Opozicija iliti “uspavana ljepotica”

Piše: Slavko Mandić

Uspavana crnogorska opozicija još uvijek nije svjesna što joj se dogodilo. Nije im izgledalo normalno da ih može savladati trećeligaš, ali smo svjedoci da se to dešavalo i organizovanijim i jačim, ako utakmici ne pristupe ozbiljno i ne angažuju sve svoje raspoložive potencijalne. Jer protivnik grize, grčevito se bori i maksimalno zalaže da dođe do pobjede. On nema što da izgubi. Zato i lomi sve pred sobom, krči put kojim po pravilu ne zna kamo će. Ali to i nije važno, jer vlast omogućava mnoge benefite i donosi radost onima kojima je narod dao mogućnost da lete državnim avionima, vozi se skupim automobilima i jahtama, boravi u hotelima visokih kategorija, uzima iz budžeta koliko mu god treba i putuje po bijelom svijetu pod izgovorom da sve to čine za dobrobit države. A država bušna. Toči na sve strane. Džabe joj stavljaju kaine. Neće u njih ni kaplja, jer i to malo što se sliva uzimaju vladajuće pridošlice. To je zbilja koju opozicija posmatra iz crnogorskih kafića, uz dojč kafu, još uvijek obavezan tompus i garderobu od koje bi se nečija kompletna ekipa mogla obuć. I razglaba kako će se i kad vrnuti na vlast i zauzeti one pozicije koje su im popovi oduzeli. Taj dan, po njima, je blizu. Samo da dođu izbori, čuje se iz njihovih redova. Narod je vidio s kim ima posla. Njega možeš jednom prevariti, ali već dva puta jednostavno nije moguće.
I dese se izbori. Opoziciji puna mreža golova. Samo po neki njihov nije bio dovoljan da preokrene rezultat. Smrknuti, u onim istim kafićima komentarišu kako su pokradeni. Kako izborni zakoni ne valjaju, kako su ovi dođoši slagali narod i napravili ogromnu štetu državi dijeleći duplu platu zaposlenima. Iz zajma, kažu, koju će naša đeca vrćat a država najvjerovatnije otići u stečaj. Pa što i ako oće. Za ove ću koji su spremni da kaplju od onoga što imaju, i drugome daju, čuje se narod i već tada postaje jasno i prije utakmice ko je pobjednik.

