OD DUBOVIKA DO ŠANIKA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Četvrtog aprila 2026. probudi me subotnja zora, probljeskujući najljepšim odsjajima ranog jutarnjeg sunca. Lijepo, vedro i sunčano jutro obećava jedan lijep planinarski poduhvat, a to je da obiđemo stazu od Dubovika do izvora Šanik – Njeguška Trešnja (Donja). Kako bi tom prelijepom stazom prošli, ali i zapisali jednu od vrijednih priča, ekipa je u sastavu: moja malenkost, Ilija Đurović, Snežana Didanović, a stručni konsultant za lijepe istorijske priče i toponime je Niko (Jošov) Martinović, dok je naš prijatelj Gojko Padalica imao brojne obaveze pa nije mogao sa nama.

Naša staza vodi dionicom: Dubovik – Dubovička osoja – Bale – Čulice jama – pećina Mramor, austrijski put (Lašor i Pećinice), Vrćenik – Štacija – austrougarska – Aluge – Donja Trešnja i izvor Šanik, a poneđe se toponim sreće i kao Ošanik. Ova staza je duga oko 11 kilometara. U nazivima ovih toponima sačuvani su rad, muka, kretanje, katuni, voda i sjećanja gorštaka. Ko zna da čita takva imena, pred njim se otvara jedno dublje lice Lovćena.

Ostavismo auto pored obližnjeg kolskog puta koji vodi ka Njegušima i ka selima Katunske nahije. Započe naše putovanje. Obezbijeđeni vodom i neophodnom opremom krenusmo dobro prohodnom planinarskom stazom, koja se i sada koristi, jer se njom prebacuju drva za ogrijev. Planina je Bajica (bajička) i već sa prvim koracima evidentno je da će ovo biti jedno lijepo iskustvo. Planina je disala mirno, kao da čuva neku staru priču koja tek treba da bude ispričana. U takvim jutrima čovjek osjeća da planina ne prima svakoga jednako, već samo onoga ko joj priđe sa poštovanjem. Svaka staza na Lovćenu ima svoje ime, ali i svoju narav, svoje neispričane priče. Od prvih koraka bilo je jasno da ova staza nije zaboravljena, već da još služi onima koji znaju njenu vrijednost. Takvi putevi imaju posebnu snagu, jer povezuju nekadašnji život sa današnjim koracima. Čovjek na njima ne prolazi samo kroz prostor, nego i kroz patinu vremena.

Na omanjim dolinama brojne su populacije jagorčevine i to (Primula vulgaris i Primula veris), biljke jako ljekovite, ali i dekorativne. Na ovoj stazi veoma su prisutne i dočekuju nas svojom ljepotom, raširenim žutim cvjetovima. Nastavljamo korak po korak. Nakon 700 metara pređene staze, sa naše lijeve strane dolazimo do toponima Bale. Tu se pružaju brojni dolovi i doci, kuća stara, omanja, pokrivena tiglom (na dvije vode), sa prečkom preko vrata, davno napuštena. Oko nje još dvije manje kamene ruševine, planinsko cvijeće procvjetalo oko kuće, iako je još uvijek hladno. Na takvim mjestima proljeće djeluje kao obnova onoga što je vrijeme načelo. Cvijet uz kamen ima neku posebnu ljepotu, jer spaja krhkost i trajanje. Sve oko toponima Bale odaje utisak da je život ovđe zastao, ali nije nestao.

Kuća, nijemi čuvar ovog prelijepog imanja, sagrađena od kamena, svjedoči nam da je ovaj katun, na samo par kilometara od Cetinja, bio živ u svakom pogledu. Ova kuća kao da je satkana iz neke bajke, odiše onom starom patinom đe bi nam svaki kamen predaka, ručno oblikovan rukom majstora, ispričao makar po jednu lijepu priču. U svakom zidu takvih katuna ostajali su znoj, nada i domaćinska mjera života. Danas kad ih gledamo, gledamo zapravo jednu školu opstanka u kamenu.

