Opomena Željka Rutovića

OPOMENA ŽELJKA RUTOVIĆA

Dr. sc. Zoran Pičuljan

Teško je čovjeku živjeti s Bogom. Kako li mu je tek živjeti bez Boga?

Ovu biblijsku misao čuh ponovo prije kratkog vremena iz usta nadahnutog svećenika na svečanoj misi kojom se slavio poseban trenutak — obred vjenčanja. Za mlade supružnike, ljubavlju sjedinjene, bješe to smjerokaz za slijeđenje Božjeg puta, puta smisla, popločenog vjerom, ali isto tako i ljudskim, moralnim vrijednostima. Neobično i snažno upozorenje na Svevišnjeg kao čovjekovo iskupljenje, ali i čovjekovu tešku cjeloživotnu obvezu i odgovornost. Obvezu i odgovornost da uvijek i u svakoj prilici slijedeći Ga bude iskonski ispravan čovjek, na sliku i priliku svoga Stvoritelja.

Željko Rutović, ne zalazi u odnos Boga i čovjeka — on ostaje u ovozemaljskoj sferi, ali, sukladno svom biću intelektualno iznimno odgovornog, istinski zabrinutog i sućutnog čovjeka postavlja sebi i nama, njegovim suvremenicima, jedno također (pre)važno[1], duboko ljudsko pitanje — kako je danas čovjeku živjeti s drugim čovjekom, kako mu je danas živjeti sa samim sobom? U obmanjujućoj stvarnosti vijeka u kojem živimo na ovo složeno pitanje nije lako iznaći jednoznačne (ako ih uopće ima) odgovore. Autor se „cijedeći dušu iz sebe”[2] pita i strahuje što se događa s čovjekom u njegovu srazu sa nebrojenim iskušenjima utkanim u blagodati današnjice, koja su prečesto i zamke, obmane okruženja. Koliko čovjek svojim (ne)postupanjem žrtvuje svoju ljudsku supstancu, koliko se ona zamjenjuje nečim drugim, artificijelnim i izvanljudskim? Njega zanima koliko smo daleko odlutali od svoje ljudske suštine, prepuštajući se, predajući se opijajućoj i uspavljujućoj iluziji današnjice.

Djelo pred nama, nije obimom preopsežno, no puninom svoga sadržaja iznimno je to snažno nabijena zbirka zapisa, autentičnih pogleda autora koji ne pristaje na svakidašnju jadikovku[3], već je njegov duboki zaris ujevićevski krik „braći koja lutaju”.[4] Vapaj je to za čovjeka kojem lažno blještavilo svakodnevnice briše sjaj u njemu, koji, bez otpora, pristaje biti „igračkom vjetrova”[5]. Autor kao da se pita — (p)ostajemo li danas samo tužni klaunovi u svijetu u kojem smo redateljske palice, divne životne (i lirske i epske) uloge, kreaciju smislenog života, svoje dugo i mukotrpno baštinjene, dragocjene i uvijek osjetljive vrijednosti, tako olako ispustili, za jeftin dobitak, za oblandu svoje ugodnosti, nedovoljno svjesni da tako goli, nezaštićeni, predani (p)ostajemo prepušteni blijedoj i neizvjesnoj sutrašnjici.

Trideset i sedam kratkih priča svaka za sebe priča svoju vrlo uznemirujuću priču. No, priče su povezane čvrstom unutarnjom poveznicom, namjerom za razobličavanjem naličja onoga što nam se danas nudi i daje. One zvone jedinstvenim nutarnjim glasom koji zbori o potrebi skidanja maski s našeg pristajanja, glasom koji upozorava da sve nije kako se čini, ili kako nerijetko mislimo da jest. Pri razotkrivanju druge (prikrivane) strane sadašnjosti, autor ne želi ništa drugo doli jasno izreći svoju zamolbu da zastanemo, da razmislimo, i da onda, vraćeni u svoje, dobrim dijelom oteto prirodno stanje krenemo dalje, svjesniji što nam se zbiva i što nam se vrlo moguće dalje sprema. Da se dostojni sebe i svog nasljeđa borimo, smisleno i žestoko za izbor svog načina življenja, ne prepuštajući budućnost nikome drugome.