Nikad gora vlast, čulo se ovih dana od pojedinih koji su napuštili redove vlasti. I zaista, moglo bi se nabrajati satima koliko su „oslobodioci“, kako su sebe prozvali pobjednici avgustovskih izbora, učinili nepočinstava i kako su od Crne Gore stvorili  sprženu zemlju. Slagali su sve što su narodu govorili da nikad neće. Počeli su da zapošljavaju braću, sestre, rođake, kumove, prijatelje, komšije, partijske članove. Bez obzira za znanje i zvanje.Danima, mjesecima i godinama traje ta otimačina državnog dobra, tačnije narodnog, i niko ni jednu riječ da prozbori. Nije baš niko, ali niko od onih koji su se dobro naplastili od angažovane politike kojom su se bavili dok su bili vlast. Opet karaoke u kafićima istih fizionomija. I priče o prevarama zbog kojih su oni zaslužni da budu vlast otišli  sa scene. Istina ne baš isti, jer su u međuvremenu neki već promijenili stranu, objašnjavajući zabludu i grešku koja ih je snašla dok su bili sa ovima koji su Crnu Goru u crno zavili.
Vlast nije pametna. To je činjenica koja se s kilometra vidi. Ali nije ni opozicija. Jer da jeste, zabila bi breme golova u mrežu Brata Abaza, jer on namješta takve centaršuteve opoziciji da njima ostaje samo da podmetnu glavu. Ali glavu treba imat. Pa iskoristit lopovluk duvana i prevaru vijeka i objašnjavati dnevno narodu koliko su pojedinci opljačkali i kako su napunili svoje džepove. Pa kako su nam uništili Montenegro erlajns, poćerali investitore, gradili i grade mimo dozvola, popovima dali da budu iznad države, izvršili akt nacionalne veleizdaje, poništili Ustav i mnoge zakone…
Na sve to opozicija se tiho glasne, da ih slučajno ko ne čuje. Ne valja talasat, slušali smo ih. Valjda da se ne naljuti Evropa. Ili možda da se ne neljuti nova vlast koja za mnoge od njih imaju obrađene papire. Kako drugačije objasniti ćutanje onih koji su nam državu predali u ruke podstrekačima zla, kleronacionalizma i šovinizma, darodavcima naših svetinja i grobova naših očeva, đedova i prađedova. Kako je moguće da nijesu pokrenuli proteste svakoga dana, jer je toliko materijala bilo koji je iskao reakciju. Ali, ništa od toga. Čak i kad su pokušale patriote da pruže otpor i daju jasan odgovor  počiniteljima državnog terora, bili su spriječeni. Zato nije ni bilo odgovora kada je  premijer poklonio crkvi Srbije značajan dio teritorije naše države, aktom veleizdaje prepisao na nju našu istorijsku i kulturnu baštinu, koju oni nemaju, cjelivajući Prleta kao brata rođenog. Bio je to dar za Vučića, čije su monstruozne laži pomogle isprepadanoj pastvi u našoj državi da se osokoli i poput crne vrane počnu da otimaju naše i bez trunke stida i srama dijele ga tuđinu.Opozicija je stoički ćutala. Oglasili bi se pojedinci kad bi bili direktno prozvani i povremeno na neke pojave koje nijesu mogli da odćute.
A śetimo se višeneđeljnih protesta 2015. godine ispred Skupštine Crne Gore. Šatorskog naselja i ognja i dima od prasećeg  pečenja srbadije barske. Opijanje i manitanje do zore. I opet nikakav odgovor tadašnje vlasti. Pa napad na Skupštinu i atak na poslanike vlasti, posebno druge nacionalnosti vjere. I opet nikome ništa. I kao kruna svega pokušaj državnog udara i ubistva preśednika Vlade Mila Đukanovića. Tada je i Vučić priznao užas koji se spremao Crnoj Gori. Ali su ga Rusi ućutkali a naše nije ni trebalo ćutkati.
Pa što se onda čudimo što danas imamo ovo što imamo? To je proizvod onoga što su radili oni koji su dugo bili vlast. Problem je samo što oni ne ispaštaju zbog onoga što su činjeli. Tu cijenu plaćamo malobrojni MI, koji nećemo odustati, koliko nas god koštalo.

Štetu koju je napravio Dritan ne mogu ispeglati ni tri generacije. Ali on bez srama sad poziva Bana da iznajmi koji od trajekata da ne bi bio kriv zbog saobraćajnog kolapsa kroz Boku Kotorsku. I pritom bezočno laže da je Ban a ne on kriv što se ova sramota dogodila. Sramota zbog koje će neko morati odgovarati kad jednom bude uspostavljen pravni poredak u našoj zemlji.
Sad bi isti čimbenik otvorio Sveti Stefan, čijeg je zakupca bezočno išćerao.
A opozicija ni riječ. Poneko se oglasi. Uglavnom se čuju još uvijek patriote uz pitanje čemu sve ovo.
Prijevremeni parlamentarni izbori, ako do njih dođe, zakazani su za 11. jun. Još uvijek nemamo dogovor opozicije kako namjerava da izađe na izbore i koji je put za njih najbolje rješenje? Ništa! Ćute kao zaliveni. I pričaju gluposti kako neće biti vlasti bez DPS-a. Kojeg DPS-a, pitanje je za njih, na koje nema šanse da mogu odgovoriti. SDP i SD na ivici cenzusa junače se. Skupljaju potpise za samostalan nastup. Bolje reći spremaju se za još jedan šamar svojoj državi. Jer je postalo svima jasno da samo dogovor opozicije može da omogući da bar ne izgubimo dvotrećinskom većinom. A tada bi državi kazali ADIO za sva vremena.
Na političkoj sceni imamo neke nove partije i pokrete suverenističkog karaktera. Imaju li snagu i mogu li bar nešto da promijene, bog će znati. Malo je vremena, ali pregaocu bog daje mahove. Treba ih podržati. Treba to da učini i zaspala opozicija na čelu sa DPS-om.
Treba viđet i jesu li tradicionalni saveznici, partije manje brojnog naroda promijenile stranu. Kako se čini, neki od njih već jesu bar dijelom.
Ovo nam je samo dio slike. Možda je nekome jasna, ali će prije biti da je većini mutna i da se na nju više ne osvrću.