Osvajanje slobode Natalije Ranković

U igri sjenki i svjetlosti umjetničkih formi  mlade skulptorke Natalije Ranković iz Novog Sada, i kamen i staklo i keramika postaju mekši. I zbore i snivaju.
Poetika njenih skulptura je slična osmijehu umjetnice. Čednom, gotovo djetinjem  a tako upečatljivom. Da ga ponesete već pri prvom susretu i ne zaboravite kao perlu u dnu škatulice za nakit.

Disanje kamena i prozirni snovi stakla, te melodija keramike pod čvrstom i istodobno nježnom rukom ove vajarke, dotiču nova prostranstva poetskog kosmosa umjetnice koja oslobađa, omekšava, obasjava, začuđeno i zagonetno.

Ili riječima velikog Mike Antića iz široke ravnice koja ih povezuje,  kao što je rekoh, osmijeh Natalijin dok crvena kugla sunca uranja u zlato žitnih polja:
„To je vrlina onih koji umiju da se odmaknu, dovoljno da vide stvari izvan čula, a da ipak u njima žive svojim životima i čulom svoga duha da krunišu svoje doba“.
Ova mi se misao velikoga Mike nametnula dok sam posmatrala skulpture u galeriji A@A, u tivatskom Porto Montenegru, u zalazu bokeškoga sunca, što se vrelinom fundalo u zaliv.

A onda sam sama za sebe, onako tiho poput tankog i otmenog zvuka violine koja je pratila ovaj kulturni događaj, prozborila – osvajanje slobode Natalije Ranković, u trenutku kada se umjetnica obratila mnogobrojnoj publici domaćoj i inostranoj, na ovom mjestu na kojem jahte ukotvljene  čekaju svoja mora slobode.

Izražavajući radost i zadovoljstvo, zbog kako je kazala, izlaganja i oživljavanja skulptura, umjetnica je svojom neposrednom iskrenošću kazala da je san svakog umjetnika da vidi svoje radove kako žive svoj život odvojene od njega, doživljavaju nova čitanja, pronalaze domove.

Natalija Ranković se zahvalila menadžerki i prijateljici Zini, koja je povezala sa timom A@A koji su udomili njene skulpure.

“Trudim se da razvijem senzitivnost prema nijansiranim impulsima života kroz rafinirane reprezentacije temporalnog jezika, koristeći materijalnost i formu. U svojoj praksi radim sa tradicionalnim skulptorskim materijalima.
Moj cilj  je da istaknem inherentne kvalitete ovih materijala, da evociram doživljena iskustva, dodirnuta, obuhvaćena-ona koja hrane i omekšavaju čoveka kroz manipulaciju telesnosti i oblika.

Sunce koje rasipa svoje svetlo darežljivo, čiji zraci odskaču od sunca do listova drveća, prolivajući se kroz krošnje, prolivajući se kroz najsitnije orošene kapljice. Tope se na mreškanju dubokih tonova otvorenog mora koje guta sve pred sobom, ostavljajući tek po neki, kao u testo umešan deo zraka. Kroz brzake i bistre, životne vode koje bespogovorno dele prethodno upijene, dinamizirane svetlosne čestice. Osećaj ritmičkog tumaranja kroz zgusnute krošnje, mirisa lepljive borovine-toliko duboko u nigde da se osećaj slobode meša sa beznačajnošću našeg postojanja. On mi donosi spokoj.
Zamrznuti ove osete i presuti ih u neku bočicu za posle. To su nadražaji koje gomilam, forme koje preoblikujem dok ne zamirišu, dok ne donesu neko duboko sećanje.

Moj rad spaja želju za bekstvom, sprovedenu kroz opipljivo senzorno iskustvo, podstičući posmatrača da primete prolaznu prirodu postojanja i njenu lepotu”, između ostalog  riječi su Natalije Ranković u katalogu za ovu izložbu.

U “bočici za posle” Nataliji želim kapljica duše i muke i znoja i nemira stvaralačkog, te radosti i ushita, nadahnuća i onog tihog porođaja ptice, duge i uma koji tvori pravu umjetnost.  I da voli najžešćom nježnošću. Jer samo tako se osvaja sloboda.

Dubravka Jovanović