Obrad Pavlović: Dozvola za slobodno ćutanje

Ponekad mi sjećanja nalikuju na mračne ponore, kojima nesigurno lutam, često se pitajući da li se baš sve tako događalo u nekoj ne baš dalekoj prošlosti. Nešto izblijedi, ali ponešto rvrdoglavo opstaje i vraća se, odjekujući bolom još nezaliječenih rana, koje iznova prokrvare i pozljeđuju se, a ja mogu samo da bježim da neko ne čuje moj jauk.Krijem ga i od sebe samog, uplašen mogućnošću da neko čuje moje šutnje… A kuda bih onda? Iznenad mi u sjećanje navire pjesma velikog pjesnika i čovjeka Vitomira Nikolića  NOĆ SA DUBROVNIKOM”

Veličanstveni poetski obračun sa “Ratom za mir”, koji se mora citirati u cjelosti;

Svi smo u opsadi ovih crnih dana
sve nas podjednako tuku moj gosparu
i s kopna i s mora – sa svih strana
samo grmi barut! barut barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše
ali opet slutim onu mržnju staru
što je nikogović sipa obezdušen
na sve što smo bili moj dični gosparu

Njegovo je ovo i vrjeme i meci
a naša je patnja u suzi skrivenoj
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo nekad smjeli da plačemo-

Zašto li se sjetih tragičnog Solina
onog velegrada  krasnih sarkofaga
što ga nakon dvije hiljade godina
zatrpaše zemljom da ode bez traga

Nije onda  bilo ni rata ni flote
ni pijane riulje njihove ni naše
mogao se Solin spasiti sramote
mogao je – ali ipak nije spašen.

A šta tebe čeka Gospodine Grade
u ovoj noći bratske krvomutnje
dok krvnici mirno svoj posao rade
ne daj bože da se steknu moje slutnje.

Po ko zna koji put me pjesma podsjeća na izginule prijatelje, pokidane veze, na laži i obmane, čije mreže sežu i do današnjih dana.Ponovo četnička kama priziva ustašku da zajedno zaigraju krvavo kolo.Nivo međusobnih optužbi na apsurdan način podgrijava bezgraničnu ljubav, koja samo mijenja pojavne oblike. Najnoviji pokušaji su ponovno otvaranje priče o prerano preminulom, srpskom pjesniku – velikanu, Branku Miljkoviću. O tome govore upravo oni koji nikada ne proćitaše niti jedan njegov stih, a nekmoli čitavu pjesmu.Tek malobrojni znaju da su te kobne zahrebačke noći neke druge ptice kružile nad pjesnikovom glavom. Otkuda da se on našao u Zagrebu te prohladne večeri u kojoj su pahuljice snijega bockale kao igle. Da li se prisjećao zbog čega je i pred kojom mrćnjom napuštio Beograd. Nijesu mogli da mu oproste što je najbolji, oni koji su odavno pali u zaborav, a aura istinskog pjesnika je sve blistavija.

Dok mi u sjećanje naviru stihovi – kad mastilo sazre u krv svi će znati da isto je pevati i umirati, prepoznajem da je Tanatos ovladavao pjesnikom, koji je svoje račune sa poezijom i životom svodio stihovima: “Više mi nisu potrebne reći treba mi bvreme…Pjesniku kome više ne trebaju “reči” ne mogu nauditi ni četnici ni ustaše.Znatno je on bio i ostao iznad njih, a jednu tako suptilnu pjesničku dušu mogla je ubiti jedino prejaka “reč”.

Mnogo je i u ovom vremenu onih koji bi nekako htjeli da ispale projektil otrova u  istinskog pjesnika, ne libeći se najnižih uvrijeda i najprimitivnijih banalnih podmetanja. Zakrvavljenih očiju i zapjenjenih čeljusti pokušavaju da se izdignu iz četvoronožne nemoći i bezličnosti. Onaj pjenik av av… Potom nastave da štekču, mašući repom svom gospodaru, nadajući se još jednoj koski… “O TEMPORA O MORES Ne nije u pitanju slovna greška, već kakva vremena takav i moral.  možda već sjutra sve bude drugačije. Možda bi bilo već danas da nije toliko onih koji se plaše…Umiraće više puta…