OD PLAVA DO ŠABOVE GLAVE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Svaki moj odlazak u Plav nosi jednu snagu duše, onu snagu koju razumiju samo planine i prijatelji sa kojima je ćutanje dragocjeno koliko i riječ. Tamo đe modro jezero probljeskuje nebo, a Prokletije se kao gorostasni čuvari uzdižu nad dolinama, moj korak postaje snažnji a pogled dublji. U Plavu me ne čekaju samo planinarski vidici i staze već ljudi  dragi prijatelji, književnici, pjesnici, planinari, biolozi i oni rijetki, ali postojani, koji ljeti ožive katune i sačuvaju ono najvrijednije duh predaka i vezu sa zemljom.

Ovaj put putovanje ima posebnu simboliku. Moja ustanova, Javno preduzeće za nacionalne parkove Crne Gore, učestvuje u manifestaciji “Dani borovnice” – 25. po redu. A kako povezati Lovćen i Prokletije, dvije mitske planine Crne Gore, ako ne duhovno i simbolički? Lovćen kao nepokorena stijena Njegoševe poezije u kamenu, dok Prokletije svojim divljim liticama, izvorima i vjekovnim stazama prizivaju zaboravljene bogove planine. Ova veza između ovih planina i visina ispisao sam svojim koracima i riječima.

Plav me 20. juna dočekao u raskoši grad okićen mladim licima dijaspore, razdraganom djecom, planinarima iz svih krajeva Balkana i šarenilom štandova koji predstavljaju borovnicu  taj plavi biser prirode. U toj svečanosti života, osjećao sam se kao dio šire cjeline koja nastaje na stazama prirode i tradicije. Miris svježe trave sa planinskih pašnjaka, žubor Lima i neizostavni pogledi ka Visitoru sve to čini Plav istovremeno zavičajem i snom. Ali mene zovu staze. One koje ne vode samo kroz prostor, već i kroz vrijeme i osjećaje. Odluka je pala pravac Šabova glava. Mjesto đe se susreću kamen, planina, čovjek i vječnost. Mjesto đe pogled otima dah, a spokojstvo u sebi nosi cijelu simfoniju planine. Za svoj planinarski pohod, izabrao sam vrh koji ne dominira samo visinom, već i duhovnim prostorom  Šabovu glavu, uzvišenje na 1906 metara nadmorske visine, sa kojeg pogled se pruža na čitav veličanstveni masiv Prokletija, na prostranstva Plava i Gusinja, i na vjekovnu simfoniju stijena, šuma prirode, boja.

Moj vodič, saputnik i prijatelj bio je Zuvdija Bajraktarević, čovjek koji je zakoračio u devetu deceniju života, a još uvijek korača stazama kao da mu planina daje mladost, umjesto da mu je uzima. Njegova pratnja iskrena i dragocjena je i duhovna pratnja  jer Zuvdija je, kako bi narod rekao, čovjek što nosi planinu u glavi, a ne samo pod nogama. Njegov um bistar kao gorska voda, a njegova riječ stamena poput hridskih krša, činio je da svaka stopa puta bude priča o životu. Krenuli smo rano ujutru, kad se iznad Plava tek razvijao srebrni veo magle sa jezera. Trasa nas je vodila pravcem Plav – Korita – Komarača, preko biserno bistre Komaračke rijeke, čije nas žuborenje prati poput blage pjesme djetinjstva. Sve oko nas bilo je u pokretu, ali i u miru cvijeće koje otvara svoje latice pod prvim zracima sunca, stijene koje stoje vjekovima, i ljudi koji, poput Zuvdije, znaju kako se u tom tragu prirode opstaje.

Dok se uspinjemo, Zuvdija besjedi. Njegove priče su živa hronika naroda, planine i duše. Govori o životu na katunima, o vremenima kada se ljetina čuvala pjesmom i puškom, o snijegovima što zatrpaju sve osim nade. Svaka njegova riječ pada kao kamenčić u bistru vodu i pravi krugove u meni, krugove koji ne prestaju da se šire. Šabova glava je pred nama  mistična, gotovo ponosna u svojoj uzvišenosti. Pogled s nje je vizuelna poema Prokletije se dižu kao zublje prema nebu, Plav i Gusinje blistaju kao izgubljeni biseri među planinskim vijencom. Tu na toj visini, čovjek ne gleda odozgo  već iznutra. Jer planina nas ne uči visini, već dubini.

Put koji nas vodi ka Šabovoj glavi je nekadašnji pastirski i nomadski put, ovjekovječen stopama generacija koje su živjele u skladu sa prirodom, na svojim katunima. Danas, tim istim putem, probijenim i uređenim sopstvenim sredstvima vrijednih mještana, ponovo koračaju ljudi željni visina i slobode. Uspon je velik, nemilosrdan u svojoj uzvišenosti. Potrebna je snaga, ali i smirenost, da se održi tempo, jer planina traži poštovanje. Sunce nas obasjava zlatnim krugovima, šireći toplotu po ramenima i licima, dok nas sa svake strane prate mirisi planinskih trava, gorskog čaja, stabala kleke, divlje ljeskovine koja se povija iznad staze kao da nas pozdravlja. Sinergija planine i čovjeka u svom najljepšem obliku.

