Obrad Pavlović: Ljetnje igre

Prije  nekoliko dana, moguće i prije mjesec, stojim tako pored magistralnog puta. bez određenog plana, pogotovo što nijesam sklon autostoperskim avanturama. Sunce nemilosrdno prži. Čini mi se da je i ranije pržilo, ali nikada tako nemilosrdno… Već tražim pogledom bilo kakvu hladovinu, osjećam da me hvata panika, srce mi preskače, kao da se priprema za štrajk, a ja mu više ništa ne vjerujem, ko zna koliko bi dugo moglo štrajkovati.Pogledavam lijevo desno, kako da kroz nepregledne kolone automobila, koji sunanuto jure, pronađem bezbjedan prelaz. Iznenada ispred mene se zaustavlja omanji kamionet, – popularni „TAMIĆ“. To je jedan od onih kamiončića koji može svuda da se parkira da istovari drva, stajsko đubrivo, kamene ploče, manje količine pijeska ili drugog građevinskog materijala. Vozač mi maše i pokazuje da se popenjem u kabinu. Nakon kraćeg premišljana otvaram vrata i ulazim.

Vozač je, za razliku od mene, siguran da me odnekud poznaje. Prisan je do granice dobrog ukusa, sa otegnutim hercegovačkim naglaskom, koji izlazi kroz šmek osrednjeg hercegovačkog duvana i alkohola, pokušava da me podsjeti na neke davne susrete od kojih su vjekovi protekli, sve se promijenilo osim njega i kamioneta. Ustvari on je sve sam sigurniji potpuno nepromjenjen bez obzira na činjenicu da ga vidim prvi put. Međutim promijenio se „TAMIĆ“ Ono što je nekad bilo nezamislivo  postaje realnost. Obnažena ljepotica na slici, koja se sada nalazi na mjestu gdje su donedavno bile fotografije značajnih državnika, smješka se zadovoljno. Uživa u izvanrednom klima uređaju, koji rashlađuje kabinu. Uživam  i ja. Ne posreći mi se baš često da vozilo kojim putujem ima – air condition.Kao da mi pogađa misli vozač me bučno tapše po ramenu, razmišljam o tome kako ću polomljene kosti poslije vratiti na svoje mjesto, kako ću na modrice priviti svježu džigericu, važno je da trenutno uživam u  rashlađenom vazduhu. Jedva da slušam vozača, koji pokušava nešto da mi objasni o putu u Evropu, o potrebi modernizacije radnih uslova. Pomislio sam da mi se podsmjehuje, ali kad sam počeo pažljivije da pratim što govori, morao sam da mu dam za pravo.

„Vidiš stari prijatelju“ govori dok na lice navlači masku dobroćudnog osmjeha, „sve će ovo uskoro da bude Evropa…Ovakva ili onakva, voljeli je ili ne. Nametnuće nam svoja pravila, a na mnoga od njih ćemo morati da se priviknemo. Nije daleko dan kad više neću smjeti da pečem svoju rakiju, da uzgajam svoj duvan, niti da se bavim ovim bezazlenim malograničnim švercom… Vidiš malo drva, malo stajskog đubriva, može i neko kilo duvana, koje nikada nije kilo…“ Osmjeh mu postaje sve širi, pomišljam kako bi čak i s leđa mogao da vidim kako se osmjehuje, a potom kao da se plaši da ga ne prekinem ubrzano nastavlja: „Vidiš prijatelju ja sam odlučio da mi prvi korak ka približavanju Evropi bude upravo baš ova klima. Ovako kad upeče zvizdan ovo je jedini način da mi mozak ne provri…Nego, sluša li ti se kakva muzika??“

„Može klasika“kažem sumorno

„Šta od klasike?“ pita me samouvjerenim glasom nekoga ko može da ispuni baš svaku želju.

„Može nešto od Malera“ kažem nešto življe.

„Eh Malera… Pa nemam baš njega, mada mislim da će ti se i ovo dopasti“.

