OGLEDALO KRUGOVA (NE) RAZUMIJEVANJA ČOVJEKA

Zoran Piperović, Plićak duše-Dnevnik II: OGLEDALO KRUGOVA (NE) RAZUMIJEVANJA ČOVJEKA

Piše: Željko Rutović

Dnevnički zapisi, bez dileme, kulturološki i civilizacijski ostaju i prepoznaju se vrijednim nasleđem  koji u svakom novom tragalačkom iskustvu otkrivaju zapretane slojeve vremena, događaja, njihovih aktera i motiva koji su opredjeljivali konkretne postupke i društvene odnose.

Dnevnik nije samo intimno sjećanje sebe u vremenu i sa vremenom, naprotiv, svojom javnošću dnevnici postaju tumači i vodiči pomoću kojih se lakše hodi i brodi mapama puta pređenog iskustva u kojima se naoko nevidljivi znaci osvjetljavaju novim dimenzijama. A te dimenzije širokog su luka, od etike, estetike, sociologije, antropologije, politikologije, kulturologije, istorije, kulture dokolice, i dalje u dimenzijama čovjeka i njegove spoznaje sebe i drugog.

Potvrdila i pokazala se ta dragocjenost kulture dnevnika pomoću kojih su događaji i vremena dobijali izvorna tumačenja, istine i potvrde. Uostalom, svaki dnevnik na svoj način dio je osobenog parčeta istorije koji kao takav vječito ostaje dijelom društveno dokumentarističke vertikale i knjige otvorenosti za mnoge dileme i izazove i pojedinca i društva. Vraćanje dnevniku uvijek je vraćanje životu jer je upravo ponikao iz stvarne a ne imaginarne sfere.

Koliko je tek čovječanstvo bogatije sa mnogim dnevnicima velikih imena koji ostaju nepremostivom branom kulturi zaborava ili retuširanju poželjne prošlosti. Da nije tog pisanog dnevnog sata kako li bi tek izgledala neka druga mnoga i pisanja i dopisivanja. Otuda, važno je prepoznati i javno motivisati kulturu dnevničkih zapisa jer njome unapređujemo tragove kolektivne kulture u okviru koje čovjek čovjeku liči.

Zoran Piperović knjigom Plićak duše (Dnevnik II) svojim već prepoznatim perom snažno afirmiše neprolaznost književnog žanra dnevničkih zapisa. On to radi na ubjedljiv način dajući svom književnom radu čari stvaralačke erudicije, pronicljivosti, estetičnosti, duhovnosti, vještog definisanja pojava mikro i makro događaja laboratorijskog presjeka tačaka stvarnosti od kojih gradi noseće stubove izražajne misli u kojima se prepliću ontologija i socijalna gnoseologija. I ne samo. Posebnu aromu njegovim dnevničkim zapisima daju u antičkom duhu misaone opservacije koje čitaoca senzibilno motivišu na aktivaciju svoje misaonosti i pre-poznavanja sebe u svijetu erosa i tanatosa, izazova i ograničenja, svijeta problema i svijeta mogućih rješenja. Sve skupa u svijetu duše bez koje nema ni čovjeka ni svijeta. Razumjeti dušu znači razumjeti suštastvo bića čovjeka, a razumjeti čovjeka znači razumjeti jedan svijet, te otuda vrlo važnim znači razumjeti i naslov i temat Piperovićeve knjige – Plićak duše – Dnevnik II, knjige koja otvara i podstiče promišljanje dijalektičke povezanosti duše, čovjeka i svijeta.

Zoran Piperović, prepoznat kako po dugogodišnjoj polemičkoj javnoj riječi pronicljive analize društvenih fenomena tako i  po svojoj originalnosti i autentičnosti, dnevnik ispisuje kako drugo već nutrinom te osobene originalnosti koja ne traži uzore da bi njima u zapisu ličio, već naprotiv, primjetno i bez napora pravi razliku dnevničkog smisla, jer upravo u pitanju smisla sadržano je sve i svijest i samosvijest, i um i mudrost, i tekst i podtekst koji izvire samo i jedino iz smisla čovjekovog mjesta u krugu života čija je svaka pojedinačna tačka ili žig trajnosti ili  tek otisak neprimjetne prolaznosti. Zoranovom oku i peru ne prolazi ništa što ne treba proći serioznom intelektualnom radaru koji pojave, fenomene i događaje, razlaže i ukršta pa onda nalik definiciji na nivou proznog filozofskog aforizma dnevnički obrazlaže. Pa kako to izgleda kod njega, evo primjera: „ Ako je duša nevina, srce neiskvareno, ne može se emocija dirigovati“, „Kada ćemo kao vrsta uspjeti da eliminišemo sve ono što nas sprječava da zadržimo ljudskost“, „Ko ne provede život koji je sam kreirao, kakav god, nije ni živio“.

Dnevnik Zorana Piperovića nije tek linearni slijed stanja i događaja u vremenu, naprotiv,kalendarsko vrijeme je povod za šire vanvremensko i svevremensko promatranje čovjeka, njegovog smisla i njegovog mjesta u svijetu. Otuda, njegovi dnevnički zapisi sadržajno i inače, nadrastaju konvencionalne forme dnevnika te kao takvu dobijaju žanrovsku specifičnost meta teksta u okviru kojeg se autor manirom filozofske upitanosti pozicionira u fenomenološkom diskursu vječnih ontoloških pitanja.