Staza je duga nešto više od četiri kilometra, ali njena draž je u osjećaju koji budi. Nema ovđe puta za terenska vozila ni džipovi ni kvadovi nemaju pristupa ovoj stazi. Samo traktor, i to uz veliki rizik, može se probiti. Planinske vode, razigrane i slobodne, izrovale su duboke brazde duž puta, kao da planina, svjesna svoje ljepote, pokušava da se brani od prebrzih dolazaka, da natjera putnika da zastane, da oslušne, da uspori. Pravimo povremene pauze, ne zbog umora, već zbog ljepote. Zuvdija i ja zastajemo ispod sjenovitih grana, na osunčanim livadama, pored paralenih staza koje izbijaju krajolicima i kao da dolaze pravo iz srca zemlje. Svaki korak naprijed otkriva novi pejzaž, novi dah, novi ugao pogleda na ono što je iza i ono što je ispred.

Na usponu prema Šabovoj glavi, predasi koje pravimo su mali rituali ponovnog “rađanja”. Osvježavamo se hladnom planinskom vodom, snimamo kadrove što se ni u snu ne mogu zamisliti, i upijamo svaki zvuk, miris i pokret oko nas. I dok moj objektiv pokušava da uhvati nestvarne prizore, moj saputnik Zuvdija priča. Govori mi o nekim drugim vremenima, vremenima kada su ovi katuni bili puni života, kada su se na prostranstvima ispod Šabove glave bijelila velika stada ovaca, a miris surutke, mlijeka i kajmaka širio se iz drvenih koliba. Danas, kaže, toga je sve manje. Pitominu prirode zamijenila je samoća napuštenih katuna, a čovjek je počeo da zaboravlja đe su mu korijeni. Sunce sada žešće pritiska, vazduh postaje težak, umor se pruža kroz ramena i noge. Uspon je nemilosrdan, ali staza ne prestaje da očarava vijuga kroz krošnje izranja iz sjenki i ponire u svjetlost. Moj foto-aparat neumorno bilježi svaki kadar razgranata stabla, travke koje se njišu na vjetru, pogledi što paraju nebo. Svakom fotografijom pokušavam da uhvatim ono neuhvatljivo  dušu planine.

Stižemo do Pršovog krša, mjesta kao stvorenog za nastavak priče. U jednom od napuštenih katuna, muzika se čuje sa radija koji je pastir zaboravio ili možda namjerno ostavio da ne bude sasvim sam. Zvuci narodnih pjesama miješaju se sa zvižducima vjetra, kao da planina svira svoju simfoniju. Ispred katuna, izvorska voda se rasipa po planinskom pašnjaku, svaka kap kao biser dragocjena i čista. U jednom trenutku, iznenada, goveda se pojavljuju iza brijega, lagano, dostojanstveno, kao da znaju da su dio drevne slike. Tu pravimo duži predah, iscrpljeni, sa energijom na izmaku. Ćutimo. Svako u sebi razgovara sa planinom. Gledamo kako se dan izdužuje, kako sjenke postaju duže, a planina ozbiljnija. Na tim visinama, umor nije slabost, već podsjetnik da smo živi, da pripadamo prirodi. Zuvdija, iako u godinama, još uvijek ima snage u pogledu. Kaže: “Ovo su trenuci zbog kojih se živi.” I znam da je u pravu.

Na jednom od poslednjih serpentina pred sam vrh, Zuvdija staje, podiže ruku i pokazuje mi u daljini: Vidiš onamo, to ti je Crveni krš. Crveni krš toponim što zvuči kao ime nekog drevnog junaka. Lijep, moćan, ogoljen i zagonetan, ostavlja utisak da i sama planina u tom dijelu pokazuje zube, boju krvi zemlje. U njegovim stijenama odražava se snaga prirode i podsjetnik je na neumitnost vremena. Zuvdija mi dalje pokazuje vrh đe se nekada nalazio repetitor mjesto đe su ljudi, prkoseći snjegovima, vjetrovima, olujama i ljetnjim žegama, održavali signal radio-televizije. Stazama kojima danas prolazimo, nekada su hodali tehničari i entuzijasti, natovareni kablovima i opremom, noseći odgovornost da glas iz svijeta stigne do najudaljenijih kuća i katuna. U to vrijeme, i planina je imala svoju frekvenciju  onu ljudskog napora i volje. Na samoj Šabovoj glavi, planina nam prenosi staru, gotovo zaboravljenu priču. Zuvdija mi govori o čovjeku koji je ovđe, visoko, boravio sa svojim stadima, daleko od ljudi, blizu nebu. Njegov lik nestao je iz sjećanja, ali je ostao u kamenu, u vremenu  i nazivu ovog vrha Šabova glava. Planina ne zaboravlja.

