“OPOMENE” SVJETLOSNE I SJENOVITE STAZE BOGIĆA RAKOČEVIĆA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Nakon desetogodišnje pauze u pisanju poezije, u izdanju reprezentativnih Ratkovićevih večeri poezije, ugledala je svjetlost dana zbirka poezije “Opomene” Bogića Rakočevića. Ova zbirka predstavlja svojevrsni povratak autora svijetu stihova, u kojem se sa nostalgičnim osvrtom na prošlost, ali i sa jasnim pogledom na sadašnjost, istražuju teme ljudske egzistencije, prirode, ljubavi, i društvenih promena. “Opomene” su plod dugogodišnjeg sazrijevanja i introspekcije, a izdavač, JU Ratkovićeve večeri poezije, ponosno predstavlja ovaj dragulj savremene crnogorske književnosti. Kroz stranice ove zbirke, Rakočević nas vodi kroz lavirint ljudskih emocija i iskustava, nudeći čitaocu ne samo poetski doživljaj već i duboko promišljanje o svijetu koji nas okružuje. Sa uredničkim doprinosom Izeta Erovića i dizajnom korica Stefana Vukićevića, ali i izdavačkim poduhvatom direktora Kemala-Kema Musića, “Opomene” stoje kao svjedočanstvo bogatog i raznovrsnog književnog opusa Bogića Rakočevića,  kao podsjetnik na snagu i ljepotu poezije da govori univerzalnim jezikom emocija i misli.

Zbirka “Opomene” Bogića Rakočevića, sa svojih 69 pjesama, predstavlja bogatu paletu poetskih boja, autentičnosti i originalnosti. Ova zbirka ne samo da oslikava životna iskustva pjesnika, već i njegove duboke introspekcije i filozofska razmatranja. Rakočević je majstorski pretočio fragmente svojih životnih arabeski u stihove, kreirajući time djelo koje vibrira sa ljudskom suštinom i univerzalnim istinama. Pjesme su prožete refleksijama o prolaznosti, ljubavi, samospoznaji, i suštinskim vrijednostima koje čine temelj našeg postojanja. Rakočevićeva sposobnost da u svojim stihovima hvata efemerni trenutak, a potom ga proširuje u bezvremenske dimenzije, svjedoči o njegovoj vještini da u malom prepozna veliko i u ličnom vidi opšte. Kroz “Opomene”, čitaoci se mogu susresti sa širokim spektrom emocija i stanja duha, od melanholije i kontemplacije, do nježnih izliva radosti i nade. Svaka pjesma u zbirci je poput zasebnog univerzuma, đe  riječi plešu u ritmu srca i uma pjesnika, ostavljajući čitaoca da lutaa kroz lavirin misli i osjećanja. Rakočević je uspio da svojim poetskim jezikom dotakne suptilne niti koje nas povezuju sa svijetom oko nas, kao i sa unutrašnjim svjetovima koje često zanemarujemo. “Opomene” su takođe i poziv na buđenje, da zastanemo i osmotrimo svijet iz novih perspektiva, preispitajući naše stavove i vrijednosti. Ova zbirka služi kao podsjetnik da je poezija ključna za razumijevanje složenosti ljudske prirode i za navigaciju kroz životne izazove sa većom mudrošću i saosećanjem. Autor se ovom zbirkom potvrđuje kao jedan od najvažnijih glasova savremene poezije, nudeći nam djelo koje je istovremeno i lično svjedočanstvo i univerzalna meditacija o postojanju. “Opomene” su esencijalno čitanje za sve one koji traže dublji smisao i ljepotu u svakodnevnom životu, te pokazuju da je poezija, u svojoj najčistijoj formi, vitalni izraz ljudske duše.