Niko (Jošov) Martinović nam svjedoči da su sa ovih prelijepih dolova – doca, sada već i pašnjaka, stizali prvi poljoprivredni proizvodi kada je Cetinje dobijalo svoje prve obrise industrijalizacije i privrednog razvoja. Grad je trebalo snabdijevati lukom, krtolom, zeljem i drugim poljoprivrednim proizvodima. Danas je na tim dolovima udarila mlada gora, polako šuma preuzima primat nad ovom ljepotom katuna. Bez ovakvih dolova i bez ruku koje su ih obrađivale, Cetinje ne bi moglo razvijati svoje prve gradske funkcije. Ono što je danas obraslo mladom gorom, nekad je bilo živo privredno zaleđe Prijestonice. Svaki tovar luka, krtole i zelja bio je dio jednog većeg procesa nastajanja grada.

U neposrednoj blizini, krečnjački kamenjar, pored samog puta, omanja bistijerna, sagrađena vještom rukom neimara, sa izlivenim betonskim koritom, a iza bistijerne prirodni, više od dva metra duboki, kameni ubao. Priroda se poigrala i razigrala sa ovom ljepotom. U ovakvom kamenjaru voda je uvijek bila uslov života i opstanka. Zato su bistijerne i ublovi imali posebno mjesto u svakodnevici gorštaka. Oko vode se okupljalo, dogovaralo, odmjeravalo vrijeme i put.

Nastavljamo naš put. Čuje se frktanje konja kroz planinu, ubrzo nas sustiže mladić koji nas pozdravlja i jašući konja nastavlja prema planini. Vrlo hitro i okretno konj prolazi kroz kamenjar. Sa lijeve i desne strane mame me pogledi ka ovoj ljepoti koja krasi ove prostore. Susret sa konjanikom kao da nas je na tren vratio u neko starije vrijeme ovih prostora. U tom prizoru bilo je nečeg iskonskog: čovjek, konj, kamen i planina. Takve slike najvjernije pokazuju da Lovćen i danas živi.

Stižemo do toponima koji se zove Mramorna jama – pećina. Približavam se ulazu koji je djelimično ozidan sa krajeva kamenom. Razmišljam, mogao je služiti kao sklonište pastira kojih je bilo na ovim lijepim padinama, ali i kao mjesto đe su se tokom noći zatvarala stada. Ne usuđujem se bez opreme da ispitujem ovu neobičnu jamu – pećinu. Ovakvi otvori u kršu uvijek bude maštu i navode čovjeka da se pita ko je sve pred njima zastajao. Jama i pećina u planini često su bile zaklon, granica ili znak snalažljivosti. Mramorna jama djeluje kao mjesto koje još nije do kraja ispričalo svoju priču.

Nastavljamo dalje ovom stazom koja nije tako zahtjevna. Stižemo do dijela đe se put račva, tu je toponim Čulice (lijevo), a desno nas vodi austrougarski put. Put je veoma prostran, širok i sa lijeve i sa desne strane, i dalje nas prate dolovi i doci. U daljini masiv Lovćena pod snijegom čini se na momente nedostižan, ali sve je to optička varka. Masiv Lovćena neprestano mijenja lice dok mu prilazite. Čovjek tada shvati koliko je planina silna u odnosu na njegovu krhkost.

Podignute brojne suvomeđe zbog zaštite od ispada stoke, polako sada put ide stazom ka usponu. Korak po korak, subotnje jutro stvoreno je da se ovako lijepa staza do kraja istraži. Pred nama se pruža masivna visoravan Vrćenik, i polako, korak po korak, stižemo do ovog dijela. Tu je toponim Štacija – austrougarska, prelijepa, od kamena klesana austrougarska stanica u kojoj su boravili vojnici i inžinjeri koji su pratili rad žičare od Kotora do Cetinja i bili podrška usljed bilo kog zastoja ili kvara. Vrćenik se otvara kao visoravan sa koje se bolje razumije čitava logika kretanja, nadzora i povezivanja ovog kraja. Austrougarska štacija nije nastala slučajno, već na mjestu sa kojeg se moglo kontrolisati i pratiti više pravaca. U tim kamenim građevinama stopljena je preciznost jedne imperije, ali i muka domaćeg čovjeka koji je taj kamen morao obrađivati i nositi.

