ODNOSI KINE I RUSIJE (IV DIO): Asimetričan odnos i budući trendovi

Kina je najvažniji trgovinski partner Rusije, dok Rusija ostaje relativno mali igrač u ekonomskom razvoju Kine. Među njima postoji jaz između skromne saradnje u poslovnoj i ekonomskoj oblasti i saradnje u političkoj sferi, gdje su odnosi mnogo prisniji. Rusija ne može konkurirati ogromnim kineskim investicijama i ekonomskoj moći. Ruska privreda, preterano zavisna od izvoza sirovina, nije u stanju da se efikasno takmiči sa kineskom, iza koje stoji neuporedivo veće tržište, tehnološki potencijal i investicioni kapital. Kako se odnosi između dvije države intenziviraju, oni također postaju sve više asimetrični u korist Kine, od trgovine preko ekonomije do politike. Interesantno je da neki članovi ruskog vanjskopolitičkog establišmenta sada govore o moći Kine na način na koji su govorili o američkoj hegemoniji 1990-ih – kao geopolitičkoj činjenici života koju, sviđalo se to njoj ili ne, Rusija mora prihvatiti i nositi se s njom.

Tradicionalno, Kina veoma poštuje Rusiju kao vojnu silu, ali to poštovanje sve više slabi. Kineska vojna potrošnja trenutno je četiri puta veća od ruske. Gledano s kineske perspektive, ako Rusija nema dovoljan budžet za vojna istraživanja i razvoj i nadogradnju sistema, ona će sve više zaostajati i postati “benzinska pumpa prerušena u nuklearnu silu”, prema riječima Yun Suna, direktora Kineskog programa pri washingtonskom think-tanku “Stimson centar”.

Sudeći po brojnim pokazateljima, Rusija nije velika sila. Ona je trenutno država rastrgana između ambicija velike sile i slabih mogućnosti da ostvari svoje ambicije i ciljeve. Njena ekonomija je godinama stagnirala, sa prosječnom godišnjom stopom rasta od 1 posto od 2009. godine. Osim toga, ruska ekonomija se smanjila za 3,1 posto u 2020. godiji zbog posljedica pandemije COVID-19. Iako je stopa ekonomskog rasta Rusije bila porasla na čak 4,7 posto u 2021. godini, Kina ne vidi pozitivnu putanju ruske ekonomije u godinama koje dolaze. Napori za suzbijanje emisije ugljika smanjiće prihode Rusije od izvoza energenata u budućnosti. U Rusiji je primjetan i zaostatak u domaćim investicijama.

Bruto domaći proizvod (BDP) Rusije zauzima 11. mjesto u svijetu, što čini npr. samo 7 posto ekonomije SAD-a, odnosno 10 posto ekonomije Kine. Još više zabrinjavajuće od jaza u BDP-u jeste činjenica da Rusija sve više zaostaje za Kinom u mnogim vitalnim naučnim i tehnološkim sektorima.

U 2021. godini ruska potrošnja na istraživanje i razvoj iznosila je 60,57 milijardi dolara, ili oko 10 posto kineske i američke potrošnje. Vojna potrošnja Rusije u 2020. godini iznosila je 61 milijardu dolara, što je bilo oko 24 posto kineske, odnosno 7,8 posto američke potrošnje za odbranu.

Stoga, ako je potrošnja značajan pokazatelj snage i buduće perspektive neke zemlje, onda Rusija ne ulijeva povjerenje.

Asimetrija između Kine i Rusije također se ogleda u njihovom niskom nivou bilateralne trgovine, kako kvantitativno tako i kvalitativno. Kinesko-ruska trgovinska razmjena je porasla na impresivnih 146,9 milijardi dolara u 2021. godini, što je bio porast od oko 38,5 posto. Međutim, najveći dio ovog povećanja je rezultat inflacije cijena energenata. Obim trgovine je porastao za manje od 6 posto. Ako ovo stavimo u perspektivu, kinesko-ruska trgovinska razmjena je manja od one koju Kina ima sa Vijetnamom i koja iznosi više od 166 milijardi dolara godišnje. U tom kontekstu, neuporediva je prošlogodišnja kineska trgovinska razmjena sa SAD, koja iznosi 756 milijardi dolara, ili 828 milijardi dolara sa EU. Nadalje, trgovinska razmjena Rusije i Kine je veoma neuravnotežena jer prirodni resursi čine više od 70 posto ukupnog ruskog izvoza u Kinu.

