Obrad Pavlović: Naćerani na slobodno mišljenje

Glasoviti crnogorski, post-renesansni mislilac Montenj nije proglašen Crnogorcem zbog znakovitog prezimerna, već i zbog opsesivnog bavljenja dokolicom, u jednom svom ogledu na tu temu između ostalog kaže:

„Nedavno, kad sam se povukao u svoju kuću, riješen  koliko god mogu, da gledam samo kako ću u miru i po strani provesti ono malo što mi je od života ostalo, činilo mi se da bolje mogu ugoditi svom duhu, nego da ga ostavim da se u potpunoj dokolici bavi sam sobom, da se zaustavi i sredi u samom sebi, što sam očekivao da će ubuduće lakše činiti pošto je vremenom postao odmjereniji i zreliji. No nalazim da  nasuprot tome kao –  variam semper dant avia  mentem – Dokolica uvijek rađa nestalne misli-.

Sa pomenutim misliocem dijelim jedino dokolicu u kojoj mi se, istini na volju, ne vraćaju nestalne misli, ali mi bar nije zabranjeno da mi se vraćaju nesigurna sjećanja. Jedno od takvih sjećanja me vratilo u vremena kad je mjera političkih obračuna sa istomišljenicima, koji su po nečijoj procjeni neđe zabrljali, bila najcjenjenija djelatnost. Jedan od onovremenih visokih političkih funkcionera bijaše pao u nemilost i već su svi osim njega šaputali o tome kako mu se sprema tiha likvidacija. Stajao je on tako ispred vrata drevnog Kotora, koja su ispratila mnoge vlasti i bezvlašća, sa grupom onih koji su mu još uvijek izigravali prijatelje, a on naivan kakav je bio, nije ni slutio šta mu spremaju u nekoj od tajnih kuhinja.

Banjo, kolokvijačlno zvan „Banjo Ludi“ jedan od pošljednjih kotorskih oriđinala, bio je poznat po sitnoj tjelesnoj konstrukciji, žustrom hodu i neprekidnom vrćenju velikog crnog kišobrana… Često se oglašavao mrmljanjem i gunđanjem, vodeći nekakav unutrašnji monolog, zgađen nivoom sagovornika, najčešće je razgovjetno izgovarao kletve, ili lucidne opaske, koje su ostale da se prepričavaju do današnjih dana.

Zaputio se tako Banjo  svojim brzim korakom od kafane „DOJMI“ prema gradskim vratima, pogledujući u nebo koje je prijetilo kišom. Naišao na pomenutog funkcionera neposredno prije pada u  nemilost, zastao, dvaput trepnuo kao da premišlja, a onda mu se obratio:

„Kume zaludu sam ti ja zborio – ostavi se njih, drž’ se mene bolje ti je“!
Pomenuti se odvojio od svojih „prijatelja“ i šmugnuo u kroz gradska vrata, a Banjo se  vratio prema terasi gradske kafane. Docnije se svrgnuti funkcioner prisjećao detalja uz dobronamjerni osmjeh i bez traga ljutnje. Banja već odavno nema, ali ima dešavanja koja nam prizivaju žal za njegovim opaskama.

Ovih dana smo svjedoci slobodnih padova „važnih“ ličnosti, koji su povjerovali da su stekli status vječe nedodirljivosti. Izgleda da u Crnoj Gori ne prolazi ništa bolje od kvasca ili neke slične  materije kojom se dižu ambicije naročito kad su u distinkciji sa mogućnostima i kvalitetima. Onaj pravnik, samozvani stručnjak za visokogradnju (Kraljičina Plaža) i niskogradnju (Mamula), a i druge mu niske radnje nijesu strane, krenuo ni manje ni više nego da ruši Vladu… Bilo bi to legitimno, a i moralno da nije izbornom voljom građana postao dio te vlasti. Gore od njegovog akta je to što smo svjedoci nečeg sličnog u ne tako dalekoj prošlost, a ponavljanje je nalik na priču o originalu i kopiji!. Ne bez sjete, prisjećamo se nečega na što moramo da budemo ponosni, bez obzira na to u što se izvrglo.Izgleda da niđe kao u Crnoj Gori blistave i uzvišene ideje ne završavaju na tako niskoj, prizemnoj razini. Veliki šahisti  su nerijetko žrtvovali damu za partiju, a politički paceri žrtvuju partiju zbog sebe.. Rezultati su  kao komnac djela-

Ponovo se prisjetih Montenja, koji govori o tome kako se plodna, zapuštena zemlja brzo prepušta rašćenju svakovrsnog korova, a ljudima u dokolici prijeti slična opasnost.

Obraćanje onima koji su naćerani na slobodno mišljenje, motivisano je time da im se kaže da se konačno okanu ćorava posla, barem dok ne vide đe će, pa čak i oni koji sa „INDIGNACIJOM ODBACUJU SVAKU NAPISANU RIJEČ“.