ODGOVORNOST INTELEKTUALCA U VREMENU MORALNE ENTROPIJE- MILJENKO JERGOVIĆ

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Biti intelektualac danas znači koračati po užetu iznad užarene provalije kolektivnih iluzija. Ili kako je to lijepo definisao Noam Čomski, „glavna funkcija intelektualaca da racionalizuju i opravdaju vlast”, biti autentični intelektualac predstavlja istinski oblik moralnog disidentstva. Miljenko Jergović je, u tom smislu, je ono što Edward Said naziva “amoralnim svjedokom”čovjekom koji ne pristaje da ćuti kada je to najlakši izbor. Njegova intelektualna biografija svjedoči o rijetkom kontinuitetu uvijek na strani potlačenih, izopštenih, neprilagođenih uvijek protiv banalnosti nacionalističkih narativa i institucionalne korupcije duha. Kako to lijepo piše ali i definiše Sartr u svom eseju „Šta je intelektualac?“ (Qu’est-ce qu’un intellectuel?), „riječi bile degradirane do obične robe“, Jergović ostaje vjeran klasičnom idealu “intelektualne odgovornosti” đe istina nije funkcija moći, već unutrašnje potrebe da se svjedoči o stvarnosti bez autocenzure.

Miljenko Jergović, kao rijetko ko na našim prostorima, nosi teret takve odgovornosti. Njegovo pisanje, javno djelovanje i unutrašnja disciplina svjedoče o borbi da se sačuva moralni integritet, čak i kada su ga različite kulturološke, političke, nacionalističke “struje” pokušale “vezati” za pripadnost, naciju, ideologiju. On ne pripada ničijem političkom establišmentu ni književnom, ni političkom. U tom smislu, blizak je definiciji intelektualca Edvarda Saida: „Pravi intelektualac je vječiti izgnanik, čovjek koji ostaje na distanci prema moći i interesima“ (Edward Said, Representations of the Intellectual). Biti intelektualac danas znači birati teži put, biti protiv struje, svjesno odustajati od sigurnosti pripadnosti. Bertrand Rasel je u jednom od svojih razmišljanja zapisao: „Ne bojte se da budete ekscentrični u mišljenju, jer svako prihvaćeno mišljenje je nekada bilo ekscentrično.“ Jergovićeva veličina nije samo u njegovim romanima, esejima, pjesmama. Njegova veličina je u odluci da bude čuvar smisla u svijetu u kojem smisao sve brže nestaje. Kada čitamo Jergovića, kao da čujemo odjeke onog što je Hana Arent opisala kao „vjeru da istina ne zavisi od broja njenih sljedbenika, već od snage njenog svjedočenja.“

Miljenko Jergović nije pisac epohe, nego pisac rascjepa onog gotovo nečujnog, ali sudbonosnog prijeloma đe čovjek odustaje od sopstvene ljudskosti. Njegovo stvaralaštvo ne počiva na zavodljivim metaforama niti na iluzijama utjehe ono je zgusnuto, teško, stalno na ivici ćutanja i pobune, života i smrti, mača i oštrice, dogme i sumnje. Za njega pisanje nije samorefleksija već je čin iscrtavanja tajne karte svijeta, ne svijeta kakvim ga želimo, već kakvim ga boli gledati kada skinemo sve velove naših laži, obmana i bolnih istina a toloko ih je bilo kroz paradokse južnosslovenskih i postjužnoslovenskih paradigmi.  U vremenu teških nacionalističkih, političkih ali i ličnih pobuda i pobuna  Jergović insistira na autentičnosti, na mrtvim selima Bosne, na starim ormarima Sarajeva, na praznim kućama Dalmatinske zagore, na onim nijemim, odbačenim pejzažima koje modernost briše iz sjećanja.

U ovim teškim i bolnim vremenima (a pitam se jeli Zapadni Balkan ikada bio drugčji i drugačiji) kada je dominacija kolektivnih narativa potisnula individualnu savjest, Jergović ostaje savjest i glas one unutrašnje sublimacije u kojoj svaka rana ima svoj pravi oblik i svaka suza svoje dostojanstvo. Njegovo pisanje je svakodnevni čin unutrašnje pobune protiv banalnosti. Pisati o smrti bez patetike, o ljubavi bez laži, o domovini bez mitova  to je danas revolucionarno. To je ono što Miljenka Jergovića izdvaja njegovo djelo nije zbijeno unutar zidova jedne kulture, nacije ili ideologije. Njegovo djelo je ono što je svojevremeno Oktavio Paz nazvao “susret sa drugima unutar sebe.” Njegova riječ je korak po tom neravnom tlu, đe istina nije uvijek lijepa, ali je jedina vrijedna poštovanja.

