Odgovor prof. dr Ilije Laloševića Željku Brguljanu

Ilija Lalošević, foto rtcg

Objavljivanjem odgovora prof. dr Ilije Laloševića Željku Brguljanu radio Skala završava prepisku.Prof. dr Ilija Lalošević,

Odgovor Laloševića prenosimo integralno.

Poštovani kolega,

Ovim odgovaram na vaše reagovanje koje je objavio radio Skala 04.09. Moj će odgovor biti koncizan i fokusiran samo na Vaš posljednji dopis, s nadom da ćemo  ovim završiti ovo zaista nepotrebno „dopisivanje“.

Nije mi bila namjera da kako ste rekli „zamaram čitatelje svojim zaslugama za očuvanje bokeljske baštine“. Podsjetiću Vas da je taj dio bio odgovor na Vaš, najblaže rečeno,  maliciozni navod da sam možda „prije izbora u Crnoj Gori imao jedno, a nakon izbora drugo mišljenje“. Osim toga moja borba (kao i mojih kolega iz Zavoda) za očuvanje kulturne baštine, naročito kulturnog pejzaža Boke Kotorske, nažalost bila je najčešće bezuspješna, te ne može ući u kategoriju „zasluga“.

Uspjehe, i to uglavno one ostvarene na međunarodnom planu (nagrada Europe Nostre, Fond američkog ambasadora, donacija Japanske vlade, Programi participacije UNESCO-a i dr.) naveo sam samo da bih potkrijepio činjenicu, da me bivša vlast uprkos svemu tome smijenila  sa mjesta direktora Zavoda u Kotoru, a kasnije u procesu centralizacije ugasila i sam Zavod kao jednu od rijetkih regionalnih institucija, a jedinu koja se suprostavljala nekontrolisanoj urbanizaciji Boke.

Što se tiče Vašeg podrugivanja „ocjenama iz osnovne škole“, mislim da je to daleko od nivoa jedne korektne rasprave. Mogu Vam se samo, u polušali i s namjerom da relaksiramo atmosferu, povjeriti, da u osnovnoj školi nisam bio skroz odličan, ali da sam se kasnije (od akademskih pa do postdoktorskih studija) „malo popravio“.

Slažem se s Vama da je čitava ova priča velikim dijelom nepotrebna, mada su, kada je u pitanju nauka i nijanse bitne, posebno sa aspekta utemeljenosti ili neutemeljenosti neke tvrdnje.

Tako je sa aspekta naučnog zaključivanja, od malog značaja da li je „pola slika van novske opštine“ ili „samo“ dvije. Čak  da je i jedna, to je prepreka da se stvari generalizuju. To što vlasnici slika (iako ne svi)  prebivaju na području Herceg-Novog (mogli su biti i u Americi) manje je bitno od tog da se slike i dalje nalaze u staroj zajedničkoj porodičnoj kući u Lepetanima.

Činjenica da je jednu od predmetnih slika iz Lepetana naručio kap. Mandić iz Herceg Novog samo potvrđuje opštepoznatu činjenicu da su Bokelji u to vrijeme (rekao bih više nego danas) djelovali složno, i da ponovim, u duhu ranije pomenutih maksima vladike Njegoša i biskupa Ućelinija. Suvlasnici i kapetani brodova su se mijenjali sa područja cijele Boke, koja je živjela i djelovala kao cjelina, a podjela na administrativne jedinice (opštine) nije bila ista kao danas, pa nam i to usložnjava proučavanja i generalizovanja. Vlasnici brodova, kapetani i posada bili su sa područja cijele današnje, ali i istorijske Boke (uključujući i Budvu i Paštroviće, do Kufina). Imajući u vidu sve navedeno, i mi ćemo danas, i to ne samo u proučavanju pomorske istorije,  najmanje pogriješiti ako idemo stopama naših predaka i posmatramo Boku kao cjelinu.

Što se tiče citata dopisa Skupštine Bokelja na Prčanju iz knjige don Nika Lukovića, legitimna je Vaša naučna sumnja. Naravno, i ja bih volio da izvršim uvid u original, ali bez obzira na to, imam puno povjerenje u navode don Nika Lukovića, kao i ranije pomenutog prof. Ignjatija Zlokovića, koji, bez sumnje spadaju u red najboljih istoričara Boke Kotorske, a koji su u oba navedena slučaja pravilno donijeli prepis, odnosno citirali originalne dokumente.

Nepotrebno izražavate žaljenje što sam ja „imao problema u Hrvatskoj“ zbog prevođenja mojih radova na hrvatski.jezik. Zbog osjetljivosti teme moram da ponovim tačno onako kako sam napisao u prethodnoj reakciji: „Mislim da nema potrebe da naglašavam da sam uslove „prevođenja“ mojih radova sa srpskog na hrvatski jezik bez problema prihvatio…“. Dakle, ja navodim da sam nešto prihvatio bez problema, a Vi pravite probleme tamo gdje ih nema, niti ih je bilo.

Ne vidim svrhu Vašeg nabrajanja autora koji su u zborniku „Boka“ objavljivali latiničnim pismom i hrvatskim jezikom. Neke od njih sam i lično poznavao, i nakon njihove smrti ostao u dobrim odnosima sa njihovim porodicama, a i sam sam svoje radove u „Boki“ i drugdje objavljivao latinicom i to ne samo u vrijeme zajedničkog srpsko-hrvatskog (hrvatsko-srpskog) jezika.

Ne slažem se sa Vašom opaskom o „povratku zbornika „Boka“ na lijepu i kulturnu tradiciju (da autori objavljuju svojim pismom i jezikom)“. Koliko mi je poznato, kao autoru koji poodavno objavljuje u „Boki“, a potom i kao dugogodišnjem članu Redakcije i Izdavačkog savjeta, ne radi se ni o kakvom „povratku“, već o tradicionalnoj permanentnoj praksi časopisa „Boka“, kojoj je, bez hvalisanja, ali ni lažne skromnosti doprinijela i moja malenkost svojim radom u Redakciji.

Poštovani kolega,  zaista ne morate meni objašnjavati koliko je teško „kopati po arhivima“, jer sam i sam godinama istraživao u Istorijskom arhivu Kotor, mjesecima u Državnom arhivu Venecije, a u više navrata i u drugim arhivima (Zadar, Beč itd.), naravno, kako kaže narodna pjesma „sve na svoja kola i volove“. No, to je, između ostalog, cijena bavljenja naukom.

Dalje pominjete moju navodnu sumnju da je nestala relevantna matična knjiga umrlih Srpske pravoslavne crkvene opštine u Trstu sa podatkom o smrti Vasilija Ivankovića, a ja sam napisao da se nadam da nije zagubljena ili nestala, što, priznaćete nije isto. Na isti način, nadam se da se u arhivi manastira Sv. Nikole na Prčanju i dalje čuvaju pomenuti odgovori  Skupštine Bokelja 1848. godine Njegošu („Господину Митрополиту Церногорскому“) i Hrvatskom Saboru (Славном Сабору Хервацко-Славонскому“), koje je objavio don Niko Luković. Predlažem Vam, da umjesto daljeg nepotrebnog ispraznog dopisivanja, zajedničkim snagama pronađemo ova dva dokumenta, i tako potvrdimo vjerodostojnost navoda znamenitih i savjesnih istoričara prof. Ignjatija Zlokovića i don Nika Lukovića. Ovim bi, poštujući izreku: „res non verba“, dali svoj skromni doprinos  nastavku njihovog proučavanja istorije Boke Kotorske.

S poštovanjem,

Prof. dr Ilija D. Lalošević

Orahovac, 07.09.2021. g.