanja i razvoja svakog čovjeka. U ovim pričama predstavljeno je svojevrsno proživljeno iskustvo koje čitaoca tjera da zastane i duboko udahne, ali i uzdahne istovremeno ga nagoneći da nastavi čitanje, zbog toga što su priče sazdane od svega što život čini ili ne čini. Zbog piščeve izuzetne pripovjedačke vještine i narativnih postupaka koje primjenjuje, svaka priča vodi čitaoca u jedan novi svijet. Od priča ispričanih u realističnom obliku, u vidu dijaloga ili (unutrašnjeg) monologa, preko nadrealističnih do postmodernističkih elemenata čine ovu knjigu jedinstvenom po mnogo čemu.  Ove priče nam pokazuju da je svako od nas individua, svako sa svojim razmišljanjima i melanholijama koje su na stranicama ove zbirke ispisane.

Takav, sveobuhvatni, umjetnički, estetski pogled na ljudsku sudbinu pisac daje kroz vizuru svojih junaka. Izvlačeći brojne istine likova njihovu sudbinu predočava i ostvaruje sve ono dakle što radi i dobar pisac, dovodeći do krajnjih granica brojna estetska mjerila književnosti u kojoj je on neprikosnoveni vladar kratke priče. Musić je neko ko na izuzetan način privodi priče kraju. Kao što sam već predstavio u gore navedenim primjerima, ti završeci ne ostavljaju prostora za tumačenje, već upotpunjuju sliku kao da je baš taj dio nedostajuće arabeske koji je bio neophodan kao bi priča bila završena. On ne završava prije kraja, niti kod samog kraja, već nakon svega što je bilo neophodno ispričati. Tim postupkom ostavlja likove u životu, dok indirektno poručuje da je život samo jedan a da iza nas ostaju samo naša dobra djela. Autorove priče kao što sam već pomenuo  na samom početku stupaju na scenu, dok se na kraju,  nazire novi početak, tačnije, pokušaj da se sve vrati na staro. Ali ništa više nije isto, čak i kad tako djeluje. Što se više trudimo da ignorišemo sadašnjost, bježeći u prošlost, to smo sve bliži budućnosti a ona ima samo jedno pitanje, koliko imamo još vremena. Kemal Musić je svjetlost kratkih priča jedna (rijetka) zvijezda koja prkosi oblačnim noćima naših života. Zbirka kratkih priča Dan poslije će nesumljivo naići na topao prijem kod čitalačke publike posebno kod svih onih koji sa pažnjom prate stvaralaštvo Kemala Musića.