„Ukidanje čovjeka” — kako to grubo, nadrealno, nadnaravno i nemoguće zvuči. Jer ukinuti se može baš svašta — propis, emisija, dotacija… No, „ukinuti čovjeka” je li to uopće moguće? Značilo bi to ukinuti smijeh, radost, promišljanje, borbu, rad, stvaralaštvo, druženje, prijateljstvo, ljubav, žudnju za istinom i pravdom — ukratko sve što je samo čovjek u muci i maru gradio i oplemenjivao kao svoje tisućljetno, trajno dobro. Mogu li se ukinuti vrijednosti koja su ugrađene u ljudski kod, u bit onoga što jesmo? Je li to stvarno moguće, događa li se to ili autor možda ipak pretjeruje živeći u nekom svom izmišljenom i nepostojećem svijetu?

Ne, Željko Rutović ne živi u imaginarnoj zabludi svoje kreacije. Suptilnom, razoružavajućom analizom po čovjeka razornih fenomena današnjice, ukazuje nam na brojne aspekte ugroze čovjeka kao misaonog bića, i pokazuje da se ne radi o izoliranim, nepovezanim pojavama, već o sustavnom procesu „ukidanja” i još gore „samoukidanja” čovjeka koji traje desetljećima. I naše mu vrijeme na žalost, nije kulminacija.

I zato umijećem znalca, a s neskrivanom brigom za čovjeka u zakulisanim procesima vremena u kojem živimo prepoznaje ono što nam prijeti, ili što kao ostvareni rezultat te prijetnje već živi s nama i u nama. I pri tom nam razotkriva koprenu naše opsjene — sveopće pristajanje na „komfor” današnjice čije daljnje posljedice, vrhunce obespredmećenja čovjeka od samoga sebe ne bi bilo dobro doživjeti, ili još gore, živjeti. Za neke čitatelje ovo vjerojatno zvuči predimenzionirano, fatalistički, no Rutović ne plaši, već jedino želi da upozori, probudi zapušteno promišljanje. I potakne nas na aktivnost, na djelovanje.

Autor nije pristalica teorije urote i beznađa, omalovažavanja dobrih strana, nevjerojatnih, općekorisnih postignuća svega onoga što tehnološki napredak donosi i što moderni svijet gura naprijed. Naprotiv, postignuća današnjice su nesumljiva i on ih ne spori. No pozicionirajući ih u njihovoj pozitivi, istovremeno on razumno (i osjećajno) pledira za jasno određene i uređene relacije, čiste račune u odnosu i srazu čovjeka i od njega stvorena okruženja — život u kojem ono što je od čovjeka stvoreno ne može, ne smije biti na štetu čovjekovu.

Jer legitimno je, sasvim opravdano, dapače nužno pitanje ima li sve što „živimo” i što smo stvorili i svoju drugu stranu, postoji li i crni scenario u kojem bi se blagodati tehnoloških postignuća, tržišne dostupnosti, komunikacijske otvorenosti, ostvarenja umjetne inteligencije mogle okrenuti protiv svoga kreatora, protiv čovjeka. Pita se, ne da li su (jer toga smo svakodnevni svjedoci),već koliko su u današnjem društvu prijeđene granice služenja čovjeku i općem ljudskom dobru. Je li već sada u tehničko — tehnološkim napretku, zapravo u njegovoj iskrivljenoj, izopačenoj strani na sceni dramatična derogacija čovjekove suštine, smisla zajednice, društva ljudi? Je li ugodno tehničko vođenje kroz život u brojnim situacijama preraslo u upravljanje ljudima, u nadzor njihova ponašanja? Koliko smo daleko od nadzora koji dokida našu slobodu, ugrožava sam naš bitak?

Autor lupu svog promatranja zbilje oko nas i u nama fokusira na „stupove” današnje civilizacije. I otkriva njihovu tamnu stranu, njihovo naličje. Multinacionalne korporacije, do prije par desetljeća djelatne uglavnom na marginama međunarodnih konferencija (onda zainteresirane za teme zaštite okoliša, zdravlja, napretka planeta) u mnogočemu nadjačavaju države, globalizatorski zauzimajući njihov suvereni prostor, otkrivajući svoje dugo skrivano, pravo lice, svoju istinsku svrhu — profit, ekstraprofit i sveopću dominaciju. Tržište, simbol kapitalističkog (slobodarskog?) svijeta pod krinkom široke dostupnosti proizvoda svijet pretvara u prostor u kojem i čovjek postaje roba ili barem figura kojom je tako lako (i unosno) manipulirati. Tehnološka postignuća, široka, nužna, nezamjenjiva inovativna i visokosofisticirana pomagala (simboli digitalnog i pametnog društva) dopirući lako do svakoga, imajući podatke o svakome, zadiru duboko u našu intimu, u prostor naših osobnih sloboda. I ozbiljno prijete nadzorom nad cijelim društvom. Umjetna inteligencija, najnoviji ponos čovječanstva u svom mogućem naličju može, kao u futurističkim filmovima, zaprijetiti tehničkom nadogradnjom i preusmjeravanjem čovjeka, dopunom njegova bića.

