Osvrt na izložbu ,,Cetinje pamti i ponos i izdaju’’

Iz mraka se pojaviše ruke. Dvije ženske ruke. Znam te ruke. Njihov se dodir prije svega svodi na znanje, vođeno višom sviješću. Promrzlim prstima – oteklim jabučicama, prikivale su stvarne, dogođene – istinite infomacije za panoe. Crvenilo, kojim je bridila ta koža od hladnoće – nije ih spriječilo – već dodatno stimulisalo, kao u Belvederskoj noći, da govore stihove naglas. Stihove, koji produbljuju shvatanje. Karikaturalne situacije – kojima śedoče – nijesu umanjile njihovo duševno, duhovno, pa i fizičko bivanje u toj hladnoj noći. To, čemu su śedočile, a čime sada upoznaju javnost, simbolikom svoje izložbe, čini od njih moje heroine – Ana Pejović i Mirna Nikčević. Čast mi je da vas poznajem.

Između zuba držale su čiode. Bilo je već 01:00. Vadile su jednu po jednu, dok su ,,bubuljem” iste za slike prikucavale. ,,Tako”, rekle bi po završenom poslu. Kao da je neko čuo – kao da su nekom drugom podnosile izvještaj – doli same sebi. Svom logikom su se upinjale da shvate značenje besvijesti, koja je izdala naređenje da se puca na sopstveni narod. I nijesu doprle. Ostavile su javnosti da sama dovrši sva iznutra započeta pitanja.