Zbirka poezije “Opomene” Bogića Rakočevića strukturirana je kroz tri ciklusa – “Treptaji davnine”, “U lijepom haosu” i “Prazni dani”, svaki noseći posebnu tematsku i emotivnu težinu,  zajedno čineći koherentan poetski narativ. Ciklus “Treptaji davnine” predstavlja poetsku retrospekciju, osvrt na prošlost koja se ogleda u sadašnjosti. Kroz ovaj ciklus, Rakočević evocira sjećanja, budi uspavane slike i emocije koje su oblikovale njegov unutrašnji svijet. Pjesme su prožete nostalgičnim tonom, đe se kroz treptaje davnine razotkrivaju slojevi ljudske egzistencije, ljubavi, tuge i neprolazne ljepote života. Ovaj ciklus istražuje trajnost sjećanja i njihov uticaj na našu svakodnevicu, te potrebu za povezanošću s našom prošlošću. Ciklus “U lijepom haosu” tematizuje složenost ljudskih odnosa, emocionalnu turbulenciju i haotičnost svakodnevnog života. Ovđe Rakočević kroz poeziju istražuje paradokse postojanja, ljepotu i bol koju nosi ljudska interakcija. “Lijepi haos” može se shvatiti kao metafora za životnu borbu, sukob između reda i nereda, kao i neprekidnu potragu za smislom u apsurdnosti svijeta. Pjesme ovog ciklusa odražavaju unutrašnju borbu, konflikte, ali i prihvatanje života u svim njegovim oblicima. U ciklusu “Prazni dani”, Rakočević se suočava sa temama usamljenosti, otuđenosti i prolaznosti. Ovaj ciklus reflektuje na momente praznine i introspekcije, đe se pjesnikov unutrašnji glas bori sa osjećajem izolacije. “Prazni dani” simbolizuju period u kojem se traži smisao, suočavajući se s tišinom sopstvenog bića. Pjesme su ispunjene dubokim emocijama, propitivanjima i težnjom ka pronalaženju svjetlosti u tami. Prikazuju ljudsku potrebu za povezanošću, ljubavlju i razumijevanjem u svijetu koji često izgleda hladan i ravnodušan. Kroz ova tri ciklusa, “Opomene” Bogića Rakočevića nude bogat spektar emocija, misli i filozofskih promišljanja, istovremeno se baveći univerzalnim temama koje dotiču srž ljudskog postojanja.

U pjesmi “Stijene” autor navodi:

(Odlomak)

Mnoge oluje pamte pepeljaste stijene

pred kojima stojim izgubljen i tuđ

nalik zarđalom novčiću u mladoj travi.

Mogao bih prisloniti nešto uz njih,

knjigu, cipelu, ili zastavu na primjer

prije nego se potpuno izmrve

i pretvore u magličasti prah

koji će zastrti malu zaravan.

Pjesma “Stijene” otvara prostor za meditaciju o prolaznosti, vječnosti, i odnosu čovjeka sa prirodom. Rakočević koristi motiv stijena ne samo kao fizičku pojavu, već kao simbol trajanja, sjećanja i promjene. Već u prvim stihovima, autor nas uvodi u svijet prirode đe “mnoge oluje pamte pepeljaste stijene”, sugerišući na taj način ne samo dugovječnost stijena, već i njihovu ulogu svjedoka istorije i prirodnih procesa. Lirski subjekt se poistovećuje sa “zarđalim novčićem u mladoj travi”, čime se naglašava njegova prolaznost u odnosu na vječnost stijena, ali i osjećaj otuđenja i neprimjetnosti. Stihovi koji govore o tome kako bi se uz stijene moglo prisloniti “nešto”, bilo knjigu, cipelu, ili zastavu, upućuju na ljudsku potrebu da ostavi trag, da se na neki način upiše u prirodni i vječni kontinuitet.

Ipak, slijedi svjesnost o neizbježnoj razgradnji – “prije nego se potpuno izmrve i pretvore u magličasti prah” – koja govori o ciklusu stvaranja i uništavanja, prisutnom i u prirodi i u ljudskim djelima. Vjetar koji “svakodnevno uvježbava razne melodije” na stijenama i nosi “mirise cvijeća i guste borove šume” predstavlja dinamičan element koji čini kontrast statičnosti stijena. Priroda se ovdje pojavljuje kao živi, interaktivni sistem u kojem svaki element ima svoju ulogu, uključujući i lirski subjekt koji izražava želju da bude dio te harmonije – “poželim katkad da me uzme pod svoje i odsvira mi krišom nešto sasvim novo.” “Stijene”odražavaju duboku povezanost čovjeka sa prirodom, ali i osvještavanje vlastite prolaznosti. Rakočevićeva pjesma je meditacija o vječnim temama koje zadiru u samu srž ljudskog postojanja, budeći osjećaj poniznosti pred veličanstvom prirode i istovremeno, želju za spoznajom, harmonijom i obnovom. Ovaj lirski izraz predstavlja poetski odraz univerzalne težnje za smislom i traganjem za vlastitim mjestom u neizmjerljivom toku vremena.

