Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan….piše Cesarić, akvarelom lirike svoje.
Oblak je ponad zaliva mog i sve su mi misli nekako gore.
Kako se mijenja i pretvara u slike kratkog daha,prepoznajem draga lica.
Iza je sunce koje  probija pred zalazak.
U ružičastom tragu što se miješa sa  paperjem oblaka sjeta mi raste.
Čini mi se da do mene dolazi glas majke.
Kad bi me neko zapitao zašto sad pišem, kratko bih odgovorila, zbog oblaka,šutnje i prolaznosti.
Nestaje li nečujno kako je i došla ova bolest,pogledom do u nebo ispisujem pitanje?
Pramen od oblaka osta, zacijelit će se ovo vrijeme korone kao rana.
Planeta se nadisala, zrak izmijenio, vode izbistrile.
Što je sa ljudima?
Nikako da shvatimo da smo kao oblak koji vjetar visine njiše, pa raznese.
“I svak je išo svojim putem
Za vlašću,zlatom il’ za hljebom
A on krvareći ljepotu svojim nebom”.
Kao pozdrav sa starim prijateljem,ispratila sam oblak ponad grada.
Grafika prvog mraka, naslov je jedne moje davne pjesme.
Upalile su se ulične lampe u daljini, rubom zaliva kao svici.
Još jedan prolazi dan.

Dubravka Jovanović