Objekat sada, nažalost, bez krova, sa više lijepo osmišljenih prostorija, sa bistijernom koja i danas drži vodu i izgleda impresivno. Vidi se po ostacima tigle da je bila pokrivena. Sa ovog toponima pruža se prelijep pogled na panoramu Cetinja, ali i Skadarskog jezera. Jasno je da je austrougarska vojska itekako znala đe će postaviti svoje strateški važne vojne, ali i civilne objekte. Đe su nekad odzvanjali koraci vojnika, danas caruju samoća i vjetar. Iako je razoren vremenom, objekat i dalje čuva dostojanstvo nekadašnje namjene. Na ovakvim mjestima istorija nije u knjigama, već u zidu, otvoru, ostatku tigle i vodi u bistijerni. Čovjek pred takvim građevinama osjeća koliko su prolazni i carstva i ljudi, a koliko ljuti kamenjar odolijeva svemu.

Niko (Jošov) nam svjedoči i govori da je u sklopu ove austrougarske štacije radio i Bajica Stevo (Jovov) Marinović, na čijem je posjedu ona i podignuta. Iza same tvrđave omanja štala koja je bila za konje, vidi se i prepoznaje po limu novijeg doba, koju su sigurno mještani koristili u nekim prošlim decenijama. Nažalost, krov je urušen. Iza svakog ovakvog toponima stoje konkretni ljudi, imena i sudbine koje ne smiju biti prepuštene zaboravu.

Vidi se da se ovom stazom danas rijetko prolazi, ali ona ima snažan, mogu slobodno reći, potencijal. Tu pravimo prvu pauzu da se malo osvježimo i okrijepimo, ali i da snimim lijepe kadrove foto-aparatom. Razmišljam o gorštacima koji su hodili i koračali ovim stazama, dijeleći svoj život, svoje radosti, ljubavi, borbe i tuge u nekom segmentu prošlih decenija, ali i vjekova. Ove staze bile su njihove veze sa svijetom, ali i putevi svakodnevnog opstanka. Danas kad njima prolazimo iz zadovoljstva, valja imati na umu da su njima nekad išli ljudi iz potrebe i rada.

Nastavljamo naš put ka toponimu Aluge. Prije nego dođemo do guste i bogate bukove mlade šume, na uzvišenju se vidi đe je bio majdan od kamena koji su Austrougari koristili da brojne staze popločaju sa strane, da drže da se ne rasipaju, ali i za prirodne kamene platforme za artiljerijska oruđa. Svaki izvađeni kamen imao je svoju namjenu u stazi, potpornom zidu ili vojnoj infrastrukturi. Takvi prostori govore koliko je priroda ovđe bila i saveznik i izazov.

Surovi krš nije smetao da se ostvare vojni ciljevi, a mještani su morali raditi milom ili silom. Prilika i neprilika i danas, posle više od 100 godina, staze drže svojom snagom, a međe i suvomeđe zahvatila je mahovina i patina, kao da prolazite kroz neke vremenske epohe ili svojevrsne dimenzije. Vrijeme je preko njih nanijelo mahovinu, ali im nije oduzelo oblik ni svrhu. To je i najbolji dokaz da je kamen, kad se mudro složi, trajniji od mnogih velikih planova.

Staza se polako spušta i ide, a toponim je Aluge. Dok koračamo stazom nailazimo na strankinju. Razgovaramo sa njom, kaže da se zove Inna, Njemica je, dva dana je na Njegušima i oba dana obilazi planinarske i karavanske staze Lovćena i podlovćenskih prostora. Razgovor prijatan, kaže da je prvi put u Crnoj Gori, ali da je oduševljena njenim ljepotama. Ponekad stranci bolje vide ljepotu onoga što imamo nego mi sami.

