O jeziku, rode, da ti pojem

Etnički čista srpska diskusija: Nemanja Kusturica i Matija Bećković

Photo: FoNet/ Aleksandar Koković

Piše: Marko Vešović

Crnogorski stihovi: Od Njegoša do Matije Bećkovića

Bećković je srpski pisac. U redu. I Meša Selimović je srpski pisac, ali zar to može okrnjiti, i za mrvu, najočigledniju istinu da Selimovićev roman “Derviš i smrt” predstavlja sumu i samu srčiku muslimanske duhovnosti kojom živi, i po kojoj postoji, bošnjački narod? Zar je Bećković, zato što je srpski, i za trunku manje crnogorski pjesnik, i to radikalno crnogorski, uprkos samom sebi. Ništa, od svega onoga što je istinski naše, niko pod nebom ne može nam oteti. Jezik kojim su napisane Bećkovićeve poeme – a jezik je u poeziji sve – Srbima ne treba ni za šta, jer imaju svoj, i to visoko izgrađen, a Bećkovićev i ne razumiju kako valja, jer smo taj jezik stvarali za se, po mjeri vlastite, a ne tuđe istorije i geografije, sna i jave, pameti i ludila, priviđenja i istine, hrabrosti i kukavičluka, čojstva i neljudskosti.

Pošto su srpski pisci dekretom odlučili da se srpskim jezikom govori u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, vrijeme je da im Marko Darinkin pruži bratsku pomoć u razumijevanju srpskog jezika iz Crne Gore, da se svojim neznanjem ne brukaju pred svijetom.

Matija Bećković, jedan od najvećih srpskih pjesnika današnjice, kaže: ”Kad čaplijez napališ na vatru / pa vruć ofuk razvučeš po štici / odlijegne u grede ko mine”. Pošto nema nade da će ove srpske stihove ni srpski pisci, ni srpski narod iz Srbije, BiH i Hrvatske razumjeti, u tome ću im svesrdno pomoći.

Grede su stijene, hridi. Srpkinja Darinka Vešović nikad nije kazala: “Đavo ga ponio” a da ne doda “u njegove grede”. “Ofuk” je ono čime se biju goveda. Kad proradi njen ofuk, Darinka je govorila: ”kad ste goveda i treba da ve bijem ka goveda”, a pred tetkom Ljušom, koja nije imala srca da bije svoju djecu, često se hvalila: ”Ja, bogomi, svoju đecu nigda nisam ostavila željnu ćuteka”. Ćutek, ćutuk, ćustek su nezaboravni stambolski srbizmi iz Darinkinog jezika: prvo je batina, drugo je klada, a skakanje iz ćusteka je skakanje s mjesta, bez zaleta. ”Čaplijez” je kukuruzna šaša: kad smo pekli mlade kukuruzne klipove, brali smo ih nekad zajedno sa sočnom stabljikom, koju dobro ugriješ na vatri, zatim njome opališ njom po dasci, i odjekne kao pucanj iz puške.

A Bećkovićev stih: “Mlječa ploča neprevrnuta“ neće razumjeti ni jedan Srbin iz Srbije, BiH i Hrvatske, i ni jedan Srbin iz Crne Gore ako nije Rovčanin. Ne bi ga razumio ni Srbin Marko mu ga Darinka nije objasnila: to je ploča do mliječnog (mekog) kamena, od liskuna, koja izgleda čvrsta dok je ne prevrneš, a tada se raspe u hiljadu parčića – takav je jedan od nesoja iz poeme “Ono“.

Neko će reći: šta nam ti laik imaš objašnjavati srpski jezik iz Crne Gore kad je to u rječnicima iz Bećkovićevih knjiga poezije učinio lingvista Dragoljub Petrović? Stvar je u tome što taj Srbin iz Crne Gore, vatren zagovornik nepostojanja crnogorskoga jezika i nacije, često nema blage o sprskom jeziku iz CG. Napravio je rječnik za Bećkovićevu knjigu Reče mi jedan čoek, i u njenim ponovljenim izdanjima dotjerivo ga, mijenjao objašnjenja pojedinih riječi, ali nikad nije prestao da me živcira pogrešnim ili proizvoljnim ili jelimično tačnim tumačenjima pojedinih leksema. Otprilike 90% riječi iz tog rječnika u glavi nosim iz djetinjstva, a gotovo uz svaku vezan je događaj, anegdota, prizor iz života, koji definišu njihovo značenje.

