Obilježena 75-ta godišnjica od strijeljanja rodoljuba u Lipcima

U Lipcima je nedavno obilježena 75-ta godišnjica junačke pogibije devetorice istaknutih i hrabrih pripadnika partizanskih jedinica Primorskog i Orjenskog bataljona, koji su streljani od strane italijanskih fašista 11. 02. 1943. godine.

Na spomenik rodoljubima i junacima NOB-a delegacija UBNOR-a opština Kotora, Tivta i Herceg Novog zajedno, zajedno sa potomcima  poginulih rodoljuba Dušana i Lazara Samarđića i Paska Dabovića položili su cvijeće i odali poštu.

Vasilije Ševaljević je, ispred kotorskog UBNOR-a, kazao da se slobodno može reći da od samog početka 13-julskog ustanka Italijanske fašističke jedinice u Boki Kotorskoj nikada nijesu imale mira, zahvaljujući pernametnom djelovanju pripadnika NOP-a, koji su zbog snage neprijatelja, njegovoj surovosti, uglavnom djelovali u ilegali.

Italijanske okupatorske vlasti riješene da na svaki način uspostave red i mir u svojoj novoj provinciji (“Provincia di Cattaro”), u Kotoru su početkom februara 1943. godine, organizovali suđenje velikom broju istaknutnih pripadnika NOP-a.

Bili su to borci slavnog Orjenskog bataljona i nekoliko pripadnika Primorskog bataljona, koji su se poslije snažnog pritiska nadmoćnijeg neprijatelja, ilegalno vratili na svoj teren.

Zahvaljujući obilatoj pomoći koju su italijanske fašistčke vlasti imali od strane nacionalista i četnika, bili su otkriveni, a potom zatočeni u kotorskom zatvoru.

Hrabro su podnosili strašnu torturu tokom višemjesečne istrage zloglasnog mučitelja Renata Kandide, zvanog crni vitez.

U svojim sjećanjima Joke Bećir Radonjić, nosilac “Partizanske spomenice 1941”. godine, sestra Sava i Vuka Bećira iz grbaljskog sela Trešnjice, svjedoči na koji način su njenu braću zarobili lokalni četnici koji su ih odmah predali Iitalijanima.

U kotorskom zatvoru su strahovito mučeni, što je dokazivala njihova odjeća uštirkana od krvi koju su slali kući. Jednom je, prema sjećanju njegove sestre, Savo Bećir sa unutrašnje strane platnene kese u kojoj je slao odjeću napisao: “Nemojte ići kod izdajnika Đura Draškovića da molite milost za nas”.

Italijanski prijeki sud je zasjedao u Kotoru.

Na smrt je osudio 58 zatvorenika, a njih 30 na dugogodišnju robiju.

Prema presudi, izrečenoj 8. januara 1943. godine, 11. februara ovdje u Lipcima strijeljani su: braća Savo i Vuko Bećir, pripadnici Grbaljske čete primorskog bataljona i istaknuti “Orjenci”: Obrad Dabović, Pasko Dabović, Dušan Samardžić, Lazar Samardžić, Marko Popivoda, Simo Sijerković i Nikola Šabanović.

Dok su ih fašisti vezane vodili iz zatvora kroz grad prema brodiću u pristaništu, a onda u smrt, čula se njihova pjesma, sjećala se Joke Bećir Rradonjić i mnogi Kotorani.

Na stratištu su svi devetorica umirala prkosno. Jedni su pjevali, a drugi klicali partiji i skoroj pobjedi. Većina kao i braća Bećir odbili su vjerski obred.

Odbili su vezivanje očiju.

Savo se okrenuo da ubice gleda u oči.

Njihovo dostojenstveno držanje pred neprijateljskim cijevima (kako je očevidac pop Marko Radulović kasnije svjedočio) najveća je lekcija iz patriotizma svim generacijama poslije njih do danas, kao i onima koji dolaze poslije nas. kazao je Ševaljević.

Dr. Dušan Zivković je u knjizi Boka kotorska i Pastrovici u NOB-u zabilježio između ostalog:
Fašisti su bili majstori za fizičko mučenje i psihičko maltretiranje.

Osuđene na smrt su smjestili u posebne ćelije kotorskog zatvora na kojima je bilo ucrtano veliko slovo M (morti), ćelije bez prostirki, prozori bez stakala, po 11 u malom prostoru.

Izgladnjivali su nas do besvijesti.

Sljedovanje hljeba dovoljno samo za pričes. Ispričaću vam jedan detelja: Simo Sjerković, borac Devesiljske čete, desetog uveče, pred spavanje pokazuje mi naporu hljeba veličine nokta i kaže: “Ovo će mi biti ujutro za pričes“!

I zaista, ujutro oko 2 sata začusmo bat cokula i zveket ključeva.

Iz naše ćelije prozvaše Sima Sjerkovića i Nikolu Šabanovića. Simo mi se obrati riječima: “Evo, vidiš, jesam li ti reko“.

Iz ostalih ćelija izvedoše braću Vuka i Sava Bećira, Lazara i Dušana Samardžića, Paska i Obrada Dabovića i Marka Popivodu.

Pozdravljamo se: “Zdravo drugovi“, “Držite se drugovi“. Razdvojiše nas.

Njih onako iznemogle, neobrijane, neumivene-povezaše lancem i stegnuše “Monettama“.

Uz svakog posadiše po dvojicu “Škvardista“.

Neko od njih povede onu našu staru svatovsku: “Pođosmo li, pođosmo“ što predstavlja sumoran i tužan, ali i veličanstven poklič, kojim se prezire smrt i manifestuje hrabrost i dostojanstvo.

Tog dana (11. 02. 1943.), u mjestu Lipci (između Risna i Morinja), strijeljani su navedeni borci, čija će imena pamtiti, ne samo njihovi potomci, nego i buduća pokoljenja, a imena ovih hrabrih Bokeljskih boraca za slobodu svoje domovine ostaće vječno zapisana u istoriji Boke Kotorske i Crne Gore.