Nakon razgovora sa njom nastavljamo dalje kroz Aluge. Nailazimo na samoj stazi na tisu (Taxus baccata) koja je veoma mlada. Iz mog iskustva sa ranijih obilazaka staza, u blizini sigurno ima populacija tise, ali to ću nekom drugom prilikom da istražujem. Tisa na ovakvim mjestima uvijek izaziva posebnu pažnju, jer pripada onim vrstama koje nose i botaničku i simboličku vrijednost. Njen nalaz na stazi otvara mogućnost da je ovaj prostor bogatiji nego što se na prvi pogled čini. Takve biljke traže dodatnu pažnju i ozbiljnije terensko praćenje.

Nastavljamo dalje, preskačemo poneko stablo bukve, dok Ilija Đurović sa svojim kosijerom neumorno sklanja grane i mladu goru sa staze, ali to naš Ilija radi svaki put kad god pođemo zajedno u planinu. Aluge su prelijepe, tepih od bukovog suvog lišća prekrio je ove dolove i prostore.

Dolazimo do dijela napuštenog njeguškog katuna Trešnja (Donja). Stara kamena kuća oko koje su brojni dolovi svjedoči o ljepoti katuna. Ono što privlači pogled je, pored samog puta, ubao, prelijep, ja bih rekao kao gorsko oko, pun vode. U njemu se preliva odsjej neba i sunca, kao gorsko ogledalo, mami nas da zastanemo i jednostavno zaćutimo pred prirodom. Ublovi u planini uvijek imaju posebno mjesto, jer u sebi spajaju vodu, nebo i kamen. Takvi prizori djeluju gotovo nestvarno, kao da je priroda na malom prostoru sabrala svoju punu mjeru ljepote. Pred takvim ogledalom čovjek zastane ne zato što nema što da kaže, nego zato što osjeća da je sve već rečeno samim prizorom.

Dok posmatram ovaj ubao pun vode, primjećujem da se iz hibernacije polako budi mali mrmoljak (Lissotriton vulgaris). To mi svjedoči o čistoj vodi i magičnom spoju prirode koja nam povremeno otkriva tajne i čarobne puteve naše prirode koje mi nedovoljno cijenimo. U tom malom ublu, skrivenom od svijeta, ogleda se čitav jedan život. Prisustvo malog mrmoljka pokazuje da i naizgled skromna vodena mjesta mogu biti dragocjena staništa. Priroda nam često upravo u takvim sitnim pojavama otkriva svoju najveću vrijednost. Ono što mnogi pređu pogledom, u sebi krije čitav svijet.

Na istoj stazi nekad je bio započet da se radi i drugi ubao, ali je majstor i neimar koji je to radio iz nekog razloga stao sa tim poslom i nije ga završio. Nakon predaha na ovoj stazi, pokraj ovog čarobnog i mističnog gorskog ogledala, nastavljamo dalje. I nezavršeni radovi u planini imaju svoju priču, jer svjedoče o namjeri, potrebi i prekinutom naumu. Čovjek se zapita što je prekinulo taj posao: nevrijeme, siromaštvo, bolest, odlazak ili neka druga muka. I takvi tragovi, iako nedovršeni, ostaju dio istorije prostora.

Na samom izlasku sa ove staze pred nama se pruža izvor Šanik, poneđe ga srećemo i kao Ošanik. Već se iz daljine čuje kako podlovćenske bistre vode biju iz njega. Inače, ovaj teren je prilično bogat vodama koje se posebno ogledaju u mnogobrojnim manjim izvorčićima koji izbijaju iz međa, ponekad iz same zemlje. Voda je ovđe neprestano prisutna i kao pojava i kao blagoslov prostora. U krajevima krša svaki izvor ima veliki značaj, jer okuplja život oko sebe.

Nakon osvježenja bistrom, prohladnom planinskom vodom, put nas vodi do katuna Jovovića, koji je inače udaljen od katuna Bukovica dva do dva i po kilometra. Manja kamena kuća, a pored nje ostava za koju je moguće da je bila magacin u vrijeme austrougarske okupacije, ali tu su i jasno vidljive stope žičare sa željeznim gvožđima koje i danas stoje. Tragovi žičare na ovim prostorima djeluju kao ožiljci jednog velikog infrastrukturnog poduhvata. Oni podsjećaju da je Lovćen, osim prirodne i simboličke veličine, bio i prostor ozbiljnih tehničkih zahvata. Danas ti ostaci stoje kao spoj istorije, industrije i planinskog ambijenta.

