Odlazak domaće pjevačice rasplakao raštimovani orkestar

Kafana. Dim izvanzakonskih pušača čini sliku otrovno magličastom. Za stolom odlazeća kafanska pjevačica zavukla glavu u šake i pjevuši tiho. Kao da se čuje odnekut kolska škripa, izlazi riječ po riječ iz unutrašnjosti prve dame domaće estrade.
-Šteta što odlazi, čuje se umna misao jednog od okoloskupljenih.
-Baš šteta, drugi će onako sa uzdahom. Nije ništa uradila a odlazi. To samo kod nas može tako, sad žustrije progovara lojalni bezkosović.
-Sramota, prvi će. Ovo ne smije ovako proći. Ona ni kriva ni dužna mora da ode. Mogla je još toliko ništa da pruži svima nama. Mogla, ali joj nijesu dali. A toliko se naputovala, jadnica. Sad da je pitaš đe je sve odila, Božju ti vjeru dajem da ti neće umjet kazat. Sve za opštedruštveno dobro. Da joj se čuje glas, jer se rijetko čuje. Pjevuši po napisanim notama a nije im baš vješta. Pa se jadnica zabuni i đavo ponese sav uloženi trud u nepovrat. Strašno je kada bi htio a nešto ti ne da. Zapne ti nogu, veli narod pa se stropoštaš na sebe samoga. Jad i tuga.
-Orkestar još je svirao raštimovano, pomisli ali ne izgovori  jedan koji se slučajno tu zatekao. Sama ga je birala, nastavi da misli jednojajčani blizanac čobana sa rubnih djelova periferije, pa neka joj sad odsviraju potonju estradnu uru.
-A đe će sad kad niđe ni bila nije, reče Kočićev Rudonja, koga malo ko prepoznaje iz literature. Onako bikat, on se istinski zabrinuo za svoju predvodnicu. Istina, nije zbog nje nego je sad u dilemi oće li i njega orkestar ostaviti kao što je nju ispratio u ništa? Oće li mu, kad se prebače za drugi taulin a on morao da ode da spašava privredni aspekt ispjevati serenadu ka mnogima? Toga ga je strah a analize koje počivaju na stručno obrađenim podacima iz svih mjernih odabira upravo su okrenute u tom smjeru. Zna on to dobro, jer nije jednom pjevao drugima no vazda kad su od njega to tražila društveno odgovorna vremana.
Tajac. Ćuti društvo. Zasovili oči i gledaju u tačku.
-E, otese se Špinomiru.
-Eh, ispusti i Brodoradoje Maslačić. Jadna li joj majka, kud će sad. Onda ustate. Okrenu se oko sebe i reče: ja preuzimam odgovornost za ništa pa neka bude što biti ne može, nek ad proždre, pokosi satana!
-Brao ti ga Maslačiću, reče Kokotije Visočica, koji nije mnogo cijenio kolektivne tugovanke. Više je volio da žalopojke podijeli sam sa sobom  pa da onda, sve skupljene u faculet razastre po raznim taulinima diljem naše lijepe Boke Kotorske.

A ne mo, zacvili kafanska pjevačica. Fala ti ka bratu od tetke, jer mi je rođeni zauizet pa ne mogu njega noćas za pas vatat. Fala ti što si iskren ka vazda što si bio i ostao otvoren vala ka poijedan. Fala ti  i što znam što misliš i što si spreman da se podmetneš ka što znaš podmetati prijateljki svakome kome treba. Ovi ti nikad zaboravit neću, zajeca kafanska pjevačica dirnuta iskreno brigom i pažnjom na potonju uru njenog bivstvovanja prije no što ode niđe.
Ustadoše svi što za svakoga pojedinačno imahu drugačije slovo, a kolektivno samo jedno i zaplakaše tako kako bi im i čuvene narikače pozavidjele.

Naravoučenije: Svaka sličnost je namjerna, pa ko se prepozna eto mu ga na za vjeki vjekova!

Slavko Mandić