Photo: freewebs.com

Stoga  “bjeljavina “ ne znači “mlečne proizvode”, kako Petrović slaga. Još čujem Darinku koja kaže: “Donesi suvije drva da uzvarim onu užicu bjeljavine”. Te imenice su, u njenom govoru, bile nerazdvojne. Bjeljavina je pogrdan naziv za mlijeko koje je toliko slabo i rijetko da o njemu pouzdano možeš reći jedino da je bijelo, a užica je, dakako, govorila da je mijeka malo, a sve skupa često bi kazala s grkim užitkom: imati oštru svijest o našoj sirotinji, za Darinku je, valjda, bilo jedino što je protiv nje mogla preduzeti: to odsustvo iluzija o našem životu, uronjenom u bezdanu neimaštinu, i meni danas neshvatljivu, to hrabro gledanje istini u oči, bilo je dokaz i izvor snage da sve to podnese i da se s time hrve.

Ni  “urivak “ nije, kako reče Petrović, “konopac kojim se uvezuju bremena”. Urivak je isključivo uže od kostrijeti i domaće izrade. Za urivak je u mom sjećanju vezana porodična priča. Moja pratetka, sestra mog pradjeda Rista iz Crnoga Vrha kod Berana, bila je rasijana žena. “O Risto”, zove Rada s brda podalekog od njine kuće. “Šta je, Rado?” “Da mi nijesi đe vidio urivak?” “Pogledaj, Rado, da ti nije o ruci.” “Au, jes, evo ga, đavo ga popio”, kaže Rada. “I ti si ko tvoja tetka Rada”, govorila je Darinka. “I ti pitaš: đe mi je pero, tražiš ga, svu kuću digneš na se, a pero ti u šaku”.

Šerlok Holms vascelog srpstva: Matija Bečković, fashion guru

Photo: Đorđe Jovanović

A evo šta kaže Bećković:  “Vratilom se opasivali, / na urivak se štapali“. Ovo su riječi bajalice: kad je moja baba Staka, narodna vidarica, kontra-vještica, poništavala vještičje čini, te riječi su značile: kad se mogle vratilom opasati i na urivak se štapati, tada mogle učinjeti zlo mome Mašuti, a to će biti nikad. Tačnije, biće kad se svijet okrene naopačke. Jer se u normalnom svijetu urivkom opasuju, a vratilom štapaju. Svjetski poredak, ustanovljen od Boga, baba Ćaćka je upotrebljavala kao mačugu protiv vještica.

Ove riječi iz bajalice ušle su u svakodnevni govor i postale kletva kojom se crnogorski nesoji izgone iz ljudskog svijeta. Ali zašto se u ovoj formuli javlja baš vratilo i urivak? Urivak je pravljen od kozje dlake, a koza je, kao htonska životinja, u vezi s nečistom silom (“đavo te ugarkom u koze gradio“). Vratilo je drveni valjak na razboju koji namotava pređu. Kako je poznato, vještica jaše na vratilu, valja zato što je ono u vezi s pređom kojom se bacaju čini. Drška metle, kao modernije prevozno sredstvo za vještice, takođe je vratilo.

Ni  “tatabiti “ nijesu, kako tvrdi Petrović, sitni insekti, kojih ima hiljadu vrsta, nego isključivo stjenice, koje je smo mi zvali kimcima, a Jovana, moja baba po majci, tatabitima. Ta riječ priziva mi u sjećanje babu u trenucima kad vrelom vodom poliva dijelove rastavljenog kreveta: pitam je šta radi, mada znam da ubija kimke, ali hoću da od nje čujem veselu, razigranu riječ  “tatabiti “. Kimak je latinskog porijekla (cimex lecturalius), a otkud su tatabiti pojma nemam. Čudna riječ: oznaka je vrlo muzikalna, a označeno – pih kakvo je! Jedan pjesnik, mislim da je bio Francuz, bio je očaran nebeskom melodioznošću u španske riječi  “despaviladera “ i bio razočaran kad je čuo da znači mašice. Možda je tatabit u vezi s turcizmom tahta, daska, jer su stjenice živjele u pukotinama drvenarije.

Ni  “sebet “ ne znači osim, kako veli Petrović, nego zbog.  “Sebet “ je iskvareni oblik turcizma “sevep”, što znači uzrok, povod. Da je Petrović čuo, kao što nije, pitanje često u govoru, kad se dvojica posvađaju:  “šta im bi sebet? “ – znao bi da ovo ne može značiti: šta im bi osim, nego: šta bi razlog, uzrok njinog sukoba, svađe, tuče.

