“ODLASCI”-PROROČKE RIJEČI BLAGOJA VUJISIĆA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Nedavno je iz štampe izašla posthumna zbirka poezije dr Blagoja Vujisića pod naslovom “Odlasci,” koju je sa puno ljubavi i posvećenosti priredila njegova supruga Vanda. Na prvi pogled, zapanjujuća je ta istančana podudarnost između naslova zbirke i sudbine samog pjesnika. Autor, koji je kroz svoje stihove toliko govorio o odlascima i sam je tiho i nečujno otišao iz ovog svijeta, kao da je i svoj život ispisao poezijom, jednako duboko, emotivno i neprimjetno. Blagoje Vujisić bio je čovjek koji je zračio dobrotom i plemenitošću a njegova pojava ostavljala je utisak vanvremenosti, kao da ne pripada ovom prostoru i vremenu, već nekim širim univerzalnim horizontima ljudskosti. Pisati o njegovoj poeziji, stihovima koji u sebi nose težini života, odlazaka i vječnosti, ali i o njemu kao osobi koja je svojim postojanjem ostavila neizbrisiv trag, istovremeno je čast i obaveza. Jer poezija dr Vujisića ne govori samo o odlascima, već i o životu, ljubavi i svemu onome što jedan ljudski vijek čini vrijednim sjećanja. Zbirka “Odlasci” sadrži stihove ispunjene emocijom, sjećanjem i refleksijom na prolaznost. Kroz svoje riječi, Blagoje Vujisić uspio je da prenese djelić sebe, ostavivši za sobom poetski svijet koji će vječno zračiti, čak i sada kada ga nema među nama. Njegova poezija je testament duše koja je razumjela bol, ljubav i ljepotu odlazaka, kao i samu ljudsku sudbinu.

Tema odlaska kao motiv prožima mnoge pjesme, reflektujući različite oblike i dimenzije rastanka, prolaznosti i gubitka. Odlazak može označavati napuštanje voljene osobe, odlazak iz domovine, rastanak sa djetinjstvom, ili čak unutrašnji odlazak iz sopstvenog identiteta. Ovaj motiv je često povezan sa osjećajem tuge, nostalgije, ali i sa trenutkom spoznaje ili oslobođenja. Veliki mislioci i filozofi su odlazak posmatrali kao dio ljudskog postojanja. Heraklit, grčki filozof, govorio je o konstantnoj promjeni i prolaznosti, naglašavajući da se “sve mijenja, sve teče,” što je u suštini odlazak svakog trenutka. Artur Šopenhauer je odlazak vidio kao dio neizbježnog “patosa” života, đe je sve ispunjeno bolom, gubitkom i prolaznošću. Za njega je odlazak simbolizovao neprestanu borbu i nesreću ljudskog bića.

U pjesničkom stvaralaštvu, odlazak često predstavlja ključnu tačku promjene ili gubitka. Francuski pjesnik Šarl Bodler u svojim stihovima govori o melanholičnom odlasku ljubavi i trenutaka sreće, prenoseći osjećaj težine i prolaznosti. U hrvatskoj poeziji, motiv odlaska je prisutan kod Antuna Gustava Matoša, koji u svojoj lirici obrađuje osjećanja tuge i melanholije vezane za napuštanje domovine i voljenih. Tin Ujević, sa svojom refleksivnom poezijom, često se bavio unutrašnjim odlaskom, bježanjem od sebe i potragom za mirom. Odlazak se može povezati i sa egzistencijalnim pitanjima koja su istraživali filozofi poput Sarta i Kamija, đe se odlazak doživljava kao čin slobode ili apsurda. Odlazak nije samo fizički čin, već često nosi unutrašnju transformaciju, odražavajući složenost ljudske duše i njenih težnji. Pjesnici, filozofi i mislioci kroz vrijeme su odlazak posmatrali kao univerzalni motiv koji prožima ljudski život i umjetnost, pozivajući na razmišljanje o tome šta znači otići, ostati i kako prolaznost oblikuje našu egzistenciju.

