Obrad Pavlović: Korak po korak unazad

Dvadesetog avgusta 1940. u Kojuakanu, predgrađu Ciudad Meksika, zvjerski je planinarskim krampom ubijen Lav Trocki. Velikan Oktobarske revolucije, komandant Crvene armije. Ubrzo nakon Lenjinove smrti prognan je iz Sovjetskog Saveza, a njegov politički protivnik, Josif Visarionovič Staljin se počeo uzdizati na hijerarhijskoj ljestvici Boljševičke partije, da bi napredovao do neprikosnovenog vođe. Okružen poslušnim satrapima, koje je likvidirao nakon što im istekne rok trajanja, postao je gospodar života i smrti, istovremeno hraneći “obične ljude” iluzijama da on o počinjenim zvjerstvima ne zna ništa, sa prostačkim cinizmom uživajući u svojoj ulozi.

Negdje, duboko u sumračnoj podsvijesti, marksisti su se vraćali na religijski dualizam, u kome neprekidno traje sukob dobra i zla. Za sve što za Staljinovog vremena nije uspijevalo (a bilo je mnogo toga) optuživan je Trocki, koji je preko svojih agenata neprekidno stavljao klipove u točkove “nezaustavljivoj” sovjetskoj lokomotivi napretka.

Nijesam se ovih istorijskih kontroverzi sjetio nimalo slučajno, ali ni činjenice da pravi identitet atentatora nije do kraja razotkriven iako je nakon petnaestogodišnje, odležane robije živio u Pragu sve do 1972. godine. Žak Mornar, Ramon Merkader i Frenk Džekson, bila su imena sa kojima je živio razočarani Trockista ili još prije agent GPU-a.

Ostadoše za nama vremena Trockog i Staljna, nema više sledbenika Trockog ni na ideološki potrošenoj ravni, ali je neočekivano visok broj malih Staljinčića, ili preciznije Staljinoida. Metode djelovanja su potpuno identične, srećom ne i dometi…ograničeni su nekim neminovnostima dijalektičko-evolutivnog razvoja…

Prisjetih se, (stalno me sustiže to moje nepredvidivo sjećanje) kako se jednom našem visokom političkom funkcioneru prilikom govora pred zapaljenom masom omaklo i ovo: “Drugovi bili smo stigli na samu ivicu provalije, a onda smo napravili odlučujući korak naprijed…” Danas se to prati ne kao politički lapsus već kao zlokobno proročanstvo. Nakon odlučujućeg koraka naprijed stigli smo do dna provalije, a onda pažlivo i odlučno krenuli polagano korak po korak unazad. Moguće da se to najjasnije ogleda u tome što smo proizvodnjom i potrošnjom apatije ućutkali ne samo neprijatelje već i prijatelje. Nije ovo nikakva zluradost već opomena, a potpuno mi je svejedno ko će za to imati sluha…

“Jasno je da je partija uvijek u pravu… Mi možemo da budemo u pravu jedino s njom i kroz nju, jer istorija nije pružila nikakav drugačiji dokaz ili način da se bude u pravu. I ako Partija usvoji odluku za koju neko od nas misli da je neispravna,- on će reći; ispravna ili neispravna to je moja partija i ja ću podržavati njene odluke do kraja.”

Nije ovo govorio zloglasni Dominik Gusman, niti ništa manje zloglasni Lojola. nisu to osmislili Hitler ili Gebels, nije čak ni Stalin niti neki od ovovremenih lokalnih Staljinoida, već Lav Trocki 1924. godine, dok je njegova ideološka zvijezda još sijala u boljševičkom zenitu.

“Difficulter reciduntur vitia quae nobiscum creverunt” ili u prevodu

-teško se iskorenjuju mane koje su rasle sa nama. Ove se drevne mudrosti sjetio Robespjer neposredno pred giljotinom i bile su mu posljednje izgovorene riječi. Da se sjetio koji dan prije, ko zna u kojem bi smjeru otišla Francuska revolucija, ali zamislite šta tek čeka one koji ni do takve naknadne pameti nikada ne dođu? Neko će ironično primjetiti; u svakom slučaju nešto bolje nego zlosrećnog Robespjera! A moguće da nije daleko od istine ni misao jednog mog prijagtelja koji kaže – da ideološka giljotina ne presjeca vrat, ali može biti jednako pogubna.