Obrad Pavlović: Gore od autogola

Baš kad se ponadam da smo dotakli dno i da se nema kud niže, neko se nađe da me demantuje. Ne radi se tu o izolovanom slučaju, jer baš kad povjerujem da je tako, moja naivnost još jednom plati i to veoma visokom cijenom. Ne radi se tu samo o besanim noćima u kojima se prepuštam očajničkim samoanalizama, pitajući se šta to moguće sa mnom nije u redu…

Nestrpljivo sam iščekivao posljednju utakmicu(zbog dešavanja sam poželio da je zaista posljednja , uz duboko izvinjenje svim fudbalerima i rukovodstvima obje reprezentacije) naše fudbalske reprezentacije protiv Rusije. Mediji su tu utakmicu naravno proglasili sudbonosnom, nalik na onu Hamletovu – biti ili ne biti… Nagađalo se ko bi mogao pogoditi? Govorilo se da bi to mogao biti Vučinić ili možda Jovetić, zašto ne i Damjanović, koji trese najveći kontinent svojim golovima. Nagađalo se da bi to mogao biti i neko iz drugog plana. Umjesto svih tih igračkih veličina pogodio je totalni anonimus,  intelektualni autsajder, koji je umijeće najvažnije i najpopularnije sporedne stvari na svijetu sveo na ubacivanje gorućeg predmeta na borilište fudbalskih gladijatora. Još je to bio i pun pogodak u vrat gostujućeg golmana. Ponovo sam se upitao gdje je nestala ta toliko hvaljena crnogorska gostoljubivost? Kako se ugasilo viteštvo?Veliki vojvoda Marko Miljanov je u pedesetoj godini naučio da čita i piše, a sve mi je jasnije koja ga je unutrašnja muka na to naćerala. Napisao je tako između ostalog i svoje najčuvenije djelo «PRIMJERI ČOJSTVA I JUNAŠTVA», Na koje su najponosniji oni koji na to imaju najmanje prava. Zapravo to je jedna prilično tanka knjiga, ne zbog toga što se Vojvoda umorio od pisanja već zbog toga što primjera više nije bilo, a Marko nije bio baš sklon širenju neistina.Uostalom Vojvoda svojim čistim i jezgrovitim načinom  pisanja govori o primjerima, izolovanim slučajevima, a ne o pravilu.

Surove igre gladijatora, koje je pratila razmažena  rimska publika, među kojima je bilo i patricija, ali i prostog plebsa, uživala je u međusobnim  borbama gladijatora, ili gladijatora sa divljim zvijerima. Predstave pune krvi začinjene mirisima smrti i vapajima umirućih, sigurno bi izazvale užas među savremenim moralistima i zaštitnicima ljudskih prava, a potom bi se prisjetili da su to u Rimu bili samo robovi! Međutim ostalo je nezabilježeno da je neko iz publike gađao gladijatore bilo kakvim predmetima, pogotovo ne praznim plinskim upaljačima, mobilnim telefonima, plutonijumskim pogačicama, ili praznim kesicama od čipsa, koje su veoma pogodne da se u njih upakuje kamen . Čak da se nekome i desilo nešto tako veoma brzo bi bio zaboravljen, jer veliki imaju i veliku istoriju.

Od trenutka kada se zbio nemili događaj na našem najvećem stadionu, koji ne zadovoljava ni elementarne uslove za odigravanje međunarodnih utakmica, počela se formirati nekakva konfuzna hronologija događaja, koja je takva moguće samo u mojoj glavi. Utakmica je odlukom UEF-e, koja nas poslovično mrzi, bila nepravedno prekinuta, a potom još nepravednije nastavljena. Sve što se nakon toga dešavalo do konačnog prekida utakmice nije vrijedno pomena u bilo kom kontekstu.

Najprije je zvanični spiker na stadiomu obavjestio gledaoce da je vinovnik nemilog događaja identifikovan. Ubrzo su to prenijeli i medijski reporteri, a izgrednik se stavio pod zaštitu policije, da bi se spasio od razjarene mase, koja bi ga zasigurno linčovala, zgrožena načinom na koji je utakmica prekinuta. Naravno tu je zaštitu zatražio tek sjutradan, kada se u upravi policije pojavio u pratnji svog advokata. Potom su svi mediji objavili njegovo ime i prezime, uz veoma važnu napomenu da je njegov otac vođa nekakve navijačke grupe. Tome je dat značaj kao da mu je otac u najmanju ruku perjanički kapetan… Ko će sve pamtiti nekog ko je za čitav život morao biti obilježen isključivo inicijalima.

