Obrad Pavlović: Put u neizvjesno autobusima i medijima

Dok putuje autobusima lokalnog saobraćaja, živ čovjek – ukoliko preživi – može svašta viđeti i doživjeti. Uistinu ne koriste lokalni prevoznici ciklon B, cijanid ili slična sredstva, jer su skupa, uzdaju se u prirodno djelovanje tropskih vrućina uvećanih prosijavanjem sunčevih zraka kroz prozorska stakla sa kojih su uz ogroman napor i enormne troškove vlasnika, uklonjene zavjesice. Klima uređaji još nijesu patentirani, pa čak ni najobičniji ventilatori.

U jedan od takvih autobusa neko jutro ulazi Albanac srednjih godina. Često putujemo istim autobusom. Znam ga kao ćutljivog i zamišljenog, pogleda uprtog neđe u daljinu, kao da ga se ne tiče ništa što se oko njega dešava. Pomenutog jutra je sasvim drugačiji, živahan je i razgovorljiv.

„Težak ovaj život, mnogo težak…Imam puno deca, plata ima pa nema, a deca imam stalno. Mučim se da ih prehranim. Predlažem moja žena da damo neko deca na usvajanje, a moj žena mi kaže: – e moj Fadilj, drenova glavo bukove pameti, kome da daš naša deca. Ovi što imaju pare, kada bi bili spremni za usvajanje kao na prisvajanje bili bi mnogo humanitarna kraj. – Znam ja da je žena u pravu, zato moram nešto da smislim. Kažem ženo kako bi bilo da počnem malo da radim za ove, kako se to zove, medije, novine, radio TV ili tako nešto…“

„Ej bre Fadil ne budali, više nego što si budala, kakve ti medije kad si nepismeno…“

„Nije važno ne moraš biti pismen, evo ovi akademici nepismeni.“

„Koji bre Akademici nepismeni?“ začuđeno me pita moj žena.

Pa evo žena vidiš ovi što su pisali rječnik. Da su pismeni ne bi nas vrijeđali na nacionaljna osnova. Nego za medije nije potrebna pismenost nego samo da dobro lažeš…“

„Neka bolje se ti drži onoga što najbolje znaš da radiš…“ prekida me žena

„ Izgleda da ipak najbolje znaš da praviš djecu“ dobacuje zlurado se kezeći jedan od saputnika.

„Bez alat nema ni zanat“ odgovara Albanac samozadovoljno, a potom nastavlja: Jes da sam nepismen, ali kćerka Sadija čita sve što od nje zatražim, tako znam kako se sve laže po novine…

Nastavio bi ali je već stigao do mjesta đe silazi. Mahne rukom u znak pozdrava i žurno izlazi. Za njim bar u mom poimanju ostaje praznina.

Istog dana na portalu „Vijesti“ čitam bulažnjenje, onoga, kojega bi Basara nazvao ovlašćenim i opunomoćenim skribomanom, a ja spodobom koja manjak pismenosti nadoknađuje viškom laganja. Dok ponovo maše repom svojim nalogodavcima, pokušavam nekako da shvatim šta je želio da kaže. Čini se da osim etablirane mržnje prema jednoj dami i  uvlakačke apologetike prema drugoj, koja se uzaludno trudi da to postane, nema ničeg drugog. Na tapetu mu je i finansiranje lokalnog nezavisnog radio emitera, pogotovo nakon što su mu lokalni „moćnici“ nezadovoljni pisanjem pomenutog medija, dali zeleno svjetlo da po oprobanoj navici slaže kad zine.

Vlasnik pomenutog medija mi je rekao da će mi honorar za ovaj nenaručeni tekst kasniti izvjesno vrijeme, zbog problema u finasiranju izazvanog neovlaštenim djelovanjem anonimuskinje, koja raste u sopstvenim očima, protiv ovlaštenih da sprovode donešene odluke. Po svemu sudeći pomenuti nezavisni emiter postaje najveći problem zbog kojeg vlast počinje da izigrava opoziciju, a opozicija da izigrava vlast. Ko će tu biti izigran? Nije teško pogoditi, ali moram reći i zbog onih neznavenih. Vi ćete biti izigrani, poštovani birači. Ne bih htio na bilo koji način da utičem na demokratičnost, slobodu i tajnost vašeg izbornog prava, ali dragi sugrađani upućujem vam apel da brižljivo odvojite žito od kukolja kao što ste to i do sada većinski znali, jer nije žito sve što je u zrnu, jer u zrno zna da se maskira i nešto što je zanemarljiva trunčica… URA je da se opametimo svi zajedno!