Od Uskrsa do Uskrsa

Evo Uskrs. Za pravoslavni i katolički svijet.
Potpuno isto za mene, od oca katolika i mame pravoslavne, u Boki, u kojoj se to nikad nije gledalo, što zbori ovdašnji svijet.
Zvona isto zvone, a dobra molitva u tri i četiri prsta staje.
Čestitke kao pljusak proljećni. Sve u tri, četiri riječi: mir, ljubav, sloga, zdravlje.
Ovog Uskrsa samo jedna je dovoljna. Zajedno  se feštava.
U miru zlatnog rama moga grada, neka blista svjetlost svih naših svetaca, svakog hrama.
I to more ljubičasto, bez glasa.
Aprilska zora, mir naših nemira broji. Kako se pretiču, pa spajaju krugovi i kako se ne osvrćemo na međusobne odnose i pojmove u običnoj, prolaznoj, trivijalnoj svakodnevici.
A ono neobjašnjivo, što pripada metafizici, je mene zantaćalo i dijelim sa vama u ovoj priči.
I bi Uskrs, zajednički 1979. godine.
O trešnji, kako bi rekao Risto Kovijanić, uz poetsku sliku Kotora nakon strašnog potresa uskršnje neđelje:”danas nam izgledaš stravično kao mitski Prometej, raskljuvanog grudnog koša, divni naš grade, slavljeniče i ranjeniče. Zemlja te zamalo ne strese sa sebe; zamalo te more ne proguta”.
Izvidane su rane, zasjale palace i nismo se osjećali, kako nam je poručio pisac kao da smo”pri  zidu plača, nego pri bedemu nade”.Otvorila su se vjekovna vrata od mora za život i furešte, za bale i nove ure. Otvorile su se u srcu škure, da opet iz vene muzika toči. Istina, nikad više onako sa šugom Kotora i samo njemu svojstvenim užancama. Novi ljudi u starom Kotoru svoje štambilje utiskuju.

Dvadeset ljeta potom o Uskrsu 1999. godine, napisala sam :Mi bismo da se voli.
A ovo proljece boli.
Bagrem, bez muke zabijelje a vani tišina, koju su povremeno rezali strašni odjeci zvučnog zida, aviona koji su nosili bombe.

Bilo je uma na sreću, pa nijesu padale i rušile moj grad i državu.
Bio je muk i samo mačije oči na gradskoj klupi.
Bila je tišina teška kao tvrđava.

Uskrs 2020. godine. Korona.
Ubija ljude, zatvara granice, uzima slobodu, zaustavlja život. Zvoniće crkve, a ljudi će moliti doma. Bijeli brodovi,oltari,svodovi, na čekanju.
Krugovi.
Što je to u krajnjoj prirodi suštine i svijeta?
Amo, maske dolje! Za sve one koje su skrivale dva, tri lica i urokljive oči.
Sve maske, osim onih vedrih, karnevalskih, u bulikanu radosti, onih koji su konteni su malo.
Na licu ljudskom za odbranu od korone maske samo malo još, a onda neka blista.

Neđelja, zajednički Uskrs 2025 godine a mi nikad više podijeljeni.
Na četnike i partizane, patriote i izdajnike, rodoljube i one  kojima je tuđa država  bliža i milija. Na pismene i nepismene. Kulturne i nekulturne.
Pogled na Gospu od zdravlja i samo jedna želja u sklopljenim rukama.
Da pasa i ovo čudo. Kao što je Blažena Ozana Kotorska s praga grada fermala neprijatelja, silnoga Hajrudina Barbarosu.
Spusti se u ovaj trenutak i na brzinu izbroji golubove, da ti darujem pjesmu!
Neka se probude vile Pestingradske.Gurdić da podigne plimu dobrih misli.Da gospod Bog predsjedava u ovo doba.
Da budem sa ljudima koje nije strah.Sa onima čija su leđa  zavjetrina i koji gordost ne nose kao grijeh.Vjerujem u pravdu, stope i vrijeme, onoliko koliko nam ga je još ostalo.
Da Uskršnje jutro zadrhti sa cvijetom naranče opojnim.
Podignimo čaše za zdravlje, svako u svojoj tišini. Svako u svojoj molitvi.
Krugovi se ne zatvaraju….

Dubravka Jovanović