Generalni sekretar FSCG, Momir Đurđevac se potom obratio javnosti. Obratio se kada se više nije imalo šta reći, ali je u trenucima  uništavajućeg emotivnog stresa izgovorio teške riječi: « Ne zaslužujemo mi ni reprezentaciju, ni državu, mi smo tu samo da bukamo …» I pored toga što je to gospodin Đurđevac izgovorio neposredno pod utiskom događaja, sa moram reći da njegovu izjavu u cjelosti – podržavam uz  dodatak da lišeni stida i morala zaslužujemo da budemo trajno getoizirani kao nepopravljivi Balkan. Napadaju Generalnog Sekretara iz svih oružja, a niko ne pominje počinioca incidenta, jer nije pravi trenutak , nije još, da se slavi njegov «veličanstveni podvig». Neko bi mogao pomisliti da i ja ove redove ispisujem neposredno pod utiskom događanja na toj zlosrećnoj utakmici, što bi moglo biti tek djelimično tačno. Mnogo je dešavanja u kojima je država morala da pokaže snagu, jer koliko mi se čini ona zbog toga i postoji. Sjećamo se, bar mi kojima je Crna Gora jedina država, one konzerve, kojom je oskrnavljen vrh Rumije, čime je zabijen nož u leđa multikonfesionalnoj i multinacionalnoj …

Ili neko veče… gledam na TV Crne Gore emisiju prilično neutralnog naslova „MEHANIZAM“. Govori nekakav opskurni tip u kameru i mikrofon, kao da se ruga cijelom narodu: “Ej bre gdje bi mi stigli kad bi svakome bilo omogućeno da se obogati“.  Na koji su se način bogatile spodobe njegovog profila mogu se uvjeriti svi zaineresovani, koji se ne plaše da bi mogli biti uhvaćeni u praćenju jednog takvog,  inkriminisanog programa.Vjerujem da bi se narod umorio od navođenja sličnih primjera, a meni nešto ponestaje i papira, ali ono što nas navodi na zaključak izveden iz gvozdene logike redoslijeda događanja; U ovoj našoj državi možeš nekažnjeno da radiš šta hoćeš i do kada hoćeš. Zbog toga se krst sa četiri „C“ može postaviti iznad Risna, zbog toga se skrnave vjerski objekti po Baru i Bijelom polju, zbog toga se može promijeniti vlasnik manastira Ostrog, valjda najznačajnije crnogorske svetinje…Može baš sve može, bez kazne i duboke moralne osude.

Upravo dok ispisujem ove redove, dok mi se gorčina razliva papirom, mada mi nije nimalo lakše na duši, kao šamar mi stiže potvrda koliko sam u pravu. Ne znam koliko nas još ima koji volimo ovu našu državu, ali znam da postoji neodrediv broj onih koji je „vole“ više, a tu svoju ljubav iskazuju na način, koji je u najmanju ruku čudan… „Royal group“, respektabilna kompanija iz Ujedinjenih Arapskih Emirata je otjerana iz Crne Gore jedino zbog toga što je bila spremna da na lokaciji KRALJIČINA PLAŽA uloži sredstva od kojih bi Crna Gora u vrijeme žestoke globalne krize mogla da računa na iznos novca od kojeg hvata vrtoglavica. Međutim, izgleda da nijesmo majstori samo da bakljom u glavu pogodimo protivničkog golmana već i da istjeramo investitore spremne za ulaganja. Sklon sam da povjerujem, (a nijesam jedini) da će ovakvi postupci ohrabriti potencijalne investitore da investiraju neđe drugo, neđe đe će ponuđači biti ozbiljniji.Pitao sam se koji je razlog zbog čega su  bogati investitori otjerani i zadugo nijesam mogao da se sjetim niti jednog racinalnog, a onda mi se najednom upalila lampica. Vjerujem da se tu radi o namjeri da se očuva imovina Karađorđevića i da se za to dobije ona Medalja sa mačevima.  Tako će oni dobiti odlikovanja pa možda i nešto pride, a Crna Gora kažnjena uskraćenošću za zdrav novac i nova radna mjesta.Razgovaram sa prijateljem koji me pomalo zlurado upozorava da bi tu moglo biti nešto mnogo prizemnije i nama primjerenije. Kaže mi da Neko nije mogao dovoljno da se ugradi u jedan tako veliki posao pa je sve učinio da ga pokvari i razvrgne… Ukoliko se ovo pokaže tačnim  pomenutom prijatelju dugujem  večeru

Dok mi se  pred očima ređaju slike naše sumorne realnosti pitam se  -dokle ovako?

Nije mi gotovo nikakva utjeha to što će nas UEF-a žestoko kazniti. Zapravo to je i bila želja onih koji su izazvali incident. Zbog toga će biti krivlji ogorčeni Momir Đurđevac,  od izazivača incidenta, čije ime umalo ne izgovorih.Tražiće se ostavka Momirova jer je izgovorio riječi bolne istine, a niko neće pomenuti mogućnost da makar moralne konsekvence snosi onaj koji je otjerao investitore iz Crne  Gore Ostaje mi jedino tanušna nada da će nam drakonske kaznene mjere Evropske kuće fudbala biti nekakav putokaz, a povlaćenje UAE iz velikog posla nekakav nauk za budućnost