Sada već tako dalekih osamdesetih godina prošlog vijeka imao je autor ovih redova izuzetnu čast da se nekoliko jesenjih večeri druži sa velikanom pisane riječi, književnikom Borislavom Pekićem. Susretali smo se u Herceg Novom, na nekom od onih mjesta, koja već poodavno ne postoje, ili je dolaskom nove klase došlo do njihove prenamjene. Govorio mi je tvorac blistavih literarnih ostvarenja o namjeri da kupi stan u Herceg Novom, gdje bi se za izvjesno vrijeme skrasio, umoran od velikih svjetskih metropola. Predložio sam mu da bi možda bilo bolje da se doseli u Kotor, grad koji bi po mnogo čemu više odgovarao njegovom senzibilitetu, ali i želji da se udalji od velikih gužvi i brojnih poznatih, koji su poznati po tome što svakoga poznaju. Književnikov pogled je najednom otvrdnuo, zaćutao je, da bi nakon poduže ćutnje, odsutnim glasom progovorio, kao da se obraća samom sebi:
Postoji nekoliko mjesta na ovom zemljinom šaru gdje ljudi ne bi trebali da se naseljavaju, već da odlaze kao hodočasnici. To su Jeruzalim, Vatikan, Meka… sveta mjesta na Tibetu u Andima… Atlantida ukoliko nije zauvijek sklonjena od ljudi, a sve se više vjerujem da jeste.i da se više nikada neće izdići iznad morskog talasa. Potom je nezadovoljno progunđao da zna lokaciju Atlantide, a potom nešto življe nastavio, – Kotor je nesumnjivo među takvim mjestima,koja moraju biti sačuvana za neka vremena u kojima će živjeti bolji ljudi, dostojni veliučanstvene prošlosti. Potom se Pekić otisnuo, strasno ali i sa naučničkom preciznošću u prošlost Kotora, koju je poznavao do nevjerovatnih detalja, a opisivao ih manirom vrhunskog pripovjedača. Slušao sam ga bez daha, istovremeno osjećajući kako me prekriva koprena stida, jer tako malo znam o gradu u kojem živim. Godinama nakon toga čitao sam sve što mi je dolazilo do ruku, a odnosilo se na Kotor, ali nikada nijesam naišao na nešto tako cjelovito i iscrpno kao što sam to čuo od Borislava Pekića.
Nekoliko kasnijih susreta, naprasno prekinutih književnikovim obavezama, prvenstveno ppolitičkim, prema kojima je gajio ambivalentan odnos trpeljivosti i prezira, razgovarali smo o Risnu, Perastu, Prčnju… Mnogo bi preciznije bilo reći da je uglavnom on govorio, a ja bio pažljiv slušalac. Govorio je o praistorijskom crtežu u Lipcima, najstarijem civilizacijskom tragu na području Crne Gore, o stećcima na području Teutinog grada, o veličanstvenoj prošlosti Perasta, pomorskoj tradiciji Prčnja i Dobrote…
Nijesam mogao da se uzdržim, a da ne primijetim kako većina toga na što smo toliko ponosni nije naše, na šta je Pekić uzvratio uz blago ironičan osmjeh:
Tačno je, mada bi na malo šta imali da budemo ponosni da nije bilo toliko različitih civilizacijskih uticaja u različitim epohama. Ne bi to trebalo da ti smeta, jer bi tako nešto moglo da te odvede u nacionalnu isključivost, a odatle do mržnje je samo korak.
Godine su nekako ubrzale svoj mimohod pored naših prolaznosti. Borislav Pekić je u Londonu našao svoj vječni mir. Nadam se da ga ovo moje kratko podsjećanje na kratkotrajno, ali za mene tako dragocjeno druženje, neće uznemiriti, makar i zbog povoda zbog kojih se ova sjećanja po prvi put pojavljuju u javnosti. To je intervju gospođe Lidije Ljesar, direktorice Direktorata za kulturnu baštinu Ministarstva kulture. Zasmetao mi je, prije svega naslov koji glasi „NIJESU SVA KULTURNA DOBRA CRNE GORE U KOTORU“.