Miljenko Jergović je pisac koji nije izabrao put sjaja, već put blizine. On ne piše da bi zadivio, već da bi ostao blizu onima koji su odavno drugi zaboravili. Njegova solidarnost nije ono što se glasno govori sa tribina ona se moćno utiskuje među redove, poput svijetla koje probljeskuje. Nije slučajno što njegove priče mirišu na prašinu starih kaputa, na vlagu nezagrijanih kuća, na sudbine onih sa margine društva.  On poznaje bol koji se ne vidi na prvu, on razumije one kojima život nije dao pravo na snažne riječi još manje na odbranu. Kada čitamo Jergovića, otkrivamo istinu, prava solidarnost se ne mjeri manifestima u govorima već u onim često bolnim trenucima kada ostaješ uz drugoga bez riječi. U njegovoj pjesmi Svađa, nema velikih pokajanja, nema patetike. Ima samo sirova, istinita slika odnosa u kojem su bol i ljubav isprepleteni

„Mirimo se tako što me ona zove

da isproba dužinu rukava na džemperu

koji mi plete.“

To je Jergovićev svijet svijet đe je poziv da probaš rukav veći čin ljubavi od bilo kakvog izgovorenog izvinjenja. Njegova solidarnost je u toj maloj sceni, đe nema objašnjenja ni opravdanja, već samo nastavka života zajedno, u krpljenju onoga što je puklo.

I kada nam u istim stihovima kaže:

„Kada konačno hoću da skočim kroz prozor

svađa naglo prestaje

i nastupa tišina koja traje narednih sedam

dana“,

Shvatamo za Jergovića, “ponekad ćutanje” nije kraj. Tišina je prostor đe ljubav nastavlja da diše bez riječi. On je pisac koji vjeruje u blizinu kada riječi prestanu da spašavaju. Pisac koji ostaje uz ljude ne zato što su savršeni, već upravo zato što su slomljeni. Miljenko Jergović pokazuje da prava bliskost dolazi onda kada prestanemo tražiti riječi i naučimo jednostavno biti tu.

Miljenko Jergović ne pripada nijednoj granici, a svaku je prošao pješke, noseći sobom samo ono što nijedna vojaska, carina, policija, ili politika nije mogla oduzeti unutrašnju slobodu. Nijedna životna mapa (ma koliko bila mala i velika) nije dovoljna da obuhvati njegove puteve.  Njegova Bosna, njegova Hrvatska, njegova Evropa a ponajviše i njegov ali i naš “vječito krvavi Balkan” nisu političke konstrukcije. One su lica, riječi, sudbine. Svaka granica za njega je nova rana na tijelu svijeta, nova granica koju treba preći, razumjeti, zabilježiti. Biti između granica znači nositi nemir kao prirodno stanje. Znači znati da te tvoja prva adresa određuje onoliko koliko joj ti to dozvoliš. Znači ne pristati da te granice sažmu, svedu, usitne u statistiku, u nacionalnost, u identitet koji ti je neko drugi odredio. Miljenko Jergović piše kao čovjek koji zna prava domovina je unutrašnja, a pravo izgnanstvo počinje onog trenutka kada prestaneš biti svoj. Njegov osjećaj za individualnost nije deklarativan. On izvire iz svakog njegovog lika iz poniženih mladića što sanjaju bijeg iz starih majki koje pletu džempere da se pomire sa sinovima iz prosjaka što pričaju o Bogu sa istom ozbiljnošću kao što “lideri” pričaju o politici. Jergović zna ono što mnogi zaboravljaju čovjek vrijedi ne po tome kojem narodu pripada, već po tome kakav trag ostavlja.  On odbija da pristane na dnevno-političke ali i kulturološke mitove, na povike koji traže identitetske žrtve. Za njega je sloboda suštinsko stanje, a granice samo pokušaji da se ta sloboda ukroti. Zato je njegovo pisanje i borba ono “nomadsko”, vječno u pokretu, vjerno samo jednom zakonu,  zakonu istine koju nosimo u sebi, ma koliko da nas granice pokušaju razdvojiti.

