Orden “časti”

Piše: Slavko Mandić

Oglašava se đe stigne. A stigne tamo đe ga malo ko uzima za ozbiljno. Niti ga ko što pita, niti je to što zbori u njegovoj nadležnosti. Možda čak ponešto i jeste, ali se on potrudi da to obesmisli i učini ga nebitnim. Jer je dokazao da ipak u Crnoj Gori teško može proći teza malo tamo, a malo ovamo. Pogotovo ne ona o apsolutnom antifašizmu, sa četnicima kao ravnopravnim partnerima.

Otišao je u Mojkovac prvi put od kad je, kako kažu njegovi koalicioni partneri, slučajno izabran, da na to mjesto ne bi ostao koji je do tada bio. Tako je to htjela Crkva Srbije i srbijanski apsolutista Vučić. Slučajni, opet kako ga drugi zovu, ušao je u Vilu Gorica i u zgradu Preśednika Crne Gore. I odjednom mu se učinilo da je zaista on na čelu države, u pravom smislu te riječi, značajan i važan faktor. Doćeran po modi iz nekadašnjeg Bazara, sa frizurom zalizanom, kako je po modnim standardima, i malom bradicom, dok ne prispije velika. I to je sve ok, dok  ne prozbori. A onda, eto muke. Drž gaće, drž ljevor. Problem su padeži, pa zamuckivanje, pa povremeno i upitna smisao. Nije ni čudo, jer se on nije obrazovao za ovu vrstu funkcije, a njegov crkveno politički kreator, nije ga na vrijeme oblikovao u tom smjeru. Nijesu to učinili ni oni oko njega, a ima ih grdilo. Ali opet, ko će njih naučiti? Na kraju, ovome narodu je sve to sasvim sve jedno. Tako da može da zbori svako kako hoće i što želi. Iz fotelje za koju se prilijepio i od koje bez velike frke nema šanse da se pomjeri, zbori i zboriće dok je mandata.

A ako se kojim slučajem drzne da što toboš promijeni, kao onda poslije podgoričkih izbora, kad je htio, ali mu nije moglo bit, doće nekadašnji mu politički buraz, sadašnji Spajke da mu šapne što mora i zašto činjet što se od njega ište.
Bio je, rekoh, u Mojkovcu. Na spomeniku crnogorskim junacima mojkovačkog epa, poklonio se i saopštio da je u tom strašnom boju učestvovao i njegov prađed Anto Vukčević sa 16 godina. Ono što možda nije znao, ili mu niko nije kazao je činjenica da je to bilo potpuno nepotrebno stradanje crnogorske vojske, koja je došla kao plod pogane srbijanske politika uperena protiv kralja Nikole, Crne Gore i Crnogoraca. Jer Mojkovac se, to se iz istorijskih fakata jasno vidi, nije morao dogoditi, zato što je srbijanska vojska već uoči bitke napuštila teritoriju Crne Gore i nastavili dalje bijeg preko Albanije, ka Krfu kao zadnjem odredištu. A crnogorska vojska je ostavljena neopremljena, bez dovoljno municije i oružja, po ciči zimi, oskudno odjevena, najčešće gladna, da gine i da, po želji srbijanske politike nestane za navijek. Njoj nije pomoći bilo niotkud. Za stradanje crnogorske vojske bio je zadužen tadašnji srpski pukovnik Petar Pešić, koji će kasnije, za uspješnu realizaciju zlokobnog “bratskog” žrtvovanja, u Srbiji biti nagrađen činom generala. Mnogo je kompleksnije pitanje oko Mojkovca i zlokobne srbijanske politike prema Crnogorcima, koji su ih smatrali braćom. Ali je važno znati i ponavljati da su crnogorski vojnici, nepotrebno žrtvovani u sramotnim i mučkim kombinacijama Vrhovne sprske komande, jer se povlačenje srpske vojske sa teritorije Crne Gore dešavalo od 03. decembara 1915. do 03. januara 1916. godine. Znala je to srbijanska komanda, ali je trebalo, kako već rekoh, satrijeti Crnu Goru i ostaviti vitalne tačke njene teritorije bez odbrane.

