O KNJIZI ŽELJKA RUTOVIĆA “UKIDANJE ČOVJEKA, LOGOS ILI TECHNE” – DA LI SMO DOŠLI DO KRITIČNE TAČKE?

PIŠE: MR IRVIN MASLIČIĆ

O KNJIZI ŽELJKA RUTOVIĆA “UKIDANJE ČOVJEKA, LOGOS ILI TECHNE” – DA LI SMO DOŠLI DO KRITIČNE TAČKE?

Veoma aktuelan sadržaj ove knjige podstakao me da se zapitam kuda to ide umjetnost kao oblik duhovnog stvaralaštva i kao civilizacijska tekovina čovječanstva?
Možemo li da pretpostavimo kakva je budućnost likovne umjetnosti, muzike, filma?
Od prvih praistorijskih crteža, slikovnih simbola, reljefa, ispisanih i ilustrovanih pergamenata, papirusa i rukopisanih knjiga čovjek je ostavljao trag potvrđujući svoju autentičnost, izražajnost i kreativnost. U Srednjem vijeku biti pisar i ilustrator bilo je jedno od najcjenjenijih zanimanja. Tada nastaju estetski najljepše ručno rađene knjige – ilumirani rukopisi, ukrašeni zlatom, srebrom i živopisnim bojama. Na samom vrhuncu ovih umjetničkih ostvarenja, 1439. godine Gutenberg je izumio štamparsku mašinu.

Kada je ova mašina počela sve više da se koristi najbolji pisari i iluminatori tražili su da se zabrani njena upotreba jer su odjednom ostajali bez posla. Međutim, štampanje
knjiga se nastavilo i dalje razvijalo što je imalo pozitivne efekte za pismenost stanovništva. Pojavom štampe javlja se i nova grana u likovnoj umjetnosti – grafika.
Samo oni koji su prihvatili novu realnost i bili vješti u prilagođavanju, zadržali su status majstora i ostali veoma cijenjeni i angažovani. Dakle, ovo je jedan od najstarijih
istorijskih primjera kako tehnologija može da ukine čovjeka, obesmisli njegovu vještinu i učini ga nepotrebnim ili beskorisnim, ali isto tako pruži nove mogućnosti i šansu za prosperitet.
Proces sve manje potrebe za rukopisom, rukotvorinom, crtežom, u kontinuitetu se nastavlja sa razvojem novih tehnologija pa se postavlja logično pitanje da li smo došli
do kritične tačke i koliko je klasično pisanje i crtanje olovkom na papiru ugroženo.

U knjizi „Ukidanje čovjeka – logos ili teche“ autor je konstatovao ukidanje pisanja rukom i kako je izvjesno da će se proces ubrzo dogoditi na štetu čovjeka i u korist mašine.
Homo mašine. Iz ovog ni malo optimističnog zaključka postavlja se pitanje?
Kada će čovjek prestati da piše rukom, u kojim fazama i za koliko vremena će se to desiti?
Većina tehnoloških „unaprijeđenja“ za rezultat ima opadanje ljudske pažnje koja se rasipa u sajber prostoru. Brzina savremenog načina života utiče i na sam karakter
umjetnosti. Dostupnost alata poput naprednih grafičkih programa i upotreba vještačke inteligencije omogućilo je da vrlo brzo i jednostavno dođemo do formalnog rezultata.
Dovoljno je da što detaljnije opišemo šta želimo da postignemo i algoritam će generisati podatke i stvoriti fotografiju, sliku, muziku, animaciju, film. Iako svjedočimo velikim promjenama u obrascu tradicionalne umjetnosti gdje se umjesto mjeseci, pa čak i godina u procesu rada, pojavila mogućnost da ekspresno dođemo do rezultata. Ti
produkti vještačke inteligencije nikada neće imati vrijednost kakvu posjeduje bogata riznica svjetske baštine koja se oslanja na autentični izraz i kreativnosti.
Od samog početka izuma mašina i razvoja tehnologija bilo je jasno da će umjetničko stvaralaštvo biti ugroženo od sistema industrijske proizvodnje. Hegel, a kasnije Raskin i Moris, imali su filozofske rasprave o mogućoj krizi, pa čak i o umiranju umjetnosti. Ova nepomirljivost kao da postaje sve oštrija: krajnja kriza onoga što je poznato kao tehnički sistem umjetnosti objektivno je izvjesna.

Mi ne možemo predvidjeti budućnost ali možemo sa sigurnošću reći da umjetnost kao vid individualnog izražavanja i kao sredstvo međusobne komunikacije do sada nije zamijenjena nekim drugim vrijednostima. U stvari, sistem vrijednosti je zapao u krizu uporedo sa umjetnošću.