U tom „vrlom, novom svijetu”[6] Rutovića razdire ono što najviše boli, ono što je najteže spriječiti, popraviti i otkloniti, a to je produkt procesa „ukidanja” ljudi — društvo u kojem je od čovjeka u njegovu iskonskom, ontološkom smislu već danas previše toga otkinuto, zatvoreno, duhom osiromašeno društvo, od Johna Taylora Gattoa okarakterizirano društvom „krnjih ljudi”. I u njemu su sebičnost, pasivnost, usamljenost i odsustvo kritičkog promišljanja četiri zlokobna jahača ovovjekove čovjekove preobrazbe, njegova nazatka.

Sebičnost kao sebiokrenutost — „ja” kao centar svijeta, a „drugi” kao nužno zlo. Suosjećanje, solidarnost, pomoć bližnjima kategorije su s kojima se sve manje susrećemo, koje nisu na cijeni.

Pasivnost kao društveno poželjno stanje za realizaciju svijeta manipulacije i dominacije. I još gore od toga — čovjekovo pristajanje na tu nametnutu, sramnu, neprirodnu ulogu.

Usamljenost kao izdvajanje čovjeka iz njegove istinske potrebe za društvenošću, komunikacijom, razgovorom, svađom, sučeljavanjem mišljenja — na tragu pogibeljne i na žalost nerijetko kroz povijest uspješne strategije „podijeli, pa vladaj”. S nesretnima i osamljenima, „nepotrebnima” puno je lakše upravljati, davati im malo ili ništa i činiti ih „sretnima”.

I konačno, ono što Željka Rutovića, kao čovjeka istančanog pera, nepokolebljivog zagovornika dijaloga posebno peče iz dubine njegova razuma i osjećajne duše — odsustvo promišljanja, razmišljanja, dijaloga pameti, slobode rasprave te olako i neshvatljivo čovjekovo prepuštanje serviranim, nerijetko autokratsko nametnutim rješenjima.

Umjesto njegovanja i isticanja najboljih ljudskih vrlina i današnji svijet na žalost zorno ilustrira davna, teška Krležina rečenica: „Ljudska je glupost mračna snaga”.[7] Snaga koja društvo dovodi na rub pameti. Društvo koje se naziva „pametnim” kao da više nema potrebu za onime na čemu je kroz tisućljeća izgrađeno — blagodati razmjene misli, doprinosa sučeljavanja ideja, kreaciji umnih ljudi.

Preobražujući čovjekove vrijednosti i vrline, postupno „ukidajući čovjeka” postdemokracija prijeti da postane nedemokracijom. Izopačavanjem njenih dostignuća demokracija bi se mogla pretvoriti u kreaturu, u negaciju društva, a čovjek u pukog poslušnika, privjesak budućnosti.

Gruba je i nimalo lijepa slika današnjice koju nam je, svojom zgusnutom rečenicom, visokoznalačkim umijećem sažimanja, isticanjem onog bitnog oslikao Željko Rutović. Po njegovu odabiru, baš kao Josteinu Gaarderu u „Sofijinom svijetu” „pomažu” mu filozofi, socijolozi, komunikolozi, politolozi, klasični i suvremeni mislioci. Pri tom njegov izbor umnih ljudi nije razmetanje svojim neprijeporno širokim znanjem, nije to želja da se iskaže, već ovakav pristup ima duboko humanističku namjeru — vjerovanje autorovo da iznalaženje izlaza iz neuvjerljive sadašnjosti, puta ka boljem svijetu kroz ljudsku povijest predstavljaju upravo uvjerljivi, vjerodostojni, mudri ljudi, stvaratelji misli, kulture i memorije čovječanstva. Stoga predlaže, apelira da se plejadi umnih, dobronamjernih i odgovornih ljudi kojima je zatomljen glas osigura prostor za dijalog o bitnome, da se izađe iz ljušture tehnicističke zarobljenosti, zatvorenosti, nametnute i prihvaćene nekomunikacije. Pledira za ljudsku zajednicu koja u svoje obrazovanje, u pore svog bivstvovanja vraća promišljanje utemeljeno na društveno-humanističkim zasadama čovječanstva. I široko ih, svakodnevno i neprestano koristi.