Odavde, pogled se pruža niz horizont. Pred nama se pruža reljef koji oduzima dah oštri, neukrotivi vrhovi Prokletija, kao okamenjeni valovi nekadašnjeg mora vremena. Kraški oblici jame, uvale, pećine razasuti su kao znakovi u nekoj zaboravljenoj, prapostojanoj abecedi zemlje. Najviše tačke pred nama na vidiku kao božanski rukopisi: Zla Kolata (2.534 m), Maja Kolata (2.528 m), Maja e Rosit (2.524 m), a iznad svih, kao carska kruna, uzdiže se Jezerski vrh (2.692 m)  najviša tačka Prokletija.

Oko nas, Ječmišta, Ravno brdo, Đevojački krši, Zle strane, Čakor, Velika, Kodre, Hridski krši, Kofiljača i, naravno, Visitor gordi čuvar ovog kraja. On stoji kao starozavjetni prorok. Kada bi ti vrhovi mogli da progovore, ispisali bi veliku knjigu tajni  knjigu o ljudima, životu, vjeri, strahu, ljubavi i nastanku. I između svega toga, Plavsko jezero  lednički biser smješten između Prokletija i Visitora, na 906 metara nadmorske visine. Jezero se pruža 2160 metara u dužinu i 920 metara u širinu, sa najvećom dubinom od 9 metara, iz kojeg izrasta rijeka Lim. Ovđe, na Šabovoj glavi, planina postaje učitelj, a mi samo skromni đaci u njenoj učionici. Sjedim, ćutim i posmatram Zuvdiju Bajraktarevića. Na njegovom licu godine su ispisane kao brazde u kamenu, duboke i istinite. Ali duh gorštaka u njemu se ne da  postojan je, stameni, gord kao same Prokletije koje su mu dale ime, oblikovali ga, utisnuli mu svoje vjekove u kosti i misli. Gledamo ovaj mir i spokoj kao što se gleda u zjenicu sopstvenog bića  sa poštovanjem i divljenjem. Vrijeme je, barem ovđe na vrhu, stalo. Nema žurbe, nema nemira. Samo planine, veličanstvene, rasute oko nas kao figure na šahovskoj ploči prirode đe su potezi mudri, promišljeni, vječni.

Sledi povratak, kada je podnevno sunce već počelo da se lomi na zlatne iskrice. Osjećaj ispunjenosti zbog osvojenog vrha, ali ne kao trofeja, već kao unutrašnjeg susreta, ne napušta me. Planina mi je dozvolila da je osvojim. Na silasku, staza sada drugačije izgleda. Umor nas lagano steže, ali ne sputava. I Zuvdija korača. Možda svako od nas nosi svoju misao u sebi, ili možda obojica ćutimo iz straha da ne poremetimo ravnotežu svijeta koji smo trenutno napustili. Šabova glava ostaje iza nas, ali ne i izvan nas. Njena silueta sada je urezana u našim sjećanjima, u svakom pogledu koji će ubuduće tražiti smisao, slobodu i razumijevanje.

Ljepota Prokletijskih vrhova ne nastaje u trenutku  ona se oblikuje vjekovima, u sudaru stijena i neba, u izvorištima đe se rađaju rijeke, u sjenkama đe planinski vjetrovi nose mirise katuna. To nije ljepota koja se lako opisuje ili brzo zaboravlja. To je ljepota koja nadilazi estetsko, koja prerasta u osjećanje, u unutrašnji prostor čovjeka koji se jednom sretne sa njom i više nikada ne ostane isti.

Ovđe, među vijencima koji paraju horizont, čovjek ne dolazi da pobijedi planinu, već da se izmiri sa sobom. Jer Prokletije su moćne, ne kao prijetnja, već kao opomena da sve što je veliko i istinsko traži posvećenost, napor, predanost. Svaki kamen, svaki vrh, svaki kraški zubac nosi u sebi priču koja nije samo geološka, već i duhovna o čovjeku koji je živio sa planinom, o borbi za opstanak, o čežnji za visinama i neukrotivom slobodom. Oni koji kroče ovim stazama, pa makar samo jednom, znaju da planina ne pruža odgovore, već postavlja pitanja  o smjeru, smislu, svrsi. I upravo zato vrijedi svakog koraka. Jer kada jednom ugledate reljef što se prelama pod zracima sunca, đe planinski masivi stoje kao čuvari sakrivenih istina, shvatićete da ste svjedočili nečemu uzvišenom, nečemu što se rijetko doživljava, a još rjeđe razumije. Prokletije vas ne zovu da ih osvajate, već da ih poštujete. Da ih ne pamtite samo po visini, već po dubini do koje u vama zadiru. Ko god se ispeo, zna nije osvojio planinu  planina je osvojila njega.

 Lovćen i Prokletije dvije planinske svetinje Crne Gore stoje kao stubovi identiteta, između poezije kamena i snage visina, čuvajući duh naroda i prirodnu veličinu zemlje. Njihova različitost je njihova snaga: dok Lovćen nosi istorijsku vertikalu i duhovni zavjet, Prokletije otkrivaju divlju snagu prirode i beskrajne horizonte slobode. JP Nacionalni parkovi Crne Gore čuva ove monumentalne prostore ne samo kao parkove, već kao žive hramove prirode, kulture i sjećanja  za današnje i buduće generacije.