Ova asimetrija sama po sebi ne sugeriše neravnotežu, ali primarna uloga Rusije kao dobavljača sirovina predstavlja dokaz toga. Kineska ekonomska transformacija temelji se na visokim tehnologijama, kao što su vještačka inteligencija i novi energetski resursi. Kao što je spomenuto, kineska potrošnja na istraživanje i razvoj je 10 puta veća od ruske. Što se tiče nove energije, opredijeljenost Kine da smanji emisiju ugljika će na kraju dovesti do pada uvoza energenata iz Rusije. Drugim riječima, Rusija će igrati sporednu ulogu u ekonomskoj transformaciji Kine u budućnosti.

Kineski stručnjaci nisu optimistični u  pogledu budućnosti ruske ekonomije nakon novog vala sankcija. Očekuje se da će u kontekstu finansijskih sankcija i kontrole izvoza ruski biznis nastaviti propadati, a međunarodni ulagači će zasigurno drastično smanjiti svoje poslovne aktivnosti u Rusiji ili potpuno napustiti rusko tržište.

Različite vizije globalnog poretka

U analizi kinesko-ruskih odnosa, veoma je važno uzeti u obzir njihove vizije i velike strateške ciljeve, a ne njihova kratkoročna stajališta. Stoga možemo postaviti pitanje da li Kina i Rusija dijele istu viziju i odnos prema postojećem međunarodnom sistemu. Odgovor na to pitanje leži u činjenici da dvije zemlje karakteriziraju fundamentalne razlike u pogledu njigovih vizija međunarodnog poretka.

Kina i Rusija se značajno razlikuju po tome kako vide svoje mjesto i ulogu u međunarodnom sistemu. Od kraja hladnog rata, kao što i sam Xi Jinping priznaje, Kina je bila korisnica međunarodnog sistema. Drugim riječima, Kina je uživala brojne koristi od postojećeg globalnog poretka. Ona stoga nastoji da reformiše trenutni sistem, ali ne nastoji da ga sruši i zamijeni nečim drugim. Kineski lider često pominje svoju viziju “zajednice sa zajedničkom budućnošću”, koju brojni analitičari vide kao zamjenu trenutnog međunarodnog poretka kakav poznajemo. Uz ogromne koristi koje je Kina imala od međunarodnog sistema, Peking zasigurno ne želi da izgubi svoje stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i slobodnu trgovinu sa Zapadom.

Usporedbe radi, Putin raspad Sovjetskog Saveza naziva najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća i vidi Rusiju kao žrtvu istog međunarodnog sistema od kojeg je Kina imala koristi. Stoga je kineska strategija uglavnom bila mirni uspon, odnosno nadmetanje za globalnu premoć bez rata ili velikih poremećaja. To je suština “novog modela odnosa između velikih sila”, koji je predložio Jinping kao miran mehanizam za upravljanje tranzicijom moći i izbjegavanje sukoba. Nasuprot tome, komparativna prednost Rusije – njena vojna sila i diplomatska snaga, kao i sklonost ka vođenju hibridnih ratova – leži u njenoj “strategiji haosa” putem koje ona maksimizira svoje prednosti, utjecaj i pregovaračke pozicije. Drugim riječima, Rusija ima koristi od nestabilnosti, dok Kina preferira stabilnost. Obje zemlje nastoje da revidiraju međunarodni poredak, ali se razlikuju u načinu i obimu promjena koje preferiraju.

Rusija kombinuje različite alate za stvaranje haosa, što joj pomaže da ostvari geopolitičke ciljeve koji inače ne bi bili ostvarivi za zemlju njene veličine, njenih sposobnosti i raspoloživih resursa. Njena sposobnost kombinovanja diplomatskih vještina, strateške manipulacije i hibridnog ratovanja za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva je jedina osobina koja izaziva divljenje kod kineskih stratega, budući da oni to nemaju.

