Olimpijska papazjanija u svrhu relaksirane turističke invazije na Crnu Goru

Dok čekamo prvu zlatnu medalju  iz Tokija koju bi, po pravdi Boga jedinoga, trebao Crnoj Gori da donese Anesteziologije Šnaps Rukoljubivojević, u jedinstvenoj disciplini mitskog pomjeranja brda i planina, na mjesto đe domaćin odredi, dotle njegove obje ruke Miciko Euroljubić broji paradaizovce iz bratskih zemalja srpskog sveta i kiti se njihovim perjem ostavljenim duž raskošnog crnogorskog primorja.

Od kad su oslobodioci došli ništa više nije isto. Turista mnogo više nego u vremenu kad ih je bilo mnogo manje. Invazija, kako reče prvi bezbjednjak Crne Gore, dr Kudravi, vojni retoričar, presrećan što nam dolaze braća, skoro rođena, i što sa sobom donose sve što se i kod nas može naći. Ali, zna visokoplatežna paradajz gospoda da se naša vladajuća klika zdušno opredijelila da gostima obezbijezdi cijene svega iznad cijena u njihovim sredinama, pa onako vele, a što mi ne bi naše donijeli da ne trošimo  njihove. Invazija, potpuno relaksirana, kako reče dr Kudravi.  Nego što je!? Naoružani pamidorama, paprikama, balancama, lukom, zeljem i za glavno jelo sarmama, pečenim paprikama, pohovanom piletinom, kobasicama, slaninom, pasuljem, sirevima mladim i starijim. Pa onda za desert klasovima kukuruza, palačinkama, pipunima i dinjama u kocke iz plastične ambalaže. I naravno za popit nešto kad dan ode u smiraj. Pivo, vino, šljivovica, kajsijevača, kruška. Sve to u gepek, pa put pod noge u Crnu Goru, državu u kojoj vladaju popovi i njihove četničke kolege, ruku pod ruku. Zahvalni su naši gosti vlastima u Crnoj Gori  što im je sve dozvolila. I da imaju koronu, pa će ih liječiti, ako treba i džabe. Na račun naših građana. I da nemaju PCR test. I da umnoženi, bez obzira na kovid mjere, posjećuju  kulturna dešavanja srbijanske  nacionalne propagande i da kliču Kosovu u sred nekada mediteranskog Tivta, a sad srca Srbije, jednog od nekoliko u sred Crne Gore. Istina, nije ono glavno kucajuće, jer je ono u rukama i grudima budvanskog šerifa. Uz nijemu podršku budvanske svetosavke koja sve gleda, ali ne vidi ništa.

U Tivtu, koji je devedesetih godina pjevao istu pjesmu odzvanjalo je prije dvije večeri: “Oj, Kosovo Kosovo”, “Veseli se srpski rode, srpski rode zbog  slobode”. Bilo je tu još mnogo toga što je trebalo da znači da je i Tivat srce Srbije. Zastava ista kao na srpskoj crkvi Svetga  Nikole  u Kotoru, trobojka sa četiri oscila, prkosila je zdravom razumu na bini đe su se slavile  Purgatorije i  našu pozorišnu kulturu u nebo dizale. Bili su tu glumci od formata, bolje reći glumčine, doajeni i proslavljeni asovi glumišta domaćeg, ali i zemalja okruženja. Dolazili su iz Evrope i svijeta.
Ali, to je bilo. Sada je neka nova kultura. Da će to tako biti, uz podršku tivatske vlasti, saopštili su građanima Tivta organizatori: Bratstvo srpske pravoslavne omladine “Sveti Pantelejmon”, kroz nastupe ciljno organizovanih skupina “Srbski pravoslavni pojci”, dječji hor “Jedinstvo”, Branka Zečević, Miloš Bogdanović, Maksim Vojvodić i “Beogradski sindikat”.

Može im se jer SDP daje svoju ruku podrške. Dok se na državnom nivo ova opoziciona partija bori da pokaže koliko je Crna Gora ugrožena i koliko joj od ovakve vladajuće koalicije na svim nivoima prijeti goli opstanak, njihov Opštinski odbor u Tivtu u ovakvoj negaciji naše države ne vide ništa loše. Ako ništa drugo, licemjere koje treba da zastidi.

Anasteziologije Šnaps Rukoljubivojević i dalje radi radnju za svetosavske Japance. Pomjeri tu i tamo što im treba odlučnim pogledom, posloži po zahtjevu braće Japanaca i skokne do Noleta da mu pripomogne.

-Daj gol Nole, čuće mu se glas iz lože za visoke uzvanice, dok u ruci drži punu bocu domaćega soka od nečega. Da se okrijepi po ovoj ovdašnjoj vrućini. Nole nema kud nego šut po sred gola. Anasteziologije povampiri od sreće i brzo pozva njegovog desnorukog Micika da slučajno ne da majbaha za manje od onoliko koliko treba. I ovaj odgovara da neće ni za živu glavu.

Dok se sve to dešava na relaciji MI, Oliplijada i Tokijo, avion TOMontenegro je poletio sa jednim motorom jer je drugi morao da se vrati onome čiji je. Ali, kakva bi to aviokompanija bila kada ne bi mogla da leti sa jednim motorom, reći će vlasnici ideje koja je srušila onu bivšu kompaniju, ponos naše države, ugledne i značajne za naš turizam i privredu.

U kratkoj pauzi smjenjivanja direktora crnogorskog obrazovnog sistema, ministarka četiri ministarstva, poznatija kao žena četnik, po sopstvenom kazivanju, skoknula je do Bugarske. Cilj  je saradnja između naših zemalja koja će, kako je kazala ova ekspertkinja za minulo vrijeme, biti značajna u cilju očuvanja svega onoga što nam je naša turbulentna istorija ostavila. Dobro je što bugarski prijatelji ne znaju koliko ova čudotvorka četvoromandatna zna o Crnoj Gori, njenoj kulturi, istoriji i tradiciji. A da znaju…

Još  jedno zastiđe i sram koji je doživjela Crna Gora . Četnici su prepali aktuelnu vlast na Žabljaku koja je, zarad razumijevanja svih velikosrpskih naroda u ovom turističkom mjestu, odlučila da je bolje da se film Quo vadis, Aida? ipak ne prikaže na obali Crnog jezera, kako je bilo predviđeno. Odvratno i licemjerno. Briga za drugačije mišleće od onog kako misli civilizacija, navodno. Ali nije. To je lažno opravdanje.

Direkcija Green Montenegro International Film Festa (GMIFF) oglasila se danas povodom, kako navode, prijetećeg reagovanja određenog dijela javnosti nakon neprimjerenog upozorenja lokalnog odbora SNP-a sa Žabljaka da se film Quo vadis, Aida? ukloni sa programa ovogodišnjeg festivala. Ističu da će u dogovoru sa producentima film Quo Vadis, Aida prikazati putem online platforme festivala, umjesto na predviđenoj lokaciji na obali Crnog jezera na Žabljaku, a takvu odluku su donijeli i za film Testament koji, naglašavaju, obrađuje sličnu temu o stradanju nevinih ljudi.

Nema nam spasa dok smo god ovakvi. Licemjerni, zli, lažavi, kukavice, kompromiseri po svaku cijenu, preletači, ćutači.

A valja reći da je na Žabljaku vlast one bivše vlasti. Pa o čemu se ovo radi, gospodo. Ima li iko pametan?

Slavko Mandić