Od Šuranja do Pazara

Ni staroga kara.
Ni robe da se suši od škura do škura.

Ni dvoje mladih da se ljube.
Ma ni poštijera, ni mljekarice. Istina nje odavno, mnogo prije korone nema. Ni glasa, ni tice.

Zamukla ulica od Šuranja do Pazara, kuda prolazim i čini mi se da sam sama sa gradom mojim.
Ni sjenke. Ni goluba, nit koraka.
Ali ni don Tonća, koji je tri mjeseca prije ovoga čuda pronašao nebeski mir. Naslutio.

Njega bi sigurno srela i kad nikoga nema u mrtvu uru. On je poznavao pijace, tržnice Mediterana.
Pričao mi je s takvim guštom o talijanskim artičokama, zagrebačkom kuvanom pršutu roze nijanse, sa prstom bijeloga rubom fete, u doba adventa.

Što bi i kakva bi bila njegova teorija o toj zloglasnoj pijaci morskih plodova, šišmiša, zmija i ostalih beštija u Vuhanu?
On je mnogo znao, ne znam da li i za Vuhan u ogromnoj Kini, koji je s koronom najviše izgovarana riječ na kugli zemaljskoj ovoga proljeća.

Iz Vuhana krenula je strašna i nepoznata gripa zvana korona, koja kosi, nosi, uzima, ne bira. Krenula je kuga 21. stoljeća. Iz Vuhana, kao iz pakla zaraza na cijeli svijet.

Korona ubija ljude.
Bože, što bi na sve ovo rekao Don Tonći na latinskom i narodnom, bokeškom jeziku?

Kamen i zemlja, vlaga i biljka sa svojim mladim listom, more i bura, evo tri dana. Samo se ona čuje i pokreće ovu tišinu pretešku.

Sve je to lanac složenih odnosa.

Nemir u ljudima i nestvaran mir u gradovima.

Od Šuranja do Pazara, ova nam je korona mnogo jada dala.
A u staroj  pjesmi kotorskoj, jadi se na ljubav odnose.

Koje je ovo prokletstvo koje se nepoznatom silom širi svuda i prenosi na sve?
Kakav je ovo tajanstveni štambilj ovog vijeka?

Neočekivano, nerazumljivo i neobjašnjivo.

Od Šuranja do Pazara kotrljao se život u valovima.

U pasano doba sa trgovcima, zanatlijama, u malim butigama sa pižulima i vratima “na koljeno” i sa maškarama kad im je stađun.

U novije vrijeme valovi od furešta koji se ljepotama moga grada dive na svim jezicima ovoga svijeta.

Koji je to ritam, koje kretanje, energija, koliko očiju, pokreta, glasova, treperenja krvi, osmjeha, u kaleti od Šuranja do Pazara. Danas uz miris sjete.

Ulica i ja, sa sjećanjem na Don Tonća, od čije mudrosti bi mi zasigurno lakše bilo.

A rekao bi mi, sigurna sam, da smo činili krivo Bogu i jedni drugima.

Dubravka Jovanović