Ni  “paćan “ nije “zbrinut, obezbeđen, imućan”, kako laže Petrović, no čist. Sjetimo se Mustaj-Kadijinih riječi iz Gorskog vijenca: ”Bogu šućur, dvjesti su godina, otka paći vjeru prihvatismo”, ili Mehemet-pašinih iz Šćepana Malog:  “Kunem vi se paći vjerom turskom “. Da je paćna, veli se za ženu koja kuću drži čisto, pravi čistu hranu, djeca su joj čista, sama je čista. “Paćna li je”ironično se kaže za ženu koju treba zvati glibuljom, a nekad se javi oksimoron: “Paćna li je ona glibulja, bože sveti!”

Po Petroviću,  “debe “ je stap, tj. kaca u kojoj se pravi maslo, što nije istina: debe je okrugli drveni sud za sir i kajmak; ta riječ mi priziva u sjećanje Pivljane, kojim su se Papljani posprdivali, ne znam zašto, ali su o njima rado prepričavali podrugljive anegdote, kakva je ona o izgubljenom debetu: “Đe ti, boolan, debe osta?” “Đe goonismo klin koobili”. Čovjek je izgubio debe u putu – što bi na put nosio stap od dva metra? – na mjestu gdje su potkivali kobilu, sjeli su da jedu i debe zaboravili. Riječi “goniti klin kobili” imaju, naravno, i bezobrazno značenje.

Naopaki prevod: Dragoljub Petrović, zaljubljen u Matiju

Photo: Stock

Očito je da je Petrović na krivo tumačenje te riječi naveden Bećkovićevim stihom kojim se opisuje batinanje: “Zbijaj ko u debe”, pa su mu iskrsli u mašti udarci kojima se mlati maslo u stapu. Debe je mala posuda, od kila ili dva, i kad u nju stavljaju sir ili kajmak za put, zbijaju da više stane. Na sličan način, Bećkovićevi batinaši u svoju žrtvu ćuteke “zbijaju ko u debe” da ih što više stane. “Napuniću te ćuteka”, kaže se u Papama, kao da je čovjek sud koji puniš batinama. Uostalom, u Bećkovića  “stap “ se javlja u izrazito humornoj slici:  “sad bi ti reko ne umije se zatisnut, / a iz stapa bi izvadilo “. Stap je uska visoka kaca, pa treba zamisliti lupeža s groteskno dugačkom rukom koja može dosegnuti dno stapa.

Ni  “ceveljati “ ne znači  “ogovarati, smeteno se žaliti zbog nečijeg postupka “. Kad Darinka započne da nas kune, tetka Ljuša joj veli:  “Ne ceveljaj đecu, u jezik ti šinulo “. Evo rječničkog primjera iz jezika Dušana Đurovića:  “Ako ne daš (prosjakinjama milostinju), onda svaka kune i cevelja, u crni konac zavezuje tvoju sreću “. Mislim da ova riječ dođe od cvijeljati, cvijeliti. Što je najgore, Petrović ne uzima u obzir kontekst u kojem se taj glagol kod Bećkovića javlja:  “Sve što ig narod više cevelje, / I u kami zatuca, / To se njima na napredak obrće “. Proklinjući  “zatucaš u kamen “, to jest biješ jednim kamenom o drugi – mađijska radnja koja pomaže da se riječi tvoje kletve obistine, ali crnogorski nesoji napreduju kao da ih ne kunu već blagosiljaju.

Ni  “uašati “ ne znači  “utjerivati “, kako misli Petrović. Ovaj glagol dođe od turcizma  “aša “ koji znači – ne, nije. Dakle, ašati znači poricati. U Lalića ima narodni stih: “bolje aša nego sedam paša“. Uašati znači bezobrazno ubijediti nekog da nešto nije istina, mada je očito da jeste. Jednom sam s Carem Juratom išao u krađu Dušanovih jabuka. Najedemo se i naberemo puna njedra. Ja svoje sakrio u slami na gumnu, ali ih Darinka našla, uhvatila me za uvo, odvukljala me na lice mjesta i pokazala mi jabuke:  “Je su li ovo Dušanove? “  “Nijesu “, velim. Šta me ima pitati kad vidi da jesu: takve, skerletne, kardinalski crvene jabuke nije imao niko drugi u Papama.  “To bi me ti stio uašat, oca ti jebem! Onoga što je zavalio potočinu “. Pa udri po meni. I zato što kradem i zato što lažem.