Ne može se poreći da i Kina u određenoj mjeri ima koristi od haosa koji Rusija stvara. U najmanju ruku, Rusija odvraća pažnju SAD i ublažava pritisak Washingtona na Peking. Međutim, osim zajedničke anti-američke agende, Kina i Rusija se ipak umnogome razlikuju u svojim vizijama međunarodnog poretka. Željeni međunarodni poredak Kine je hijerarhijski, pri čemu bi Kina zauzimala mjesto na vrhu. U okviru tog poretka, Rusija bi neminovno bila inferiorna u odnosu na Kinu. Međutim, to nije okruženje u kojem bi se Rusija željela naći u budućnosti. Rusija traži ravnopravni status s Kinom i aktivno koordinira svoje pozicije s kineskim strateškim rivalima, uključujući Indiju i Japan, kao i sa nekim zemljama u jugoistočnoj Aziji, s ciljem stvaranja protuteže geopolitičkom utjecaju Kine.

S druge strane, prema kineskom gledištu, Rusija ne samo da nastoji da postane “treći pol” u međunarodnom sistemu i lider novog Pokreta nesvrstanih, ona također želi da predvodi taj pokret kao protivtežu i SAD-u i Kini. Shodno tome, Peking vjeruje da u perspektivi Moskva neće stati na stranu Pekinga kako bi se suprotstavila Washingtonu, već da će iskoristiti američko-kinesko rivalstvo kako bi se nametnula kao lider u novom svjetskom poretku.

Prema istaknutim kineskim stručnjacima za Rusiju, snaga Rusije ne leži u njenoj sposobnosti da gradi i stvara, već u njenoj sposobnosti da uništava. Drugim riječima, snaga Rusije nije u njenoj konstruktivnosti, već u njenoj destruktivnosti. Oni smatraju da Rusija nije u stanju da sarađuje niti da vodi saradnju na globalnom nivou, ali može potkopati i uništiti napore drugih. To je suština Putinove „strategije haosa“ i u zapadnom narativu. To je također i jedan od razloga zašto Kina odbija puno savezništo sa Rusijom. Kroz višestoljetnu historiju odnosa s Rusijom, Kina je više puta iskusila šta znači imati destruktivnog i eksploatatorskog susjeda.

Kina je također svjesna da globalno upravljanje, uključujući međunarodni finansijski sistem, trgovinu i klimatske promjene, nisu jača strana Rusije, a njena uloga u globalnom upravljanju ograničena je na pravo veta Vijeća sigurnosti UN-a.

Putin je lider sile u opadanju kojoj nedostaje ekonomska vitalnost da održi svoju političku moć. Kao takav, on je nepredvidiv i može odlučiti da pokuša minirati i srušiti globalni sistem koji predvode SAD. Nasuprot tome, Kina sebe vidi kao silu u usponu, a taj uspon ostaje vezan, barem za sada, za postojeći svjetski poredak. Jinping, kao i Putin, želi da promijeni sistem, ali ne može sebi priuštiti previše poremećaja. Kineska ekonomija je toliko isprepletena s ostatkom svijeta da bi se bilo kakva turbulencija, koju bi Peking eventualno mogao izazvati, mogla vratiti kao bumerang. Kinezi žele da imaju što više koristi od učešća u globalnoj ekonomiji i lancima snabdijevanja. Za razliku od Putinove Rusije, definicija velike sile za Kinu podrazumijeva mnogo pragmatičniji, manje emocionalan i daleko više vizionarski i dugoročniji pristup globalnim pitanjima.

U tom konktestu se razlikuje i odnos dvije države prema EU. Dok Rusija nastoji da iskoristi podjele i oslabi evropsko jedinstvo, Kina preferira stabilnu EU, a posebno njeno integrisano i jedinstveno tržište, koje je u interesu Kine iz komercijalnih i ekonomskih razloga. Važnost EU za Peking će vjerovatno rasti ukoliko dođe do daljeg pogoršanja odnosa između SAD i Kine.

Uprkos sličnim motivima za održavanje srdačnih bilateralnih odnosa, kao i nekim sličnim aspektima svojih svjetonazora, dvije zemlje u osnovi imaju vrlo različite političke putanje i filozofije vanjske politike. Zapadni lideri bi trebali da imaju na umu te razlike i da ih maksimalno iskoriste u budućim planovima vanjskopolitičkog djelovanja.

ODNOSI KINE I RUSIJE (V DIO): Budućnost odnosa dvije zemlje

iges.ba