Obavezujuće uputstvo za spas struke

Piše: Slavko Mandić

Pritisak na naše pravosuđe je postao prirodna pojava. I svakodnevna potreba. Jer, kako drugačije da ostvarite svoj naum, ako vas pravosuđe ne prati svirajući partituru po notama koje ste mu pripremili.  Vrhovi vlasti su najavljivali hapšenja i sprovodili ih pred televizijskim kamerama, obično u ranu zoru, uz zadovoljno kočoperenje tadašnjeg vrhovnika, samoprozvane ruke pravde.
A da je pravde, kao što nije, upravo bi ta ruka pravde bila u više slučajeva predmet izviđanja brojnih nečasnih radnji. I to zbog činjenica a ne nikakvih pretpostavki, spinova, falsifikata, namiještanja, lažnih konstrukcija. Pokrenuo bi se postupak zbog uništavanja naše nacionalne avio kompanije, gašenja Aluminijskog kombinata, pljačke duvanskih proizvoda, mutnih radnji oko nabavke isluženog i rashodovanog trajekta iz Hrvatske za dobre novce, namještanje poslova klanovima, kopanje tunela do depoa u Višem sudu, pa njegovo brzopotezno betoniranje, kako bi se uništili svi mogući tragovi i dokazi koji bi neminovno doveli do glavne ličnosti ovog nevjerovatnog igrokaza. Potpisivanje nekakavog temeljnog ugovora i davanje dijela crnogorske teritorije tuđoj državi, što se smatra aktom veleizdaje. I mnogo toga još.
Pritisak na pravosuđe počinjao je i prije hapšenja. Oglasila bi se ruka pravde i saopštila zabrinutoj javnosti da ovo ovako više neće moći. Da se zna ko je krivac i da taj takav, problematičnik, mora odgovarati pred licem pravde, do koje će ga dovesti upravo unaprijed određena za takve poslove-ruka pravde. Tako se punio Spuž, a iz njega se izlazilo kad neko vrijeme prođe, bez presude ili bilo kakvog nagovještaja da je taj neko ko je toliko biti godinu, dvije ili čak više, zatvoren i tretiran kao najstrašniji kriminalac. A kad se pušti, onda više niko ništa o tome ne zbori.
-Mora da je kriv za nešto, čućete od dijela naroda. Jer neće biti da je bio u kazamat a da ništa nije skrivio. Pretpostavka nevinosti više ne postoji. Ne pominje je niko. Zato što je dozvoljeno sve i što je sve ono što ne valja po pravilo postalo dnevnost koju živimo. I vidimo sebe kržljave i moralno posrnule, kako ćutimo zgrčeni u golom strahu da nas se ruka pravde ne śeti i ne dovede kamere pred naša vrata. Zato je bolje mučat, što je svojstveno bravima. Ali, śetimo se, sila boga ne moli.
Crnogorsko pravosuđe se prilično dobro pokazalo i kad su predmet razmatranja strahovitih „pogrešaka“ bila patriotska ośećanja Crnogoraca, koja je trebalo u korijenu saśeći. Jer ona mogu izazvati buđenje svijesti. Mogu, ne daj bože, potpiriti svijest uspavanog naroda pa se građanski usprotiviti zbog brojnih nepočinstava koja državi čini vlast. I izaći na proteste. Organizovati građansku neposlušnost i građanski bunt. Pa džabe Milojku krediti za plate i penzije. Džabe mu iluzija o dobru kad narod zakuca na njegova vrata.
Tu su i mediji. Pokazaće se, to je malo veći problem. Bez obzira što smo svoje prodali Srbijancima, ostao je tu i tamo još po neki da se odupre i pošalje poruku tamo đe treba. Tako je bilo u slučaju Bobana Batrićevića, kojega je tužiteljica Snežana Šišević po svaku cijenu željela prekršajno da kazni. Jer, kad nijesu drugi htjeli da se riješe ove pošasti, ona će. Za spas nečega od nekoga, udariće ostacima ruke pravde.
Znala je ona da istoričara zbog kolumne iz avgusta prošle godine u kojoj je kritikovao stavove visokih funkcionera svetosavske sekte (SS), poznate i kao Srpska pravoslavna crkva (SPC), ne može udomiti đe je naumila, ali se nije nadala ovako jakom odgovoru javnosti.
I da se tužilaštvo ne bi više brukalo, uslijedilo je obavezujuće uputstvo. To je ono kad ne znaš kako drugačije da se izvučeš iz grešaka u koje si sopstvenom glupošću sam sebe doveo. Pa te onda vadi obavezujućim uputstvom viši od tebe. A ti ćutiš kao zaliven. Ni da pisneš, ni da stisneš. E jada crnoga.
Tužiteljica Snežana Šišević je odahnula. Poigrala se malo. Nije joj pošlo za rukom da igra uspije, i sad je tu đe je. Malo će se primirit i nastaviti da radi. Ovako ili onako, sam će bog znati. Ako krene da pravno sakati crnogorsku intelektualnu svijest, ili medije, ili zajedno i jedne i druge, bez ikakve sumnje, imaće ispred svoje kaznionice narod koji je razumio da pravda uglavnom od njih samih zavisi. I to samo onda ako se služi istinom.
Ovo tužiteljici Šišović svakako nije bilo potrebno. Ma  ko da je posavjetovao da bi možda bilo dobro da pojedini malo „nadobudni“Crnogorci treba da plate za ono što zbore.
A što ćemo gospođo Šišević ako je to o čemu oni zbore istina? Mislite li reagovati po vlastitom ubjeđenju ili možda po ubjeđenju struke?

ZANIMLJIV ĆE BITI VAŠ ODGOVOR. Ako ga ikad dobijemo.