Obrad Pavlović: A.D. “P R O T E S T I” (sa neograničenom neodgovornošću)

Petog oktobra, ljeta Gospodnjeg 2015. u 06 h i 55 minuta zvoni mi telefon. Navodim tačan datum i  vrijeme zbog važnosti trenutka za istoriju Crne Gore, jer sam siguiran da ovako nešto nigdje neće biti zabilježeno osim na ovom mjestu. Zove me jedan od onih mojih prijatelja, koji uvijek insistiraju na anonimnosti, nešto zbog urođene skromnosti, a nešto zbog odlučnog oportunizma. Često znam da mu kažem, – e đe bi nam bio kraj da nam je manje takvijeh, a on se kisjelo osmjehne a potom nastavlja da priča kao da je prečuo moju primjedbu,  a ponekad zna da mi uz dobrodušan osmjeh izdeklamuje omiljenu latinsku sentencu – PRUDENTIS EST NONUNQUAM SILERE – ponekad je tako razumno ćutati!

Veoma me je iznenadio svojim pozivom , a još više konstatacijom: – Zar je moguće da još ni jedne riječi nijesi napisao o protestima?!

„Kojim protestima?“ Pitam začuđeno, „Da li misliš na proteste koji se najavljuju zbog mogućeg ukidanja prenosa „FARME“? Nešto se šuška i o mogućim protestima zbog mješanja Istočne Papue u unutrašnje stvari Republike Srpske. Ne vidim baš neki razlog da o tome pišem.

„Navikao sam da voliš da se praviš lud kad je najmanje vrijeme za to. Govorim ti o protestima u Podgorici…“

„Ne gledam TV, ne slušam radio, ne čitam novine… Telefon mi je najčešće isključen, možeš se smatrati velikim srećnikom što si uspio da me dobiješ…“

„Ne smatram baš nekom velikom srećom to što tebe dobijam na telefon. Prije bih to nazvao gubitkom, ali kad je već tako dolazim kod tebe… Moraš vidjeti snimke sa protesta…!“

Prekida vezu. Znam koliko je zaludnji pos’o da pokušam da ga odgovorim od namjere. Pripremam se da ga dočekam. Stiže užurban i kroz sipljivi dah cijedi jedva razumljive riječi. Pokušavam da prečujem što mi želi reći, a njemu je ta moja disciplina dobro poznata, zbog toga ubacuje CD u player. Snimak počinje domoljubnom kompozicijom „Bože Pravde“. Potom se pojavljuje slika nekakvog šatorskog naselja. U prvom trenutku sam se uplašio da smo i mi već dobili svoj dio neprekidne izbjegličke kolone iz Sirije. Uskoro vidim da to nije tako, jer ispred mene ekranom defiluju neke prepoznatljive ličnosti. Prepoznajem Andriju  Mandića, pijanog od velikosrpstva, potom Nebojšu Medojevića pijanog od želje za vlašću, pa profesora Branka Radulovića, pijanog od alkohola, u pozadini Predraga Bulatovića, koji je promjenio više partija nego što ima moždanih ćelija. Smjenjuju se na bini, nešto zapjenjeno viču, očito nezadovoljni činjenicom da imaju tako malobrojan auditorijum. Vidim da je moj prijatelj brižljivo odvojio snimke tako da se može viđeti tačno šta se kog dana dešavalo za proteklih sedam dana. Možda ne bi  postojao razlog  za ovaj tekst da se najednom na bini nije pojavio i Amfilohije, bradom i praznom glavom iz koje sijeva opijenost vjerskim ludilom, na koje se izgleda nadovezuje i halucinantno djelovanje gljiva ludara. Priviđa mu se sveti Jovan Krstitelj, somnabulno bulazni nešto o susretu sa njim. čudi me da se nije susreo sa svetim Savom i Nikolajem Velimirovićem, svecima sumnjivog kvaliteta.  Protiv je Evrope i NATO pakta, a još više protiv zakona o vjerskim slobodama, a nije teško razumjeti zbog čega.

Poslije Amfilohija na binu izlazi nekakav  meni nepoznati, opskurni tip, koji najavljuje proteste i u drugim crnogorskim gradovima. Ukoliko im odziv bude kao u Podgorici, moći će da demonstriraju sami, svi nabrojani, uz neke najavljene koji nijesu došli iz manje više opravdanih razloga. Nema Dobrice Ćosića, Slobodana Miloševića Karadžića, Mladića, Kačavende… Slikom je negdje u masi prisutan Vladimir Putin, bio je i on uredno pozvan, ali ima izgleda važnijeg posla.

Gledam snimak i smješkam se, a vidim da je moj prijatelj to shvatio kao podsmjeh, što u krajnjoj konsekvenci i jeste. Činim to da ga naljutim, da omalovažim sve ono od čega on toliko mnogo očekuje. Moj podsmjeh doživljava kao katalizator za još jedno razočarenje, kao iznevjereno očekivanje da bi se nešto moglo preokrenuti.

„Vjerovatno ne znaš, ali ispred Bijele Kuće već danima demonstrira preko sedamdeset hiljada ljudi, tražeći Obaminu ostavku zbog toga što nije pružio podršku demonstrantima u Podgorici… Slična je situacija i na Crvenom Trgu, na Tian An Menu. Iz pouzdanih izvora saznajem da Pariz, Rim i Berlin nemaju dovoljno prostranog trga koji bi mogao da primi demonstrante razjarene zbog nezainteresovanosti njihovih vlada za demokratska dešavanja u Podgorici. BBC javlja da se očekuje pad   mnogih značajnih svjetskih vlada i državnika, među kojima naravno nema britanskih. Već se govori o tome da će čim počnu da padaju pomenute vlade, po principu domino efekta pada i Crnogorska vlada. Ukoliko D.F. bude imao dovoljno strpljenja da sačeka nekoliko tričavih vjekova, moći će složno da proslave još jednu pobjedu i to pod čadorima.