O “srpstvu” i “zloj raškoj struji” u Crnoj Gori – BEŚEDA NA SKUPIŠTU U NIKŠIĆU – EPISKOPSKI DVOR, 30. JUNIJA LJETA GOSPODNJEG 2023. (prvi dio)

Beśedu sačinio: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

U Crnoj Gori (i) danas skoro sve zavisi od jakote ”srpstva”.

Što je tačno ”srpstvo” ne umijem vam reći, ali, u svakojem slučaju – radi se o kumbulju svega i svačega što ide na polzu Srbije i Srbalja.

Kad su Crna Gora i Crnogorci u pitanju – sve što taj termin podrazumijeva i tamo-oni imaju za cilj: apsolutno je zlonamjerno, iliti – bezrezervno je protivucrnogorski usmjereno.

Proporcionalno njegovoj jakoti zavisi i ”demokratizacija” crnogorskoga društva/države, tačnije rečeno: fašizacija, a najtačnije rečeno: klerofašizacija.

I ekonomija nam od toga zavisi (primjerice): hoćemo li śevernomu suśedu ugalj prodavati po tržišnoj vrijednosti/cijeni, ili ćemo mu ga davati u bescijenje – skoro pa darivati.

Ozgor navedeno je posljedica višestoljetnih, najprije okupatorskih težnji Raške spram Duklje – Zete; potom asimilatorske strategije Srbije spram Crne Gore, koja se ovisno od povjesnih okolnosti mijenjala – i evo za našijeh života, tj. nazad skoro tri godine, po prvi put lapisom svoju realizaciju dočekala.

Potonje važi uključivši, uz svesrdnu pomoć domaćih izdajnika i otpadnika – javne i manje ili više zabijene prljave rabote i ”igranke” neprijateljske Srbije.

Povjesnica je sve evropske narode ponečemu sudbonosnom naučila, jedino je nas Crnogorce, kojima se povjesnica doslovice na isti način (i sa iste bande) uporno opetuje – zarad našega nepojmljivoga (ne)reagovanja i misaonoga trokiranja: i ovi put presudila, iliti – iznovice kaznila.

Navešću pet (za mene) ključnijh događaja, koji su za proteklih tačno 840 godina, nažalost – doveli do toga da se približno polovica jednoga odvazda, po svemu i sasma autohtonoga naroda pretvori u sebi nenaravno i suprotno, tj. da samom sebi postane najveći neprijatelj.

Četiri od tijeh pet događaja se poklapa sa razdobljem vladavine tri naše slavne dinastije: Vojislavljevića, Balšića i Petrovića.

Očito, jedino je Crnojevićima bilo suđeno da, glede na moju tvrdnju – čisti i neokrnjeni skapulaju.

Crnojevićima je bilo dato ”samo” da stvore četiri uzvišena djela:

• Cetinje učine prijestolnim mjestom (izgrade dvor 1482.);
• podignu Manastir na Ćipuru (1484.);
• ustanove Crnogorsku pravoslavnu crkvu (1485.);
• naprave štampariju i 4. koledara (januara) 1494. odštampaju prvu knjigu među Južnim Slavenima-Slovjenima, i prvu u jednoj državnoj štampariji na svijetu, i to samo 39 godina poslije Gutenbergove Biblije.

Da je bilo sreće, pameti, dobronamjernosti i, priđe svega – objektivnosti, i da nije bilo popuštanja podmuklom pritisku (bajagi) Srbalja u ”Opštecrnogorskomu zboru”:

DAN KULTURE CRNE GORE – bio bi triput veličanstveni 4. januar!!!

Peti događaj pada o prijelomu II na III Milleni(j)um.

Prvi zli udes:

Krvava okupacija krvnika i zlotvora našijeh predaka Dukljana – Stefana Nemanje (započeta 1183. godine); potpuno uništenje cjelokupne dukljanske kulture; začetak uvođenja zjelo sporo napredujućega pravoslavlja u katoličku Duklju.

Jesu li pri tomu što krivi Vojislavljevići?

Jesu, i to ponajprije što nijesu nemilosrdno ugušili i istrijebili ”zlu rašku struju” (kako je u svojem fenomenalnom djelu ”Regnum Sclavorum” imentuje glasoviti Dukljanin-Baranin), koja sa etničnošću nije imala ama niđe ništa zajedničkoga (niti je mogla imati), ali jest sa političkim i inim pragmatizmom dijela tadanje vlastele.

