Obrad Pavlović:”Rodoljupci” na minut, dva

Da sam intelektualac poznato mi je duži niz godina, i  u to sam prestao da sumnjam. Trudio sam se na sve načine, ponekad i ne birajući sredstva  da to primijete i drugi, međutim sve je bilo uzalud. Na kraju sam odlučio da se okanim ćorava posla, vjerovatno bi se na tome završilo, ali neko veče sam usnio prilično neobičan san… Sanjam tako da se nalazim pred nekakvim vijećem nalik na porotu. Zamislite, raspravljaju o tome da li sam ja intelektualac. Na mojoj strani je uvijek pristrasni Boris Dežulović, koji tvrdi – kako sam ja intelektualac u slobodno vrijeme -.Oponirala mu je mlada, žovijalna dama, izrazivši glasnu sumnju, odbacujući izrečeno mišljenje sa indignacijom, da bi se potom  otvorila žučna rasprava, a zatim je neko predložio da se glasa.

Baš u tom tako dramatičnom  trenutku zazvonio je telefon. Već ranije sam se bezbroj puta zaricao da ću bačiti tu đavolsku napravu, koja mi eto ni u snu ne da da saznam da li sam intelektualac. Podižem slušalicu iz koje se čuje zvuk nalik na krckanje oraha, a potom grubim, nepoznatim  glasom neko izgovara:

„Errare humanum est perseverare autem diabollicum“ Umberto Eko ovo ne bi preveo, govoreći da se podrazumjeva da prosječno obrazovan čitalac mora znati šta znači citirana sentenca. Budući da mi je poznata ispod- prosječna razina mojih čitalaca, među koje ubrajam i damu zbog koje ovo pišem, ovo su riječi Seneke starijeg, oca mnogo poznatijeg Lucija Aneja Seneke, koje znače: – Griješiti je ljudski, a istrajavati đavolski.

Nekome se ovakav uvod može učiniti pretjerano dugim, sa čim ću se odmah složiti, bez dodatnog komentara.

Čitam tako u slobodno vrijeme, a šta bih drugo radio, kolumnu na lokalnom radiju sve lokalnijeg nivoa, u kojoj nam mlada dama M. M. otkriva kako je otkrila gorku komediju J. S. Popovića „Rodoljupci“. Očekivao sam kako će bar napomenuti kako svako vrijeme, – pa i ovo naše, – ima svoje Šerbuliće, Žutilove, Smrdiće, a Gavrilovića je sve manje. Bilo bi i veoma interesantno čitaocima da saznaju kako se prodaje Vojvodina, ili bilo koja druga država. Drago mi je što je počela sa otkrivanjem, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što se predstavlja kao teatrolog, znan i izvan granica Crne Gore. Prisjetih se kako je svojevremeno Danilo Kiš krstio Dragana Jeremića svjetskim rekorderom u kulturi na 400 km, zbog  lamentirajuće tvrdnje da ga više čitaju u Zagrebu nego u Beogradu.

Napravi tako rečena dama nevjerovatan galimatijas, praveći od Sterije antifašistu i to u antifašističkoj Srbiji, u svijetu već prepoznatoj po rehabilitacijama značajnih antifašista, od Draže Mihajlovića do Milana Nedića, a još neki Hitlerovi uguzi čekaju na red. Potom citira I Umberta Eka i neke njegove observacije o fašizmu. Da zna veliki književnik u kom je kontekstu citiran zgrozio bi se ništa manje nego Fridrih Niče da je kojim slučajem mogao da čuje u kom ga kontekstu citira Hitler, koji je eto bio nacista, ali ne i fašista. Dok se još ne razilazi dim nad krematorijumima, opominjući na uzaludnost da se negira holokaust i slični poduhvati u suludim pokušajima stvaranja nad-rase, citiraju se mlaki i beskrvni pokušaji osude jedne ekstremno destruktivne ideologije.

Nijesam baš veliki apologeta bilo koje vlasti, ali nazivati svaku vlast fašizoidnom je bijedan pokušaj da se fašizam amnestira, metodom poistovjećivanja.

Možda bi sve ono što je pomenuta dama napisala ostalo izvan sfere mojih interesovanja da nije bilo one, – koliko zlosrećne toliko i zlokobne- parenteze o podjelama. Znam, teško se osloboditi kompleksa izazvanog osjećanjem da se odnekud došlo, ali je prirodni zakon da svaki  zdrav organizam odbacuje strano tijelo, ukoliko ono ne posjeduje sposobnost prilagođavanja. Usvojiti običaje, folklor, način života, koji se dugovječnim procesima inkorporira u kulturu određene sredine je prvo načelo, a drugog po svoj prilici i nema. Sve drugo je bijedni pokušaj autogetoizacije iz koje se lako isklizne u fašizam.