U pjesmi “Pod vrelim plaštom nebeskim” autor navodi:

(Odlomak)

Rado bih sačuvao taj čas

i sakrio ga negdje u vječnosti,

dok polako migoljim iz olupine

utapajući se u vreli dan

ona lagano nestaje niz ulicu

pretvarajući se u tačku koja potpuno čili.

Pjesma “Pod vrelim plaštom nebeskim” istražuje složene teme ljudske želje, prolaznosti i otuđenja kroz vrlo vizuelnu i intenzivnu naraciju. Pjesma se otvara scenom koja odmah uvlači čitaoca u urbanu atmosferu, đe se svakodnevna vožnja pretvara u neočekivani susret sa žudnjom i kratkotrajnom fascinacijom. Lirski subjekt opisuje kako “mlatara po komandama stare škode kao po dirkama klavira”, čime se uvodi motiv svakodnevice koji se naglo prekida pojavom “oskudno odjevene žene”. Ovaj trenutak odražava prelazak iz rutine u iznenadnu pojavu želje, pritom naglašavajući kontrast između mehaničke monotonije i žive, neuhvatljive ljudske prisutnosti. Scena sa grupom mladića koji “nešto joj dobacuju i balave za njom” produbljuje temu objektivizacije i prolaznosti ljudskih susreta. Pjesnik ovde vešto koristi jezik kako bi prikazao grubost i sirovost želje, istovremeno ukazujući na otuđenje lirskog subjekta koji se osjeća nevidljivim “pod vrelim plaštom nebeskim.” Metafora “vrelim plaštom nebeskim” evocira osjećaj težine i neprobojnosti ljetnog dana, što se može tumačiti i kao simbol životnih pritisaka i sveprisutne izolacije unutar masovnog društva. Lirski subjekt sebe vidi kao pasivnog posmatrača, ali u svojim mislima, on prelazi granice svog otuđenja, maštajući o intimnosti koja je izvan dosega. Izraz “umjesto mjenjača držim njene drhtave dojke” otkriva dubinu želje i fantazije, sugerišući da se u mislima lirskog subjekta stvaraju mostovi ka onome što stvarnost ne može pružiti. Ovaj momenat takođe ukazuje na unutrašnji svijet subjekta, koji je bogat i složen, a opet nevidljiv spoljašnjem svijetu. Završetak pjesme, đe se žena “pretvarajući se u tačku koja potpuno čili”, simbolizuje prolaznost trenutka i neuhvatljivost želja. Ova slika, zajedno sa željom lirskog subjekta da “sačuva taj čas i sakrije ga neđe u vječnosti”, naglašava ljudsku težnju za očuvanjem onoga što je nepostojano i prolazno. “Pod vrelim plaštom nebeskim” tako postaje meditacija o ljudskoj prirodi, žudnji, otuđenju i prolaznosti, predočena kroz jedan trenutak koji, iako kratkotrajan, otvara prozor u dublje slojeve ljudskog iskustva. Rakočević uspeva da ove složene teme pretoči u stihove koji rezoniraju s univerzalnim ljudskim emocijama, ostavljajući čitaoca da razmišlja o vlastitim prolaznim trenucima želje i otuđenja.

U pjesmi “Otiču sjećanja” autor navodi:

(Odlomak)

Sva ona pisma što sam sakrio

od sebe, u davno minulo doba

i sve ono što sam u njima snio

zapreta mala samačka soba.

