Obrad Pavlović: Makondo pod zaštitom UNESCO-a

“O ti koji oklijevaš i sve odlažeš i ne misliš o dolasku smrti
predavajući se beskorisnim djelima svog života
nepredostrožan si što uludo proćerda svoju veliku povoljnu priliku
Pogrešna će zaista tvoja svrha sada biti,
ako se vratiš  praznih ruku  iz svog života…”(Tibetanska knjiga mrtvih)

Vjerujem da u životu svakog mislećeg bića naiđe  period koji više inspiriše na ćutanje nego na izgovorenu ili napisanu riječ. Nije to ćutanje simptom nastupajućeg oportunizma, inače imanentnog učmalim, žabokrečinastim sredinama, niti uzrokoovano time da se nema što reći, već da nema ko čuti.

Velikan hispanoameričke književnosti G.G. Markes svojim monumentalnim romanom “STO GODINA SAMOĆE” stvorio je svojevrsnu hroniku Makonda, utkavši u nju sve protivurečnosti jednog kontinenta, koji se mamurno budio iz postkolonijalne opijenosti. Kotor grad “STOTINE SUVENIRNICA” i ničeg više čeka svog hroničara, koji bi mogao da ga učini dostojnim svojih predaka, barem u literarnoj ravni.Ne bih čak volio ni da neko pomisli da je ovo još jedan od mojih zaludnjih vapaja da se pročita Markes makar i na nivou internet-sinopsisa…Ne znam koliko je vremena prošlo od kada sam rekao da je Kotor grad kulturne prošlosti i nekulturne sadašnjosti, a sunovrat se nezaustavljivo približava ruralnim nivoima u rudimentarnim pojavnim oblicima. Još od one čudovišne tvorevine “KOTO(R) KOTORU” onog hibrida primitivizma i banalnosti, kojoj se čak ne zna ni autor, ali se znaju brojni nadobudni recezenti, predstavlja katalizator sveopšteg duhovnog rasula,  reflektovanog i na političkom nivou. Dok u sjećanje prizivam briljantne dramske tvorevine od “KRALJA LIRA” Viljema Šekspira do “KRALJA IBIJA” Alfreda Žarija, imena autora sam naveo zbog Petra Pejakovića, da bi ih lakše pronašao i konačno pročitao, a potom proslijedio svojim trabantima) pitam se da li će konačno naše pozorište ugostiti nekog istinskog reditelja sa pravom predstavom, kakvih je bilo u nekim davno zaboravljenim vremenima. Možda bi to mogao biti prvi stepenik, pošto istinska obnova počinje sa kulturom – zar ne? Bojim se da se moja nada zasniva na tanušnoj dijalektičkoj nužnosti. U vrijeme kad  staricu Evropu zapljuskuje novi talas ultradesničarenja i neofašizma, sve se to i kod nas reflektuje u nekim pseudoformama i zlokobnim izobličenostima, u kojima se građaninu Tomkiću nakon surovog premlaćivanja  spaljuje radnja i nastavlja sa prijetnjama. Razlog je nacionalna, moguće i konfensionalna pripadnost. Primjer nije usamljen, ali je nažalost najsvježiji.

Za dogmate dijalektika je isprazna mentalna igra za dokone, a za posvećene reprodukcija procesa evolucije, koji živi i razvija se kroz suprotnosti.Kotor nažalost još dotrajava na nivou svojih jednostranosti. Ne mali broj gradova u svijetu ima spomenik podignut neznanom junaku. Kotor je zaslužio spomenik neznanoj kukavici. Svjedočiće o vremenu kada njegovih građana nije bilo čak ni na nivou najelementarnije građanske hrabrosti, da se pobuni protiv nečega što mu je nametnuto, a sa čim se većinski ne slaže…