Ako je (a i tada je to učinjeno svjesno i odgovorno) u nekim dijelovima ovih priča o sučeljavanju „logosa” i „techne” možda presnažno naglašena gotovo kataklizmička opasnost po čovjeka današnjice i sutrašnjice, i onda je ovaj rutovićevski izbor organiziranja društva na dijalogu i humanističkim uzorima te odabira čovjeka koji se promišljanjem, u dobroj vjeri, ali beskompromisno i stalno bori za druge i za sebe sama, uz sve teškoće njegova ostvarenja, vjerojatno najbolje što kao razumna, osjećajna i odgovorna bića, možemo sebi poželjeti.

Na svoj način, potvrditi će nam to i pjesnik Enes Kišević koji, diveći se moru, nepobjedivoj snazi prirode, proročanski pjeva i o snazi, poslanju čovjeka: „Svijet mora preko pomora… Svijet mora i što ne mora da bi živio…”[8] Da, da bi ga bilo, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego svojim logosom i ljudskim vrijednostima boriti se sa silama koje prijete njegovoj istinskoj biti.

Stoga, iako će njegova poruka nekima izgledati idealiziranom i teško ostvarivom, zapis ispisan rukopisom vjere u čovjeka Željka Rutovića i naš je odabir.

Na kraju, vratimo se na početak ovog kratkog osvrta — riječ Svetog pisma o čovjeku bez Boga i Rutovićevo slovo o čovjeku bez čovjeka. Različito, a ipak, čini nam se, blisko. Jer „ukinuti” u čovjeku njegove moralne, istinske vrijednosti, znači ukinuti i ono božansko u njemu. Sjaj preoblikovati u bijedu čovječanstva.

Rukovet „Ukidanje čovjeka — logos ili techne” autorovo je duboko humanističko upozorenje: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”[9]. Rutovićevom je to rukom ispisana šimićevska opomena čovjeku za čovjeka.[10]

Rab, 15. kolovoza 2025.

^[1] Izraz „prevažno” rado je i uvijek umjesno, s namjerom da sugovornicima i javnosti posebno istakne osobit značaj problema o kojima se diskutira ili govori, koristio nedavno preminuli hrvatski pravnik, humanist, javni djelatnik i vrhunski europski upravni ekspert dr. sc. Neven Šimac.

^[2] Malčice modificirane riječi (točnije „prepjevane” sa izvornog čakavskog na štokavski dijalekt hrvatskog jezika) iz pjesme „Pismo moja” u izvedbi nezaboravnog Olivera Dragojevića.

^[3] „Svakidašnja jadikovka” naslov je pjesme pjesnika Tina Ujevića iz 1917.

^[4] Iz Ujevićeve pjesme „Svakidašnja jadikovka”.

^[5] „Igračka vjetrova” naslov je pjesme Tina Ujevića iz 1933.

^[6] Vrijedi podsjetiti da je roman ovog naslova Aldous Huksley napisao još 1932.

^[7] Iz romana Miroslava Krleže „Na rubu pameti” napisanog 1938., pred gotovo devet desetljeća, znakovitog naslova i za današnje vrijeme.

^[8] Stih iz pjesme pjesnika Enesa Kiševića „A more ne mora” iz 1991.

^[9] Stih iz pjesme Antuna Branka Šimića „Opomena” iz 1920.

^[10] Za „obranu” logosa u ovom su prikazu odabrani i pjesnici. Za Antuna Branka Šimića (pjesma „Pjesnici” iz 1920) oni su „čuđenje u svijetu”, ali tužno je da su danas podosta zapostavljena kategorija ljudskog stvaralaštva. No, bez imaginacije, poetike i „logos” bi bio puno ranjiviji i siromašniji.