Odavde se put račva za Trešnju (Gornju), za Bukovicu (katun), kao i planinarska staza koja vodi prema Podjezercu i samom Mauzoleju na Lovćenu, i staza koja vodi prema Njegušima. Ovđe su, u odnosu na mnoge druge staze, planinari rjeđi, ili su to povremeno grupe koje prolaze. Takva račvanja uvijek pokazuju koliko je ovaj prostor bio životno povezan i razgranat. Svaki od tih pravaca vodio je nekome, nekoj kući, katunu, vodi, poslu ili straži. Zato su planinske staze mreža života jednog kraja.

Na ovom prostoru je prilično vjetrovito i hladno, a pogled koji se pruža na panoramu Njeguša i lijep je i veličanstven, i ništa tako ne može da oplemeni čovjeka kao snaga planine. Sa takvih mjesta pogled ne služi samo uživanju, već i razumijevanju prostora. Tek sa planine čovjek jasnije sagleda vezu sela, katuna, voda i putnih pravaca. Panorama Njeguša tada postaje i pejzaž i priča iz istorije prostora.

Nakon odmora i razgledanja ovih ljepota vraćamo se ovom stazom puni lijepih utisaka. Staza je sada u konstantnom padu, što je i prirodno. Ipak, još uvijek je hladno, tako da vegetacija nije snažnije krenula. Kada gora olista, sve je teže viđeti i uočiti, zato je ova staza jako interesantna i dragocjena. Povratak istom stazom uvijek otkrije nešto što se u usponu nije stiglo zapaziti. Isti kamen, ista međa i isti zavoji djeluju drugačije kad im prilazite iz drugog ugla. Zato se planinarske staze nikad ne iscrpe jednim prolaskom.

Blago prirode koje imamo moramo da čuvamo, jer ovo su jedinstveni ekosistemi. Ova staza kao da je dio neke bajke ispričane za ova i neka naredna pokoljenja. Koliko god bio težak nekada život gorštaka na ovim prostorima, on je imao i neku lijepu notu mira i spokoja koju mi danas u XXI vijeku nemamo. Čuvati ovakve predjele znači čuvati i ono što smo naslijedili od prethodnih naraštaja. U njima nijesu sačuvane samo biljke, voda i kamen, nego i tragovi rada, opstanka i identiteta. Ko izgubi osjećaj za ovakve prostore, lako izgubi i osjećaj za sopstveni zavičaj. Zato ovakve staze treba bilježiti, opisivati i iznova prolaziti, da ne ostanu samo u pamćenju rijetkih.

Opet, na samom povratku, sretosmo gotovo na istom mjestu Njemicu Innu, koja nam govoraše koliko je Crna Gora na nju ostavila posebno lijep i dragocjen utisak, i pokazuje nam stazu koju je planirala sjutra da obiđe. Priroda nam je dala toliko toga u nasljeđe, naše je da ove ljepote pretočimo u vrijednosti koje treba da čuvamo. Takvi susreti potvrđuju da prirodna baština Crne Gore ima snagu da ostavi dubok utisak i na onoga ko je tek prvi put vidi. Na nama je da toj ljepoti damo i sadržaj, i zaštitu, i priču koja će je sačuvati. Ljepota bez brige lako postane samo prolazan utisak.

Poslije ove staze već sam razmišljao koja je to naredna koju ćemo obići na padinama Lovćena, ali neka to bude tajna, jer za svaku tajnu treba trenutak i vrijeme da zablista svojom ljepotom, poput i ove priče. Lovćen uvijek ostavi još neku stazu neispričanu i još neki kamen nedovoljno pročitan. Zato mu se čovjek vraća, ne samo zbog planinarenja, nego zbog potrebe da bolje razumije prostor kojem pripada. Svaki novi put po njegovim padinama donese drugu sliku, drugi trag i drugo pitanje. I možda je baš u tome njegova najveća ljepota  što se nikad ne otkrije odjednom.