Pjesma “Otiču sjećanja” predstavlja duboko emotivno i introspektivno djelo koje koristi slikovite metafore i simbole za istraživanje tema sjećanja, prolaznosti i gubitka. Ova pjesma, impregnirana melanholijom i refleksijom, vrhunski je primjer lirske poezije koja osvjetljava unutrašnji pejzaž pjesnika, koristeći se bogatim književnim tehnikama za izražavanje duboko ličnih iskustava i emocija. Rakočević u pjesmi “Otiču sjećanja” koristi metaforički jezik kako bi prenio kompleksnost osjećaja vezanih za prošlost i sjećanja. Metafore kao što su “zapreta mala samačka soba” i “zidove prekrili korov i trnje” simboliziraju unutrašnje stanje pjesnikove duše, u kojoj sjećanja postaju zatvorena i prekrivena slojevima zaborava i zapostavljanja. Ovakav pristup omogućava čitaocu da intuitivno osjeti težinu i složenost emocionalnog stanja izraženog u pjesmi. Motivi sjećanja i vremena prožimaju cijelu pjesmu, đe se “vreme otišlo u ništa” i “sjećanja otiču u zgarišta” koriste za istraživanje prolaznosti i efemernosti ljudskih iskustava. Rakočević se oslanja na koncept vremena ne samo kao hronološke dimenzije, već i kao emocionalnog i psihološkog prostora u kojem se odvija borba između sjećanja koja se želi sačuvati i neumitnog procesa zaborava. Lirski subjekt u pjesmi predstavlja introspektivnog pjesnika koji se suočava sa svojim unutrašnjim svijetom, reflektujući na gubitak i promjene koje vrijeme nosi. Korištenje prvog lica jača emotivni intenzitet pjesme i stvara intimnu atmosferu, omogućavajući čitaocu da se poistovjeti sa osjećajima i razmišljanjima lirskog subjekta. “Otiču sjećanja” karakteriše ekonomičnost izraza i preciznost u odabiru riječi, đe svaki stih nosi težinu i doprinosi ukupnoj atmosferi pjesme. Struktura pjesme, sa njenim kratkim i jasnim strofama, reflektuje fragmentiranost sjećanja i osjećaja koje pjesnik izražava. “Otiču sjećanja” predstavlja emotivno snažno djelo koje kroz korištenje bogatog književnog jezika, metafora i simbola,  introspektivne perspektive lirskog subjekta, osvjetljava univerzalne teme ljudske egzistencije. Rakočevićeva sposobnost da prenese dubinu ljudskih emocija i iskustava čini ovu pjesmu izuzetnim primjerom savremene poezije koja se bavi vječnim pitanjima sjećanja, vremena i postojanja.

U pjesmi “Nesanica” autor navodi:

(Odlomak)

Prizivam neke trenutke što pamte

kako sam veseo jezdio drumom,

nikako noćas da zaplamte

nad ovom tamnom, dubokom šumom.

Pjesma “Nesanica” predstavlja duboko introspektivno djelo koje se bavi temama unutrašnje borbe, usamljenosti i potrage za smislom. Kroz upotrebu bogatog simboličkog jezika i izražajnih slika, Rakočević istražuje stanje nesanice ne samo kao fiziološki fenomen, već kao stanje duha koje otvara vrata dubokoj introspekciji i samorefleksiji. Pjesma se otvara alegorijskim prikazom “pustinje sobe”, što odmah postavlja ton osjećaja izolacije i unutrašnje pustoši. Ova metafora, zajedno sa simbolom “kože kurjaka” u kojoj lirski subjekt “čili”, sugeriše transformaciju i borbu unutrašnjeg ja sa svojim primarnim, divljim aspektima. Sjetne emocije koje vode lirskog subjekta “po odajama svemoćnog mraka” dalje pojačava osjećaj lutajuće duše koja traga za svjetlošću i smislom u beskrajnom mraku postojanja. Slično kao u mnogim drugim pjesmama iz zbirke i u “Nesanici” motivi sjećanja i vremena igraju ključnu ulogu. Lirski subjekt priziva “trenutke što pamte” u nadi da će prošlost osvijetliti tamu sadašnjeg trenutka nesanice. Međutim, ti trenuci ostaju nedostižni, “nikako noćas da zaplamte nad ovom tamnom, dubokom šumom”, što ističe jaz između prošlosti koju želimo sačuvati i sadašnjosti u kojoj se nalazimo zarobljeni. Lirski subjekt u pjesmi “Nesanica” odražava introspektivnu narav pjesnika, koji se kroz neprospavane noći bavi pitanjima identiteta, postojanja i smisla. Korištenjem prvog lica, Rakočević uspostavlja neposrednu komunikaciju sa čitaocem, pozivajući ga na putovanje kroz lavirint sopstvenih misli i osjećanja. Ovo stvara snažan emotivni doživljaj i omogućava čitaocu da se poistovjeti sa iskustvima lirskog subjekta. Pjesma “Nesanica” karakterizira se fluidnim stilom i strukturom koja odražava fluidnost misli i osjećanja koje nesanica izaziva. Kroz niz slika i metafora, Rakočević stvara kaleidoskop emotivnih stanja, od usamljenosti i čežnje do unutrašnjeg nemira i potrage za smislom. Precizan odabir riječi i bogatstvo jezičkih slika dodatno pojačavaju emotivni utisak pjesme. “Nesanica” predstavlja pjesničko djelo koje, koristeći se raznovrsnim književnim tehnikama i simbolima, istražuje duboke unutrašnje svjetove lirskog subjekta. Rakočevićeva sposobnost da prenese složene emotivne stanja i filozofska promišljanja čini ovu pjesmu važnim dijelom zbirke “Opomene” i savremene poezije uopšte. Kroz svoju poeziju, Rakočević nas poziva da zastanemo i razmislimo o unutrašnjim pejzažima naše duše, podstičući na razmišljanje o egzistencijalnim pitanjima koja nas definišu kao ljudska bića. Pjesma “Nesanica”, sa svojom bogatom upotrebom književne terminologije i simbolike, ističe se kao suptilan i emotivan prikaz unutrašnjeg sukoba i traganja za smislom u besanim noćima, čineći je izuzetnim primjerom literarne umjetnosti koji zaslužuje pažljivo čitanje i promišljanje.