Pažljivo sam pročitao tekst koji vrvi od neodmjerenosti i bahatosti. Ne želim da ih pojedinačno nabrajam jer ne želim da izazivam na polemiku, niti da mi se prigovori opštim mjestom o stvarima koje su istrgnute iz konteksta. Ipak u najmanju ruku držim neodmjerenom izjavu kako je, – citiram u cjelosti:Ministarstvo kulture donijelo lex specialis, zakon o kulturno-istoriskom području Kotora, koji tretira sva(?) značajna pitanja područja pod UNESKO zaštitom. Napomenuću i to da je Ministarstvo kulture bilo jedan od nosilaca izrade prvog menadžment plana za kulturnu i prirodnu baštinu područja Kotora, kojim se na sveobuhvatan način, uz angažovanje naconalnih i međunarodnih stručnjaka data petnaerstogodišnja strategija upravljanja izuzetnim naslijeđenim vrijednostima Kotora, kao i svih aktivnposti, koje na bilo koji način unapređuju i erkonomski razvoj lokalne zajednice“Ovako intergralno prenesenom citatu nije potreban dodatni komentar, osim da je drevnom Kotoru neophodna permanentna, a ne nekakva petnaestogodišnja maćehinska briga.
Pomenu gospođa Ljesar i značajan Lokalitet Crvena Stijena kod Nikšića. Uz dužno poštovanje prema tom lokalitetu ne mogu da se ne prisjetim blistave observacije Danila Kiša o onom „SVJETSKOM KULTURNOM REKORDERU NA 400 KILOMETARA“ U mnogo skromnijim, teritporijalno suženijim područjima Crne gore evo rekorda na sto kilometara; Crvena Stijena- Kotor, budući da sam u svojoj naivnosti vjerovao da je kultura jedinstvena i nedjeljiva.
Izuzetno me je dirnula i izjava, koju ću citirati intergralno:
„Međutim zbog nedovoljnih rezultata u određenom periodu i izražene neefikasnosti u implementaciji zakona i strategije u oblasti zaštite i očuvanja kulturnih dobara, odredbama Zakona o zaštiti kulturnih dobara propisana je transformacija Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture kao i Republičkog zavoda i Centra za arheološka istraživamja u novi institucionalni okvir – Upravu za zaštitu kulturnih dobara tog grada te Herceg Novog , Tivta i Budve. Moram još jednom istaći da ovom promjenom Kotoru niko ništa nije uzeo, naprotiv ove institucije znatno veće teritorijalne ingerencije od regionalnog zavoda, što znači da je Kotor sa stanovišta nacionalnih institucionalnih rješenja samim tim unaprijeđen, nikako unazađen(!) kako se to ponekad tumači…“
Dok sam ovo čitao prisjetih se onog, vrlo prizemnog, vica u kojem doktor pacijentu saopštava da ima jednu dobru i jednu lošu vijest. Pacijent ga pita koja je loša, a doktor sumorno odgovara:
– Moraću da vam amputiram obje noge.
– Koja je dobra?- očajan pita pacijent.
-Bolesnik iz susjedne sobe želi da kupi vaše papuče!
Navikli smo mi u Kotoru da nam se malo po malo odnosi po nešto što smo imali i to uvijek za naše dobro, pa bi tako moglo doći vrijeme da se brodovi vezuju pod Crvenom Stijenom, a tada Kotor više niko neće ni pominjati.
Obro hvala ti za sve i što prosvjećuješ ovo zelje bez ulja.
… i prorok? Jer Pekićeve riječi upućene gospon Obradu :” Ne bi to trebalo da ti smeta,jer bi tako nešto moglo da te odvede u nacionalnu isljučivost”,doživljavam kao predkazanje da će nam se desiti Altair/i/-u rangu Pekićevih riječi: ” da zna lokaciju Atlantide?”
Neka mi bude oprošteno-ali gospon Obrade,ne,nije Crvena stijena kod Nikšića-ni koliko praistorijski crtež u Lipcima kod Kotora?
Crvena stijena je bliža Bileći-do koje se gliserom dolazi za desetak/10/ minuta! Što čini relanim vaše proročenje-da će se:”brodovi vezivati pod Crvenom stijenom”?!
poslusaj mudrog Pekica i bjezi iz Kotora koliko te noge nose. Dobro tebi, dobro Kotoru
Opaučio Obro po ministarki. Da se Vlasi ne dosjete. Da ne bi morao pisati nešto o dronu i slavlju poslije drona i prekida utakmice.
I šta je poenta ove priče? Da je tekstopisac drugovao sa Pekićem…
Gospodje i Gospodo,
Kad je vec rec o poznatim knjizevnicima, uklucujuci i autora i gospodina Pekica, zeleo bih da dodam ovaj kratak komentar.
U Americi , godinama crnacki knjizevnici su bili na ” crnoj listi” celog zivota.
Citiram jednog knjizevnika crnca.
“We Negro writers, just by being black, have been on the blacklist all our lives. Censorship for us begins at the color line.”