Odlazak je motiv koji prožima mnoge autorove pjesme, ali na način koji nije samo fizički rastanak, već duboko emotivna i intelektualna introspekcija. Dio pjesama u kojima se pojavljuje motiv odlaska posvećen je pjesnicima, intelektualcima, majci, ocu najbližima i svim onim dragim ljudima koji nisu samo otišli iz autorovog života, već su ga svojim prisustvom, djelima i riječima oblikovali na poseban način. Vujisić koristi odlazak kao sredstvo samorefleksije – to je trenutak kada pjesnik ostaje sam sa svojim mislima, uspomenama i osjećanjem gubitka. Odlazak voljenih nosi sa sobom težinu unutrašnje čežnje i straha od prolaznosti od neizbježnog nestajanja svega što čini njegov svijet vrijednim. Ta unutrašnja samorefleksija, koja se odvija u susretu sa sopstvenim osjećanjima prema onima koji su oblikovali njegov život, čini poeziju Blagoja Vujisića posebnom, dubokom i emotivno sirovom.

Vujisićeve pesme često prožima osjećanje da su svi ti odlazioci – pjesnici, prijatelji, roditelji – u stvari dio njega samog, dio njegove poezije i da se kroz odlazak otvara prostor za sjećanje, za razumijevanje njihove uloge u njegovom svijetu. Odlazak oca, na primjer, nije samo fizički kraj jednog života; to je trenutak kada pjesnik preispituje svoje korijene, vrijednosti i smisao onoga što mu je otac ostavio. Slično tome, odlazak majke donosi osjećaj praznine, ali i nježnog podsjećanja na ljubav, toplinu i brižnost koju je ona donijela u njegov život.

Pjesme posvećene odlascima intelektualaca, prijatelja, pjesnika govore o Vujisićevom osjećaju pripadnosti većem krugu mislećih i stvaralačkih duša. Ti odlasci, iako donose bol, takođe podsjećaju pjesnika na trajnu moć umjetnosti i misli – jer odlazak tijela ne znači i kraj duhovnog prisustva. Taj unutrašnji strah od odlaska voljenih odražava pjesnikovu svijest o prolaznosti, ali i njegovu borbu da kroz stihove sačuva trenutke, osjećanja i samu suštinu onih koji su otišli. To je borba sa zaboravom i želja da pjesmom produži njihov uticaj ne samo u svom životu, već i u širem, univerzalnom iskustvu. Na taj način, Vujisićeva poezija postaje mjesto okupljanja svih tih voljenih likova đe njihov odlazak nije kraj, već transformacija u vječni stih u trajno prisustvo koje nastavlja da  podsjeća i govori. Odlazak u njegovoj poeziji nije samo gubitak; to je i čin povezivanja sa onim što je bilo, sa onim što je oblikovalo autora i sa osjećanjem da kroz poeziju, odlazak postaje nešto što je moguće prevazići, razumjeti i nositi u sebi kao bogatstvo duše i srca.

Pjesma “Povodom tvoje žetve” posvećena je Dragiši Mažgalju i već samim naslovom, sugeriše sjetnu refleksiju nad smrću, prolaznošću i stvaralaštvom. Vujisić u ovom poetskom tekstu koristi motiv „žetve” kao metaforu za smrt, istovremeno evocirajući snagu pjesničkog stvaranja koje nadilazi fizički kraj. Žetva kao pojam može ukazivati i na završetak jednog ciklusa života, dolazak sazrelog ploda i trenutak kada se sve ono što je sijano ubire. Ovđe je to pjesnikova žetva – njegovo stvaralaštvo koje ostaje kao trajno svjedočanstvo. Prvi stihovi pjesme naglašavaju uzvišenu jednostavnost duše kojoj je pjesma posvećena: “Niotkuda Ti skromne duše ravne”. Autor koristi kontrast – niotkuda, skromna duša, kao uzvišenost, što dodatno naglašava posthumni odjek ličnosti koja je tiho, ali značajno djelovala. “Ukleta strijela nebo njome zvijezdi” sugeriše uzdizanje duše u beskonačnost ka nebu u obliku strijele koja je istovremeno ukleta – neuhvatljiva, misteriozna, ali i probojna. U sljedećim stihovima, “Mlijekom vječnosti nad mramornim jasikama / U zlatnom ramu Tvojih rima,” Vujisić koristi metaforu mlijeka vječnosti kao simbol nečeg čistog, hranljivog i trajnog, koje prekriva “mramorne jasike” – hladna, bijela stabla koja podsećaju na groblje ili počinak. Zlatni okvir pjesnikovih rima dodatno naglašava neprolaznost stvaralaštva i umjetnosti koja obgrljuje prolaznost života.

