Ođe je svako u pravu i mnogima ništa nije sveto

Novinarstvo prije pola vijeka, kada je moja generacija počinjala da radi, bilo je ugledna profesija. Sada je, mahom, oružje u rukama partija i njihovih vođa, pa vlastodržaca iz domaće sjenke, ili iz okruženja. Daju nadu pojedini novinari i rijetke redakcije – sa više znanja i kuraži – koji narodu otvaraju oči, pred naletom lokalnih i globalnih interesa, kojima je meta građanska Crna Gora i njena evropska budućnost – rekao je na početku razgovora za Pobjedu Dragan Mitov Đurović, predsjednik Društva crnogorskih novinara, povodom 23. januara Dana crnogorskog novinarstva.

POBJEDA: Đe je crnogorsko novinarstvo danas – 154 godine nakon izlaska prvog broja lista ,,Crnogorac“ na Cetinju – i koliko je polarizovano?

ĐUROVIĆ: Sve je u Crnoj Gori odavno podijeljeno – i narod, što je najgore, jer mnogi (ne)znaju đe su im korijeni, i crkve koje traže da iz potaje državu vode, i akademije, a posebno novinarstvo koje je mahom na raskrsnici između profesionalizma i sluganstva, ponekad i u kružnom toku jer, vrtimo sve isto, na ekranima, na radio-talasima, u novinama, na portalima – politika i politikanti, nacija i nacionalizam, vjera i vjerski fanatizam, bezakonje i neofašizam.

Direktan prenos iz života se odlaže. Jer, mnogo je važnija izjava nekog političara u pokušaju, nego kako, recimo, umiru sela po Crnoj Gori.

POBJEDA: Zatvorenost pojedinih institucija je višedecenijska prepreka novinarima da dobiju informacije i time obezbijede sve relevantne strane za tekst. Kako da se popravi taj put, na dobrobit čitalaca?

ĐUROVIĆ: Put do istine je posut trnjem, koliko ranije, sada još više. Ono što je važno za narod i državu, ,,odgovorni“ kriju kao zmija noge i zaključavaju ,,sa sedam brava“. I mediji i narod zadnji saznaju ono što je važno i to biva mahom kada je kasno. Jer, istina sada nema jedno, nego sto i jedno lice. Ođe je svako u pravu i mnogima ništa nije sveto. Ni država, ni ustav, ni narod. Svete su samo fotelje, koje mnogi čuvaju kao ,,očinji vid“ i zatvaraju rijetkim novinarima- istraživačima put do istine. Nekada je novinarstvo bilo ,,sedma sila“ sada je drugačije, jer svi vlasnici mobilnih telefona, a ima ih duplo više nego stanovnika, su novinari. Pišu po društvenim mrežama, znamo kako. Uglavnom, do istine se teško stiže.

POBJEDA: Upravo zbog zatvorenosti dijela institucija prema medijima, istraživački novinari se sve više vraćaju osnovnim tehnikama poput rada sa izvorima i rada na terenu u jeku digitalnog doba i vještačke inteligencije. Kao iskusnog novinara, osobenog izraza, pitamo Vas – koji žanrovi će nestati, a koji će doći na vrh?

ĐUROVIĆ: Od svih žanrova koji su nekada postojali i koji su na fakultetima izučavani, a u redakcijama praksom potvrđivani – promijenili su oblik ili nestali. Od vijesti do klasične reportaže, od crtice, društvene hronike, bilješke, komentara – skoro da ništa nije preživjelo u izvornom obliku. Ostao je samo mikrofon i društvene mreže, ostala je žuta štampa, rijaliti programi…

Srećom borbu nastavljaju rijetki novinari i redakcije, koje nijesu pale pod uticaj vlasti, domaće i strane. Vjerujem u povratak reportaže i komentara, uz nadu da će nove generacije početi novinarstvo uz šire opšte obrazovanje i strane jezike, uz učenje zanata i saznanje da internet i ,,Vikipedije“ nijesu jedini izvor istine.

Novinari-istraživači su kao što vidimo u opasnosti. Iza napada ne stoje huligani, nego moćnici, sa kojima treba da se obračuna pravna država. Ako kada zaživi

POBJEDA: Društvene mreže su sve češći izvor informacija, ali i poligon koji često ostaje nekontrolisan. I nedavna tragedija na Cetinju pokazala je koliko je ljudi spremno da brutalnim i morbidnim rječnikom ne preza od govora mržnje ni u takvim, preteškim trenucima. Vaš komentar?

ĐUROVIĆ: Mnogima ništa nije sveto. Ni smrt, ni tragedije kakve su zadesile Cetinje. Jezivo je čitati mnoge komentare, koji su izraz mržnje i stanja u zemlji. To je dijelom rezultat ponašanja pojedinih političara, posebno po nacionalnom i vjerskom pitanju, koji su u ljudima probudili ono najgore u njima.

Sve više postaje jasno da Crna Gora nije, kao nekada, sigurno mjesto za život. Prisjetimo se zbivanja u školama, u sportskim halama, prebijanja đece na ulicama…To više nijesu ni opomene, ni slučajevi. To je opasno oboljenje, koje država mora rješavati. I tu se mora čuti, još više glas javnosti, uz objektivno novinarsko izvještavanje.

POBJEDA: Koliko su mediji pismeni, u vrijeme kada su nam usta puna medijske pismenosti? Jesmo li zadržali edukativnu funkciju i u kojem pravcu da napredujemo?