Podobna tadanjoj, ”zla raška struja” se Crnoj Gori opetovano zbila 1918-1941, i evo se zbiva 2020-…?!

Drugi zli udes:

Zgodio se 1403. godine, kad je raška odiva Jelena, teke joj je muž katolik Đurađ II Stracimirović Balšić umaro, znači – dok se u grob još nije bio ni o’ladio: (do)tadanju državnu religiju katoličanstvo u Zeti spuštila na nivo vjeroipovijesti, a pravoslavlje uzdigla proglasivši ga državnom religijom.

Siguran sam da mi nije potrebito uvjeravati vas dobronamjerne:

kako sam svestan da je CPC imala posebice važan udio da naši slavni preci, tokom 350 godina vladikata – stvore državu Crnu Goru i sjajnu crnogorsku povjesnicu; i kako sam njezin ponosni pripadnik i iskreni poštovalac.

Međutijem, ovđen je riječ o pet ključnih događaja koji su preusmjerili tok dukljansko-zetsko-crnogorske povjesnice, alaburde nam nametnuli tuđe – i tijem doveli do srpske pomame koja nas svakodnevno na izvitoperen, primitivni i bahati način okružuje.

Treći zli udes:

Dolazak i višegodišnji ostanak na Cetinje, za Crnogorce zanavijek zlosretnjega i zlonamjernoga Sima M. Sarajlije.

Svi mi znademo:

svakoji će đetić od 13-e godine dok postane mladić od 17 godina, ako se pod svoje okrilje uzme – biti obrlaćen (pa i izdebzijan) kako je njegovomu učitelju iliti instruktoru drago.

Dalja dešavanja, tj. posljedice te i takve Simove ”edukacije” su nam zaludu poznata.

Četvrti zli udes:

Krvava, krvnička i zlikovačka okupacija Crne Gore od strane odvazda neprijateljske Srbije 1918. godine; nekanonsko i uz prijetnje smrću ukidanje avtokefalne CPC; naopaka i lažna školska pedagogija nametnuta našijema precima; i – sve ostalo što okupacija podrazumijeva.

Skoro cijela prva polovica 20. stoljeća je doba kad je na modifikovan i dopunjen način ”zla raška struja” onovljena, i iz Srbije na raznorazne načine osokoljena.

Od tadijer pa do dana-danjega, ni jednoga dana i noći ”zla raška struja” patisala nije da:

strpljivo, uporno i sveobuhvatno, najprije zadugo potajno, a potom javno – svoj zacrtani cilj posrbljavanja Crnogoraca i poništenja Crne Gore ka’ nezavisne države ispuni.

U razdoblju 1989-2020 u tomu je doneklen uspjela.

Zato, od 2020. godine na tamo-njima ”ugroženima” znameniti (agresivni, nečasni, nečojski, nesojski, podli, ober lažavinama prepunjeni) izdajničko-otpadnički način alaburde realizuje – s očitom namjerom da taj cilj tokom narednijeh godina do apsolutnog ostvari.

Peti zli udes:

Dolazak za ”mitropolita” na Cetinje zločezbine Rista R.

Śedoci smo nevjerovatno rđavih i sramotnih posljedica, tj. negativnoga učinka njegovoga zanago antihrišćanskoga činjenja, tipično antiekumenističkoga djela, i pogubne protivucrnogorske zaostavštine.

Daklen, ozgor sam naveo četiri negdanje (za mene) ključne ”raskrsnice” u našoj povjesnici, na kojima je njezin tok višekratno sasma svrnut, i nakon kojih su naši preci išli putom koji je preobrnut glede na iskonski, staroslavni i naravni dukljanski pravac, utemeljen približno od začetka 7-oga do konca 12-oga stoljeća (a to je skoro 600 godina).

I nakon svega, kod Crnogoraca sve tri naše vjere – dukljanski gen je opstao, i za potonjih 840 godina svoju osobenost, naročitost i čudesnost pokazao!

Danas, poslije Rista i pete raskrsnice – brojni naši savremenici, postojbnici Crne Gore (jasno, i svi oni iz aktuelne vlasti) idu stranputicom nizbrdo, malo koźom stazom – malo (bez kosijera) bespućem obraslim srpskim dračama i srpskim kostrikama – koje posigur okončava u ponor-ambis.

Crnoj Gori tamo mjesto nije!

Ma, ovakva kakva nam je danas – taman tamo joj i jest mjesto!

Žali Bože!