Žal za pjesnikovom pjesmom “u ukopnom odijelu skrivenom” evocira osjećanje tuge zbog gubitka, ne samo fizičkog prisustva, već i poezije koja je sada sakrivena, nepročitana, kao da je u pogrebnom odijelu. Ova slika podsjeća na krhku vezu između života i smrti, đe breze i topole “nage šume” dodaju dodatni osjećaj ogoljenosti i prolaznosti. Tu je i „žmirkava zvijezda Uroš-grada”, koja, iako treperava, osvjetljava tugu, sjetu i sjećanje, upotpunjujući atmosferu prolaznosti. Stihovi: “Suzom krupnom s ovog proljeća žurimo / Da Ti na mapi Tvog djetinjstva naselimo” sugerišu duboku emociju, izraženu u „krupnoj suzi“, koja nosi težinu gubitka. Autor želi da, kroz sjetu i tugu, „naseli“ pjesnika na mapu njegovog djetinjstva, vraćajući ga simbolično na mjesto čistoće, radosti i korijena. Ovo je ujedno i pokušaj da se kroz poeziju očuva duh pjesnika, kao i motiv rekonstrukcije prošlosti – vodeničarskog potoka i “Tare tvrde” koji nose simboliku snage, čvrstine i postojanosti.

Pjesnik poziva Mažgalja da se pomoli iza svojih riječi, prizivajući ga njima “nerečenim,” što ukazuje na neizgovorene misli, osjećanja i stihove koji ostaju kao vječna inspiracija. Zanimljiv je motiv otmice smrti od samog pjesnika: “Da lelek i tužbalicu zaturiš / I smrt svoju od sebe otmeš.” Ova otmica smrti sugeriše želju za besmrtnošću kroz poeziju, kao i težnju da se nadvlada sama smrt kroz stvaralaštvo, ostavljajući iza sebe pjesničku ostavštinu koja živi uprkos fizičkom odlasku. “Povodom tvoje žetve” je pjesma refleksivnog karaktera, ispunjena sjetom i dubokim osjećajem poštovanja prema onome ko je otišao. Vujisić koristi bogatstvo metafora, prirodnih slika i zvučnih figura da izrazi unutrašnje stanje tuge, poštovanja i vječnog sjećanja. Njegova pjesma postaje mjesto okupljanja svih tih emocija i spajanja zemaljskog sa božanskim, prolaznog sa vječnim, kroz ljepotu stihova i moć sjećanja.

“Odlasci” Blagoja Vujisića su gotovo bile proročke riječi. Svi mi koji smo ga poznavali i bili njegovi prijatelji znamo da su ti stihovi u sebi nosili neku vrstu slutnje, duboko ukorijenjene u njegovoj duši. Blagoje Vujisić je kroz svoje pjesme govorio o odlascima na poseban, jedinstven način, stvarajući ne samo poetsku sliku rastanka, već i duhovni put. Njegovi odlasci nisu samo odlazi iz fizičkog svijeta; oni su odrazi unutrašnjeg stanja, borbe sa prolaznošću i pokušaja da se uhvati suština života, koja izmiče upravo u trenucima rastanka. Njegova poezija je poput dubokog pogleda u ljudsku dušu – svjedočanstvo ne samo o njegovim ličnim odlascima, već i o univerzalnom iskustvu svakog čovjeka koji se suočava sa prolaznošću vremena, gubitkom voljenih, i neminovnim dolaskom trenutka kada ćemo i sami postati uspomena. Na način gotovo proročki, Vujisić je kroz svaki stih gradio most između sadašnjosti i vječnosti, govoreći tiho o stvarima koje svi osjećamo, ali se rijetko usuđujemo da izgovorimo.