Ne znam da li postoji i “Crna lista” u Crnoj Gori, j da li je slavni Njegos slucajno na toj listi zbog “propagiranja genocida”. ali nazalost nisam nasao na danasnji dan, nisam naisao na nijedan clanak da obelezi godisnjicu Njegoseve smrti, niti je njegova smrt “inspirisala” cesto gostujeg autira na ovom Forumu Skalaradio Kotor, kjizevnika gospodina Obrada Pavlovica .
Zato prilazem ovaj skroman prilog. Da se potsetimo!
Na danasnji dan 31 Oktobra 1851 u 10 casova izjutra umro je na Cetinju Petar Petrovic Njegos, Vladalo je veliko nevreme. Na nekoliko dana prije bjese navalio da ide u Kotor, ali mu ne dade Pero i Djordjije.
Na Lučin dan sazove brata i senatore i stane im govoriti ovako:
“Mila braco moja! Evo sam Vam dosao na zdrijelo vjecnog doma! I vidju da cu umrijeti, i tesko zalim e cu vas ostaviti, a cah jos rad biti dvije godine zivjet , i vidjet caste kako cah proslaviti Crnu Goru, ali volja Bozja ne dade! Ja sam vam svadjer pricao i kazivao, kudj sam isao, i sto sam video, sto sam radio, i sto sam stekao. Ja sam evo ovo ucinio za dobro i postenje nase, i koliko sam mogao, svudje sam vio naredio, i napravio , da vi nece biti stid. A sadah! Braco, poslusajte sto cu vi najposle reci
“… …” (izostavicu….radi duzine)
Na kraju usmenog testamenta rece:
“Jos vi preporucujem i amanet predajem kad umrem kopajte me na Lovcen kod nove Crkve.”
Posto ovo izgovori , stisaju se svi, ali serdar Djuraskovic zapita:
“A da Gospodaru, kad ne bi narod sceo Zeka na mjesto tvoje sta cemo onda?”- “Bogme seradaru , tada neka narod izabere drugoga”, odgovori Vladika.
Pri ovome prispje mu i starac otac s Njegusa, i nazove” Dobar vece Gospodaru! Zla mi vecer!”
Vladika mu odgovori: “Dobro dosao Tomo! i milo mi je da si dosao; nijesi me nikad na put spravljao, a sad oces!”
…
Zalosna njegova mater nije ga zatekla ziva samo rece: “Nije mi umro ne. On je meni ziv!”…
…
Sahranjen je privremeno u Cetinjskom Manastiru.
Tu je ostao do 27 Avgusta 1855 kada je svecano sahranjen u njegovu zaduzbinu na Lovcenu.
Prvobitna Crkva i grob su razoreni od strane Ausro-Ugarske vojske 1916.
Obnovljena Crkva je razorena od strane Austro-Ugarskog kaplara (Dalje se verovatno sve zna ili bi trebalo da se zna)…
” Uzdiga’ si gordu glavu.
zamota je vjecnom slavom
podupiruc’ srpsko nebo
i pjesnika dize s njom,
gdje slobide sunce grije
i sveta se ljubav lije
radi borbe za svoj dom”
Matija Cenanovic (31-X-2014)
Bravo Obro. Uživala samuz ove redove. To je to. bahatost i banalnost ali i bruka i sramota !
Ne znam, gosp, Obrade sto da kazem. Tekst sam letimicno procitala, ocekujuci po neki izliv, makar prikrivene odbojnosti prema razlicitosti nacija u bivsem Kotoru (kamenje govori), ali, Vase podsjecanje na velikog Pekica i Kisa, izgleda omeksava Vase vidjenje Kotora, mada kroz , nazalost mrtva usta Pekica , imate negativan stav da bi se neko uman mogao tu doseliti.
Misljenja sam, Obrade, da sadasnji kotorani, (izvinjavam se manjini) , nisu ni u cavatu svojim precima, a isto tako sam i ubijedjena da sadasnji doseljenici (ponovo moje zvinjenje rijetkima) nisu doprinijeli da Kotor bude i dijelic onoga iz proslosti.
Potomak sam doseljenika iz Italije, prije 150 god, degutantno bi bilo da pisem o porodicnoj tradiciji i onome cime su ostavili trag u Kotoru.
Nemam jak osjecaj nacionalne pripadnosti, ali ljubav prema rodnom gradu i svemu onome sto jeste, niko mi ne moze oduzeti. Nazalost, ranjavaju me dogadjanja, rijeci, stavovi. Moji prijatelji su svi pravoslavni i katolici koji zive onako, kako bi po mom skromnom misljenju, trebalo da zive i djeluju gradjani Kotora..
Nemojte nikada zaboraviti jednu od recenica legendarnog Pekica, koju ste i sami citirali u svom tekstu, a vjerujem da cete znati koje je..
Špicu Obro nego što! tako je majstore ima li paljivih???????
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].