Vrnimo se mi opet na početak. Crnogorci ne ljube lance, rekao je Njegoš tamo đe je trebalo i kad je trebalo. To su i dokazali dižući prvi u Evropi ustanak protiv fašističke Njemačke, 13. jula 1941. godine. Ustali su Crnogorci da čojstvom i junaštvom brane slobodu i čast, junački kako je dolikovalo njihovim precima. To su oni isti koje je, između brojnih brižljivo odabranih šporkarija, poništavao i grdnim riječima, komunističkim nakotom i kopiladima, nazivao  njegov političko – vjerski idol Risto Radović, zvani Amfilohije. Kojega je, za sve što je činio, a činio je mnogo zla Crnoj Gori, posthumno odlikovao najvećim crnogorskim ordenom.  Nego kako. Ne zaboravlja ova perjanica novog crnogorskog doba ko ga je stvorio u ovom obliku državnog djelatnika i uz božju pomoć, u neviđenoj vrtiljotki raznih nezakonitosti, umjesto njegovog tadašnjeg druga, poperio  na crnogorski prijesto. I zadužio ga tim milosrdnim činom tačno toliko koliko vrijedi odlikovanje koje državnici dodjeljuju  preśednicima država dugih naroda. Mnogi će reći zašto Ristu? Pa on je pop. Opet je pobrkao povremeno pobrkani preśednik. Ali ne ,mularijo obična. Pojma vi nemate. Orden Ristu dodijeljen je za izuzetne zasluge u formiranju revolucionarnog oslobodilačkog litijaškog pokreta. Njegovo uspješno umijeće vođenja obojene revolucije, žestoko pomognute srpsko ruskim finansijskim i kadrovskim BIA slučajevima uzdigao ga je na pijadestal koji zaslužuju promoteri propale ideologije jednog vremena. Njegova ogromna zasluga je u činjenici da je uveo u igru  tu mračnu stranu crnogorske priče koja je crvenjela zbog postojanja domaćih izdajnika, krvoloka i ubica svoje čeljadi, kolaboracionista i fašističkih uslugara, jednim imenom nazvani četnicima. Njihov uspon i njihovo preobraćenje, revizionizam njihovih zločina ostavio je dubok trag u istorijskom śećanju crnogorskog naroda, koji nije moguće obrisati. Zato je posao Rista Amfilohija svjetovnog komandata , čiji su miljenici i zaštitnici istovremeno bile takođe istaknuti združeni OKG pojedinci, pripadnici padobranskih postrojbi i zemaljskih sjedinjenja. Zato je Risto zemaljski a ne Amfilohije duhovni zavrijedio ovo najveće crnogorsko odlikovanje koje će mu uručiti, za sad nepoznato kako, prototip njegovog stvoriteljskog uma političkog eksperta.

Risto nije ni u čemu bio običan. Slučajni, kako realizatora ove monstruozne ideje zovu njegovi koalicioni partneri, pozvao se na međunarnu afirmaciju litijaškog komandanta Crne Gore, koji je učinio sve da pokaže svijetu koliko je stenjala pod žestokom okupacijom prethodne vlasti. Koja je učinjela sve da svetosavlje i svetu otimačinu Crkve Srbije osujeti. Na sreću popova kasno, čime su samo nabačili loptu Ristu na strahovit volej, kojim je na duže vrijeme pocijepao mrežu milogorcima kako ih je iz „ljubavi“ zvao. Zato orden njemu, koji je,  kako slučajni reče, uspio da promijeni višedecenijsku vlast. Svrgne onu mrsku i dovede ovu jednoideološku i tako zaspuči ovu priču za duži period.

Da li je đe predlagač pročitao, kako je Amfilohije Crnogorcima poručio kletvom: „Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo. Bio proklet tri puta i tri hiljade puta od mene.“ Možda je čuo da je Crnogorce nazivao volovima, Muslimane lažnim ljudima, lažne vjere. Za NATO pakt govorio da je Četvrti rajh. Zna li pobornik Evrope da je za EU, u koju želi svim silama, njegov idol kazao da joj “tragovi smrde nečovještvom”.  Je li svjestan kako je pop Risto veličao ratnog zločinca i negirao genocid u Srebrenici. Kako je doveo u Cetinjski manastir kriminalce, na čelu sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, da ga brane od Cetinjana i Crnogoraca. Ili je možda načuo da je Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su Crnoj Gori oteli Karađorđevići, zvao autofekalnom, i još mnogo gadosti o kojima više ne želim ni riječ prozboriti.

Slučajni, od milja, je dokazani evropejac i antifašista, po onome što zbori. Ali mu uopše ne smetaju ni ovi s druge bande. Evropa na prvom mjestu, ali po njemu, na tom putu mogu pomoći i ovi drugi. Nije valjda mislio na četnike, kao univerzalnim civilizacijskim vrijednostima. Jer, to što su nekad činjeli, ne važi više. Sad su na djelu savremeni neočetnici, sa  evrpskom profilacijom koju uspješno demonstriraju savremeni Metodije i njegovi popovi. I po koji bataljonski padobranac Backović i samoprozvani Romanov, vonjav od šljivovice sa bijelim lukom kao posebnom aromom. Polako samo, ako Bog da i na njih će doći red.
Ako nemamo u kasu dovoljno za ljekove, za obrazovanje i nauku, ako ne priznajemo  otvoreno negiranje države, favorizovanje i finansijsku podršku vjerskih škola bez licenci i bez đaka, bijedni smo i jadni što ćutimo. Milionski iznosi se daju za crkvu koja milione  iznosi iz Crne Gore. Koji se nose kao pomoć srbijanskom autokrati u borbi protiv srbijanske mladosti. E pa za takve će biti ordenja i visokih nacionalnih priznanja. Samo je pitanje do kada?

Prosto je nevjerovatno kako ovim neočetnicima ni malo ne smeta da prigrabe sve tekovine antifašizma. Posebno Trinaestojulsku nagradu, ordenje i priznanja. Jer uz njih ide novac, a njega za nezajažljive nikad dosta.
Poitaj preśedniče s crnogorskim odlikovanjima. Ima još crnogorskih negatora koji uredno čekaju u redu da ih okitiš za sve što čine tvojoj i našoj državi. Samo što ti izgleda to još nijesi dovoljno dobro razumio.