Njegovi stihovi, jednostavni, ali istovremeno duboki, nose u sebi snagu emocije koja prelazi okvire ličnog i dotiče sve one koji su imali privilegiju da budu dio njegovog svijeta. Kroz prizore prirode, sjetu, melanholiju i ljepotu trenutka, Vujisić nam je ostavio neprolazni zapis o svim onim odlascima koji čine naš život – odlasci voljenih osoba, prijatelja, pjesnika, ali i odlasci iz jednog životnog perioda u drugi, iz djetinjstva u zrelost iz radosti u tugu. Blagoje je na poseban način umio da prepozna trenutak odlaska kao trenutak rađanja novog. Njegova poezija nas uči da je svaki rastanak i novi početak, svaki odlazak i povratak i da kroz odlaske i promjene zapravo dolazimo do dublje spoznaje sebe i svijeta oko nas. Odlazak za njega nije bio kraj, već dio puta – putovanja koje vodi ka vječnom svijetlu, ka nekakvom miru koji tražimo čitavog života. Mi, koji smo ga poznavali, znamo da su njegovi “odlasci” nosili tu tišinu tu slutnju i taj mir pomirenja sa životom. I zato, u svakom njegovom stihu u svakom njegovom odlasku, možemo pronaći dio sebe, dio svoje tuge, svoje radosti i svoju čežnju za onim što dolazi nakon odlaska.

Na kraju, reći ću – za mene je Blagoje Vujisić bio oličenje onih dobrih duhova koje je Bijelo Polje dalo a bilo ih je mnogo. Bio je tiha, ali snažna svjetlost koja je obasjavala naš svijet, nesebično ga ispunjavajući svojom dobrotom, mudrošću i toplinom. Njegova pojava je odavala plemenitost i istinsku posvećenost onome što je činio, stvarajući svoj pjesnički svijet sa dubokom pažnjom i ljubavlju prema životu i ljudima. Kao i mnogi drugi i Blagoje je bio jedan od onih za koje kažemo da su “otišli”, ali zapravo nikada nisu napustili ni grad ni ljude koje su voljeli. Njegovi stihovi, uspomene i one sitne, svakodnevne stvari koje je dijelio sa svima oko sebe, ostaju da žive u sjećanju, obavijene nostalgijom i emocijama. Zajedno sa svim tim dobrim duhovima Bijelog Polja – ljudima velikih srca, misli i djela – Blagoje ostaje živ u našim pričama, našim pjesmama i našim sjećanjima. Nije moguće zaboraviti njegovu smirenost, dobrodušnost, onaj njegov osmijeh koji je donosio utjehu i radost svima koji su ga poznavali. Sjećanje na Blagoja Vujisića nije samo sjećanje na jednog pjesnika, već na čovjeka koji je znao da bude prijatelj i oslonac svima koji su ga sreli.

Njegov odlazak, kao i odlasci mnogih prije njega, ostavlja prazninu ali i bogatstvo za sobom. Zbog toga, ostaju nam sjećanja, nostalgija i emocije, da pamtimo Blagoja i sve one koje je Bijelo Polje dalo po njihovoj dobroti, njihovoj ljepoti i njihovim neizbrisivim tragovima koje su ostavili u životima svih nas. I tako dok god pamtimo, oni nikada zaista ne odlaze – njihov duh živi kroz nas, u svakom stihu, svakom sjećanju i svakom trenutku kada ih u srcu prizovemo. Blagoje je za svoje prijatelje i mnoge druge, ostao vječan a njegovo prisustvo, iako tiho, ostavlja snažan odjek koji će trajati kroz vrijeme.