Oposlio je parlamentarni vojvoda u Americi sve zašto je poša

Piše: Slavko Mandić

Oduševio je parlamentarni vojvoda američkog populističkog velikodostojnika porukom da  građani Crne Gore mnogo očekuju i vjeruju administraciji Donalda Trampa. Skoro onoliko koliko i neprikosnovenom vlastitom šefu iz srbijanskog političkog bordela, kojemu se sve više kapica na glavi vrti i nikako da se dovede u red u koji teško da će više ikada stati.
Velika je Amerika, pa je i normalno da se vojvoda na svom putešestviju o trošku cijela naroda sa mnogima srio. Osim sa nekima, za sada nije poznato koji su to drugi, što će se, kako je kazao u saopštenju, pomno analizirati kad se vrne u domovinu. Kako bi se sagledali svi benefiti ove, za Crnu Goru i njen budžet izuzetno značajne pośete. A nije da ih neće biti. Jer Donald voli kad ga fale, pa čak i oni za koje ne zna ni da postoje.

Ipak, nije moguće ne izdvojiti susret sa Vladikom vašingtonsko-njujorškim i istočnoameričkim Irinejem kome je zahvalio za svo snaženje srpskog naroda koji je stradao kroz razne istorijske epohe, a posebno muke koje je trpio tokom komunističkog terora. Dodali bi strašnog, ili bolje nezapamćenog. Onog u kojemu su popovi radili svoj posao i bili bogougodni vjernici a ne politički komesari, trgovci i mešetari. Čija riječ odavno nema toplinu i ljubav hrišćansku. Druge su prilike, mora se razumjeti. Palate umjesto skromnih domova, bijesni đipovi, kamioni i avioni samo su vrh ogromnog bogatstva koji se uspješno utrostručava oprostom sve brojnijih grijehova, ali i anatemom na sve one koji se drznu da prozbore slovo o zlikovcima koji se množe na očigled vaskolikog naroda. E pa za sve to što je pop Irinej činio za našu domovini nakon Drugog svjetskog rata, kada smo, kako čusmo, u Sjedinjenim Američkim Državama tražili svoj spas i budućnost, vojvoda od parlamenta mu je uručio sliku kapele na Lovćenu, koliko se može viđeti one Karađorđevića, a ne Njegoševe, koju bi tako rado da vrne na vrh svete crnogorske planine. Sad više vojvoda od parlamenta ne bi micao  postojeći spomenik kulture koji je tamo postavljen, jer je to simbol jednog vremena, ali je valjda svima jasno da je vrijeme da se ispravi istorijska nepravda prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Teško da je vojvoda mislio na strašan pogrom koji je srpska vojska učinila 1918. godine nad Crnogorcima, ubijajući ih na svakom koraku i paleći preko 6.000 domova, uništavajući pritom sve što je imalo crnogorski predznak. Zna vojvoda da Njegoševu kapelu nije srušio komunistički režim, već je to učinio Aleksandar. Ne ovaj današnji vožd i bezumni diktator, koji šalje svoje grdne izvršitelje za svaku prljavu rabotu, pa i ovu, već onaj Aleksandar, onaj Karađorđević, onaj  unuk Nikolin, kojemu je Cetinje bilo kolijevka. Njemu je smetala Njegoševa kapela na Lovćenu, jer je ona predstavljala simbol slobode, časti, poštenja i obraza. Zato je trebalo zbrisati za sva vremena, što je on i učinio. Jedina je istina da je Njegoševa kapela bila oštećena austrougarskom granatom. Aca palikuća, nakon nasilne aneksije nije želio da popravi Njegoševu kapelu, već je sagradio novu, koju je posvetio prvorođenom sinu Petru Karađorđeviću, koji je rođen 80 godina pošto je izgrađena Njegoševa. Ali, razmišljao je unuk Aleksandar, izdajnik svoga đeda, što zna narod. Njemu se može svašta podmetnuti, što je i učinio, a nastavili današnji simboli izdaje vlastite domovine.

U Americi, đe je boravio da Trampu veličanstvenom pokaže da je Crna Gora uz njega, ali i da mu pošalje neki senj da i Aca Beogradski u njemu vidi zaštitnika i jedini simbol koji može svijet da obrne na bolje. Pa ako može da mu malo pripomogne jer ga je golema nevolja snašla. Od izroda mladosti Srbije, koja bi da ga  makne, a on nema što nije učinio za svoju državu i svoj narod. Ali i za Trampovoga zeta, koji mu je miliji no svi srbijanski zetovi zajedno. Nije priča bez utemeljenja. Dokazao je kad je najteže. Donaldovom zetu darivao je Generalšab. Da tamo načini još jedan Beograd na vodi. Pa neka dovede u predvorje i Savu i Dunav. Neka čini što god oće. Kome će drugo ako ne voljenom Trampu i njegovoj porodici.

Vojvoda je svoje učinio. Đe je trebalo, rekao je što je trebao. Nije ni očekivao da će ga Tramp izravno primiti, jer nije ni onomad njegovog Aca šefa. Nema  kad, mireći svijet koji je prije toga posvadio. A da se vojvoda od parlamenta pitao, dala bi se Donaldu Trinaestojulska nagrada, pa čak i ako bi morala da se oduzme izvjesnom nenapisanom Bećiru. Uz to još i Njegoševa. I što god zaište. Ali eto, nije do njega bilo. O tome su toboš odlučivali drugi.

Kad je već bio tamo u blizini Trampa, vala je mogao i njemu dat na poklon jednu Karađorđevića kapelu Njegoševu na Lovćenu.  A ima ih ka paśijeh repova. I dijeli ih svakome Dodiku kad kod njega svrne. A Donaldu bi baš trebala za ono krilo što dograđuje bespravno na Bijeloj kući, kad bude jednom gotovo. Falio je tu vojvoda i znam da se sad iźede.
Ali, potonja pamet šarovu pod rep.