Jergović je izabrao samoću. Ne zato što nije mogao da pripada, već zato što nije htio da plati cijenu pripadanja gubitkom sopstvene savjesti. Njegovo pisanje nije proizašlo iz ideološke lojalnosti, ni iz potrebe da postane biljeg jednog vremena. Naprotiv, njegovo pisanje nastalo je iz unutrašnje borbe da ostane vjeran sebi  ne onom sebi koji je slika i prilika poraženog društva, već onom sebi koji samome sebi postavlja najteža pitanja. On je ostao svjedok onoga što se ne da prećutati. Ne svjedok zbog slave. Ne svjedok zbog priznanja. Već svjedok zbog nemira koji ga prati i neda mu mira. Jer znao je i još uvijek zna da prava opasnost ne dolazi od onih koji lažu, već od onih koji odluče da prećute. Jergovićev uspravni intelektualni kredi nije samo  trijumfalan. Nije to hod pobjednika, ni hod proroka. To je  uporni hod čovjeka koji zna da istina, ma koliko da je teško nositi, vrijedi više od svih sigurnosti svijeta. Njegovo lice u književnosti, njegov glas u javnosti, njegovo prisustvo na javnoj sceni sve to svjedoči o jednom rijetkom stavu i ostaje kao znak na putu onima koji traže smisao u vremenu besmisla. Miljenko Jergović stoji onako kako piše uspravno, bez iluzija, sa bolom koji ne pretvara u oružje, nego u opomenu.

Veliki pisci rijetko biraju puteve na kojima će biti dočekani cvijćem (jer takvih puteva kod nas nema). Oni biraju puteve na kojima ostaju kada svi drugi odu. Miljenko Jergović je jedan od njih. On nije želio ćutati, skretati pogled, prilagođavati se ili ON JE OSTAO.  Ne zato što je bio tvrdoglav iz inata, već zato što je znao vrijednost pisca ne mjeri se ni brojem nagrada, ni brojem prijatelja na moćnim mjestima, već sposobnošću da ostaneš vjeran istini kad je ona “poražena i zgažena.” Kao i njegov čuveni Ajfelov toranj simbol upornosti protiv (ne)ukusa trenutka i malograđanskog prezira tako je i Jergovićeva književnost stoji visoko, izazivajući i divljenje i zavist, i priznanja i progone. Nagrade i priznanja nisu izostali. Jergović je dobijao priznanja koja su potvrđivala ono što su oni mnogi njegovi čitaoci odavno znali da je njegov glas potreban, da je njegov rukopis autentičan, da je njegovo djelo simbioza “balkanske krvi.” Ali, kao što je sudbina svih velikih pisaca u malim državama, ni on nije izbjegao kazne, progone, nerazumijevanja. Kazna za slobodu, progon za samostalnost mišljenja, ožiljak za svaku rečenicu koja nije stala u tuđe riječi. U tim našim malim državama, koje često vjeruju da istina mora nositi nacionalnu zastavu, Jergović je platio cijenu onih koji znaju da književnost ne poznaje granice, i da savjest ne poznaje kolektivne impute. Ali upravo u toj cijeni, u toj osami, u tom neprijatnom mjestu koje zauzima u duhovnom pejzažu svog vremena, leži njegova veličina. Jer, ostati tamo gdje drugi bježe to je izbor onih koji znaju da se čast ne kupuje, da se dostojanstvo ne traži u masi, i da se glas nikada ne smije predati silnicima politike i nacionalnih zastava.

Šta reći na kraju ovog portreta Miljenka Jergovića? Možda samo da su rijetki oni koji su poput njega, ostali vjerni snazi unutrašnjih zakona kada su spoljne “sile” tražile povinovanje. Nije nikada (pa ni danas) odustao od vlastitih uvjerenja za cijenu trenutnog priznanja, Jergović je ostao na strani života koji se ne da svesti na prolazne ideološke mode. On nije pisac koji izmišlja novi svijet, već onaj koji odbija da napusti stari, sa svim njegovim ranama, protivrječnostima i ljepotama. Nije odustao od dostojanstva misli pred pragmatičnim oduševljenjima, niti je predao (prodao) integritet pred lažnim slobodama koje traže samo jedno da se pristane. Za njega biti pisac znači biti budan u Evropi koja bi da prespava vlastitu savjest. Biti čovjek misli za njega nije bilo pitanje trenda, već pitanje opstanka. A istina, kao i Miljenko Jergović, ostaje tamo đe mnogi ne žele ni da zakorače a to je iza devet krugova pakla.