Zbirka poezije “Opomene” Bogića Rakočevića predstavlja jedno od značajnih djela savremene književnosti, koje kroz svoje cikluse “Treptaji davnine”, “U lijepom haosu” i “Prazni dani” nudi slojevitu i introspektivnu istraživačku poeziju. Ova djela reflektuju teme prolaznosti, unutrašnje borbe, ljubavi, gubitka i esencijalnih pitanja postojanja, ostavljajući dubok trag u srcima i mislima čitalaca. Rakočevićeva sposobnost da plete kompleksne emotivne pejzaže kroz stihove “Opomena” odražava univerzalnu ljudsku težnju za razumijevanjem sopstvene egzistencije. “Treptaji davnine” nude nostalgiju i sjećanja koja oblikuju našu sadašnjost, “U lijepom haosu” razotkriva složenost ljudskih odnosa i emocionalnih turbulencija, dok “Prazni dani” promišljaju o osjećaju izolacije i traženju svjetlosti u mraku. Zajedno, ovi ciklusi predstavljaju Rakočevićevu poetsku odiseju kroz ljudsku psihe, ističući njegovu umjetnost i dubinu kao pjesnika. Pored toga, moglo bi se primijetiti da Rakočevićev pristup podsjeća na radove Česlava Miloša, koji kroz svoju poeziju razotkriva slojevitost ljudske egzistencije protkane istorijom, kulturom i ličnim iskustvom. Obojica pjesnika koriste svoju umjetnost kao sredstvo za istraživanje dubina ljudskog duha, postavljajući pitanja koja nemaju jednostavne odgovore. “Opomene” Bogića Rakočevića zauzimaju posebno mjesto u savremenoj poeziji, nudeći čitaocima bogat i slojevit tekstualni svijet. Kroz svoje snažne emotivne narative i duboko filozofska istraživanja, Rakočevićeva poezija stoji rame uz rame sa djelima velikih pjesnika, pružajući jedinstveni uvid u složenost ljudske prirode i beskonačnu potragu za smislom. “Opomene” su tako testament vječnoj moći poezije da osvijetli tamne kutke ljudske duše, pružajući utjehu, razumijevanje i ponekad, “OPOMENE” koje nas vode kroz lavirinte života.

Iskreno vjerujem da će zbirka “Opomene” naići na topao prijem kod publike koja želi ući u intiman ali nimalo jednostavan svijet kako pjesnika tako i sebe. Kroz stihove “Opomena”, Bogić Rakočević otvara vrata unutrašnjim pejzažima, pružajući nam ključeve za razumijevanje složenosti vlastitog bića. Očekujem s da će njegova poezija odjeknuti u dušama onih koji traže odgovore, inspiraciju, i utjehu u riječima koje se ne boje zaroniti u srž ljudske egzistencije. “Opomene” su više od zbirke pjesama; one su poziv na dijalog sa samim sobom, putokaz ka unutrašnjem miru i razumijevanju koje prevazilazi granice pojedinca. Nakon iščitavanja “Opomena” na svom radnom solu sam zapisao: “Poezija je ogledalo duše koje ne samo odslikava naše najdublje misli i osjećaje, već i rasvjetljava tamne hodnike našeg postojanja, vodeći nas ka razumijevanju tajni koje žive u srcu svakog čovjeka. Ona je most između vidljivog i nevidljivog, šapat vjetra koji nosi odgovore na pitanja koja smo se bojali postaviti. U svijetu đe vječna tišina svemira odjekuje unutar nas, poezija postaje glas koji šapuće, Nisi sam “