Vječita pitanja logosa, etosa, slobode, sumnje, postojanja, dobijaju svoj upitni, razložni misaoni stav na osnovu koga ovaj rukopis posredstvom dnevnog konvergira sa sveukupnim iskustvenim i opažajnim autorovim vremenom kao nedjeljivim elementom pitanja svih vremena u kojima se oblikovala civilizacija vrijednosti, a na njima  čovječanstvo oblikovalo pitanja svog smisla. „Kako je ponosno kad su ti sloboda i kičma, sudbina“, kazaće Piperović suštastvo istinitosti koje  etički, istorijski i vrednosno oponira kao kontrapunkt riječima „Kako je isplativo nemati svoj stav. Makar za kratko“. Efektno i precizno poentira Piperović. Na ovim raskršćima, vrednosnim, fenomenološkim, etičkim i kulturološkim autor majstorski preslaže dnevno vrijeme, ucrtavajući na njemu konstante održivosti vrijednosnog duha koji istrajava uprkos varljivosti svakog vremena, lakomosti i bezdušnosti interesnog samouniženja ljudi koje zakonito prije ili poslije prekriže i vrijeme i ljudi.

Autor lagano postavlja (samo) propitivački niz pitanja i mogućih putanja odgovora, šetajući valerima duše od obale do obale života gdje je svaki korak i krug i dnevnik sam za sebe. Biti u tom dnevniku sam, uvijek je za autora kao i u njegovom životu značilo biti svoj. A to biti svoj, ta svojstvenost rijetkih plemićkih duša otpora svakom zagriženom palanačkom duhu  mržnje i sujete, poruka je na čijim  temeljima niče konstrukt postojanosti i održivosti čovjeka i vremena.

Profesionalni, pravnički višedecenijski rad i stručna pravna terminologija, vidljivo je da ničim nijesu „intervenisali“ u stil i jezik Piperovićeve knjige, što prevashodno govori o znalačkoj intelektualnoj utemeljenosti i duhovnosti pisca čije misli, poruke, vrijednosni sadržaj, načela i principe treba iščitavati u dubinskim slojevima iskustva i percepta stvarnosti od strane čovjeka koji nikada nije živio po zadatim formama sterilno socijalne i nametnutne poželjnosti. Naprotiv, otuda ovi zapisi crpe svoj vitalizam, dinamizam, osobenost i karakter i zato nemamo priliku baš često se susretati sa ovakvim dnevnicima, jer imati u rukama i znati misliti ovaj dnevnik znači imati život koji vas dok čitate gleda pravo u oči, tako da Plićak duše seže duboko do svake vaše emocije, na način da vas i zamisli i pri – upita, osnaži i ohrabri, i sve to onako kako vi vidite sebe i svoje naravi kroz autorove riječi i životni pogled koji visoko nadrasta dnevne prolazne optike čovjeka i svijeta.

Posebni dnevnički draž nose izuzetni lirski pasaži koji mediteranskim duhom, nijansama i bojama iskaza duše portretišu njenu melanholiju, sjetu, radosti i tuge, porive i pozive, traganja i trajanja, naklone i naslone u kojima ona sne-biva, putuje i opstaje, baš onako kako će i Plićak duše opstati jer bilo kakvo vrijeme da prolazi i  da dolazi njega nema bez duše čovjekove. A za trezor sjećanja, lični i kolektivni, za taj vječni treptaj duše svakako da je poželjno preispitivati sebe u ramu nekih drugih iskustava, puteva, nada, izazova i htjenja, kojima riječju, mišlju, sentimentom i porukom dnevnički odgovora Zoran Piperović onako rekosmo, autentično i osobeno. Da, baš i zato u vremenu kada nam je nužna misija duhovnosti ovaj dnevnik iznova govori da je knjiga neprekinuto živo biće sa kojim se razgovara, druguje i tuguje, a ova knjiga stasala iz i na životu okreće se upravo životu, gledajući ga u lice i zadirući mu i u plićak i dubinu duše, koliko god to nju boljelo, ali knjiga je život koji je i od boli i od radosti. Spoznanstva te strane gledaće život dostojanstveno sa mirnije strane proživljene i doživljene u svojoj duši i sa svojom dušom tako kako joj dolikuje da ni jednoj drugoj ne nalikuje.

Imajući u vidu činjenicu da je u stvaralaštvu naseljena istina te da je najveće pitanje svih umjetnosti prolaznost čovjeka, nema dileme da se je Zoran  Piperović svrstao u red uzoritih, onih vječitih tragača za istinom o čovjeku i njegovoj prolaznosti, potvrđujući time istovremeno i neprolaznost vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Otuda ovaj dnevnik treba sagledavati i analizirati u krugu vječito otvorenih filozofskih pitanja koja i ne trebaju i ne mogu imati svoj konačan odgovor, već upravo u dijalektičkoj draži tragati za prostorima u kojima se misli ukrštaju, sukobljavaju i kao takve nasljeđu u ime novih dijaloških, misaonih i kosmičkih krugova ostavljaju za nova čitanja, pitanja i pisanja. A u knjizi i ne treba biti sve rečeno, nešto mora biti i ogledalo za onog koji čitajući nju, propituje sebe i svoju dušu.

Autor je kulturolog i publicista