Kabinom kamioneta odjeknuše prvi tonovi. Dok bezuspješno pokušavam da sakrijem zaprepašćenje, čujem sebe kako tiho govorim:

„Druga Malerova simfonija. Snimak koncerta u Zagrebu. Diriguje Gilbert Kaplan. Priznajem da ovo nijesam imao prilike baš često da čujem…“

„Znam da si još uvijek žrtva predrasude prema kojoj vozači samo slušaju ono narodnjačko smeće…Evo priznajem, zbunio si  i ti mene činjenicom da si prepoznao ovaj zaista rijetki snimak. Vjerujem da se još uvijek pitaš – a otkud mi to? Studirao sam ja na konzervatorijumu u Moskvi, odsjek violina. Predstojala mi je  prema svim prognozama blistava karijera. Studije sam prekinuo odazivajući se patriotskom pozivu otadžbine. Ko jednom uđe u rat, pogotovo ovako besmislen kakav smo mi vodili, mora se zauvijek pozdraviti sa violinom…“

Prekidam ga pomalo bezobzirno kao što to ja znam čim mi se pruži prilika: „Slušaj Evo ja svakog dana do posla putujem sredstvima javnog saobraćaja. Divni autobusi, dušu dali za istinske ljubitelje muzejskih eksponata. Znaš li đe se u svijetu nalazi jedini muzej autobusa?“ pitanjem ga hvatam na prepad. Koristim njegovu kratkotrajnu zbunjenost da bih nastavio:“ Putujem ti ja tim autobusima koji se svaki čas kvare. Zbog toga bi njihovo pridržavanje redu vožnje  moglo biti tačka dnevnog reda u nekoliko opštinskih parlamenata. Kasne autobusi , kasne više od vozova na pruzi Bar – Beograd, kasne više i od JAT-ovih aviona, pa čak više i od reformi u domenu vladavine prava u Crnoj Gori. A onda odjednom – obrt, koji poluobrazovani nazivaju kopernikanskim. Počnu najednom autobusi da voze prije nego što je to predviđeno redom vožnje. Prohuje tako, a za njima ostanu zabezeknuti putnici, koji jedino mogu da se preračunavaju, koliko će im zbog zakašnjenja biti odbijeno od ionako mizernih plata.

Premoreni vozači govore sve češće da im dođe da autobus sa sve putnicima „surgaju“ neđe pod put. Pretpostavljam da to neće učiniti, ali nije mi svejedno. Strah me je da im kao i putnicima ne provri mozak, pošto autobusi nemaju klimu. Bolje reći imaju je no ne radi…“

„Nemoguće“ prekida me zaprepašćeno vozač „zar jer moguće da se neko danas bavi prevozom putnika, a da za to nema praelementarne uslove? Kako se ponašaju putnici? Treba takvom prevozniku zabraniti da se bavi prevozom putnika… Evo ja imam dobre veze, mogao bih da im pomognem da se preorjentišu na uvoz stajskog đubriva iz Hercegovine. Ako se dobro pokažu mogu da prevoze čak i kamene ploče, ovako kao ja… šta bi im falilo?“

„Da moguće je“ odgovaram sumorno, „A što se tiče putnika, oni kolabiraju. Dišu kao ribe na suvom. Nerijetko bivaju ostavljeni na sred puta, jer vozači dobiju naređenje da ne voze dalje.“

„Izmišljaš brate, nemoguće je da neko ko se tako ponaša može da prevozi putnike…“

„Uz sve to imaju i monopol, tako da im se  niko ne može suprostaviti“ dodajem.

„Mora da tu postoje i nekakvi elementi korupcije“ zamišljeno, kao da se obraća sebi govori vozač, dok pripaljuje novu cigaretu.

„Evo ja sam stigao“ govorim vozaču koji odmah zaustavlja kamionet. Pozdravlja me kao da jedva čeka da me se riješi. Klimam mu glavom u znak punog razumjevanja i zahvaljujem na komfornoj vožni kakvu nijesam imao, ne pamtim od kada, ili bolje reći od kada je nepomenuti prevoznik dobio monopol: neću da mu izgovorim ime jer može pomisliti da mu pravim reklamu, ali se nadam da će se prepoznati.