ĐUROVIĆ: Ja pripadam generaciji koja je novinarstvo, to ,,lijepo prokletstvo“, učila po starim pravilima. Urednici, lektori, redaktori, provjera glasovnih mogućnosti, spikeri, volontiranje… Sve je imalo svoje mjesto. Od saradnika do voditelja, reportera, urednika. Sada od toga nema ništa. Iz studentske klupe pravo za mikrofon, odmah voditelj, reporter… urednik. Odmah zvijezda, koja se dosta brzo ugasi. Zato novinarstvo kao zanat treba savladati stepenicu po stepenicu, korak po korak.

Medijska pismenost nije samo novinarstvo. To su i čitaoci, slušaoci, gledaoci. Jer, u ovoj prašumi medija, od novina do portala, teško je prepoznati istinu. Ali za pismenost moramo se boriti samo radom, kulturom i ,,živom istinom“.

POBJEDA: Decenijama se novinari suočavaju sa različitim nedovršenim egzistencijalnim situacijama – od nepovezanog staža, preko nepostojanja propisa kojim bi im bilo omogućeno računanje u radni staž (a ne samo u iskustvo) godina u kojima su svakodnevno radili, poput rješenja koja postoje u zemljama okruženja. Ko je adresa za takvu inicijativu i da se konačno krene sa mrtve tačke?

ĐUROVIĆ: To je pitanje otvoreno u Crnoj Gori, otkako sam napisao prije duže od pola vijeka prvi prilog za talas Radio Titograda, koji je tada bio škola crnogorskog novinarstva. Sve isto, sistematizacije, beneficirani radni staž, volontiranje po nekoliko godina, pitanje nadoknada, odmora…

Pomenuta i ostala bolna pitanja novinari moraju sami rješavati. Mehanizmi postoje, što se zakona tiče. Postoje i institucije zadužene za oblast medija, kulture.

Sjećam se dobro mnogih štrajkova, od onih davnih beogradskih iz ’68. do ovih opravdanih studentskih protesta u Crnoj Gori. Ne sjećam se, međutim, ni jedne javne pobune novinara, u borbi za svoja prava. Borimo se za druge, to je dobro, ali zaboravismo sebe. To je dosta loše.

Novinari istraživači su u opasnosti

POBJEDA: Proteklu godinu obilježio je i brutalni napad na novinarku Pobjede Anu Raičković, koji je jednoglasno osuđen sa relevantnih međunarodnih i domaćih adresa. Taj slučaj iznova je aktuelizovao pitanje – koliko je danas opasno biti istraživački novinar u Crnoj Gori?

ĐUROVIĆ: U seriji napada na novinare, od ubistava do prijetnji i fizičkih obračuna, ovo je još jedan slučaj u dvije-tri posljednje decenije. Institucije zadužene sa slobodu i pravdu svakog građanina su zatajile u više slučajeva, kako kod nas tako u regionu. Decenijama se traga za počiniocima, traju sudanije, izvode se novi dokazi. I – priči nikada kraja.

Prije 120 godina u Zakonu o štampi knjaževine Crne Gore u Prvom članu piše, ,,Štampa je u Crnoj Gori slobodna“. Za nju ne postoji ni cenzura, ni novčana kaucija. Štampa se ne može podvrgavati nikakvijem administrativnijem opomenama i mjerama,,. Ali, koga u ovoj zemlji briga za zakon.

Novinari-istraživači su kao što vidimo u opasnosti. Iza napada ne stoje huligani, nego moćnici, sa kojima treba da se obračuna pravna država. Ako kada zaživi.

Novine su veliko čudo

POBJEDA: Rekli ste da je novinarstvo nekada bilo ,,sedma sila“. A sada? 

ĐUROVIĆ: Jedna od prvih definicija koju sam davno naučio glasi: informacija je kada sa balkona na sedmom spratu prospete perjani jastuk, a demanti kada ponovo sakupite perje.

U pozne dane, nakon nekih škola, čitanja i pisanija uz pomoć medija saznao sam da Cetinjski manastir i Obodska štamparija, stari duže od pola milenijuma iz vremena dinastije Crnojević nijesu naši – crnogorski. Ni Njegoš, ni ,,Gorski vijenac“ koji su 1927. godine preveli na njihov jezik, jer naš nijesu razumjeli, ni tada ni sada, nama ne pripada. Ni jezik kojim zborimo otkako za sebe znamo, jezik crnogorski nije naš.

Ni Sveta Tekla, /kao ni sve ostale/, na kojoj je radio moj prađed, a parohu crnogorskom nakon spašavanja u Medovi sasluživao moj đed nije naša, neće, vele, uskoro biti moje i naše familije ni kosti predaka, od pet pasova, nego neke tuđe crkve.

Ništa više nije naše, ni deset vjekova postojanja, ni borba za slobodu, nije, vele, naš ni legendarni komandant Sava Kovačević, crnogorski heroj, nego njihov, naša nije ni kuća ni baština, sve je njihovo. Tako odavno zbore i tvrde, otimaju ne pitaju. Prosipaju perjani jastuk, a mi sakupljamo perje.

Hvala medijima koji mi otvoriše oči, te u potonju uru saznah ko sam, od koga sam i čiji sam. I da je sve njihovo, neđe su poodavno napisali i ja. Novine su stvarno veliko čudo.