Mnoga Petrovićeva tumačenja leksema iz Bećkovićeva jezika živciraju me ponajprije zato što se u tim riječima prelama moje djetinje, što znači najdublje ljudsko iskustvo koje je, po Jungu, besmrtno: kad bi čovjek bio vječan, i to iskustvo bi vječno trajalo. Na riječ  “avaji “, na primjer, pred oči mi iziđe, kao da je bilo juče a ne prije pedeset i kusur godina, mlađa sestra koja ne može da dohvati šerpu s visoke stalaže, pa kaže Darinki:  “Šta si je, bogoti, digla u avaje? “ To jest u nebesa. Stoga se namrštim kad Petrović kaže da je “ulupak “ – pogodak, a “ujedenica“ da je “ona koja je izjuedana“ ne videći da ovj objašnjenja lišavaju smisla Bećkovićeve stihove:  “Pa kad pušti onoga ulupka, / vrati se vas ko ujedenica “. “Ulupak“ je čovjek koga su batinama izulupljivali kao kantu, a “ujedenica“ je žena koju je ujela zmija, pa je sva natekla: tako je i rovački nesoj natekao od batina. Po Petroviću,  “sirovica “ je “neka trava”, a ne jagnjeća koža koja se privija na uboje. Laže, vijeka mi. Kad su premlatili mog izvanjeg zeta, ukućani zaklali jagnje i ogrnuli ga kožom da mu izvuče uboje. “Šta ste mu privili sirovicu, ne bojte mu se ništa, toj magarici s levorom nema smrti bez sjekire “”, rekao je Vule, moj brat od tetke: kad sam nedavno čuo da je umro od raka, cijelo popodne bio sam neveseo, jer Vule je važan dio mog besmrtnog djetinjstva.

Po Petroviću, “suženica“ je “od zla presamićeno stvorenje, bolesno, utučeno” – objašnjenje koje iz prsta isisano i dokazuje da ovaj jezikoslovac nema dovoljno sluha ni za srpski jezik iz Srbije, a kamoli iz Crne Gore. U ovakvim riječima, prefiks “su” kazuje da biće ili stvar nije u potpunosti ono što osnovna imenica znači, nego nešto srodno, blisko, pomiješano. “Subudalast” nije budalast, već djelimično budalast; “suzetica“ je onaj koji je oženjen rođakom, dakle, nije pravi zet, a suženica je muško s jakom primjesom ženskosti, ili muško koje radi ženske poslove. Suženica je jedno od oštrih jezičkih ogledala svijeta u kojem je kult muškarca bio, a i ostao do danas, razvijen do paroksizma, što često znači do apsurda.

Ni  “klašnjena (raša)“ nije  “suknja izatkana od neke trave “. Ovu riječ nisam znao, pa sam svojedobno pitao Darinku šta je klašnjena raša. Suknjena, rekla je kratko. Gle, začudih se, pa suknja dođe od riječi sukno! Pridjev  “klašnjen “ kod Bećkovića se javlja u stihovima kojim se opisuje  “Ono “:  “majka ga je dan oda donijela u klašnjenu rašu “. Ova slika priziva mi u sjećanje žene koje zavrnu skut suknje, nakupe iverje s cjepala, ili plodove, i ponesu kući – na isti način je i tog nesoja majka izdaleka donijela. Ali ova rečenica ima i skriveni humorni potencijal, jer može značiti i da ga je majka donijela obučenog u klašnjenu rašu.

Ni  “okovčina“ nije  “čaura, fišečina“, kako Petrović veli, nego starudija od metala; za pušku se pogrdno kaže  “okovčina “. Bećkovićev Krsto Mašanov sebe vidi kao starudiju:  “ovi kešeš, ova okovčina, ovi sakarać “. Ni  “šuveli “ nije  “naopako, nesrećno“ – to je posve proizvoljno tumačenje – nego sumnjivo, jer šuveli dođe od stambolskog srbizma  “šuhva “ što znači sumnja; ni  “sustrimak “ nije  “nesoj, nevaljalac, ‘kusur od čoveka’ “, nego, prosto, melez, mješanac: moj brat od tetke Car Jurat je svog sina, koji je ličio i na Simonoviće i na Jevriće, u šali nazivao sustrimkom.

Po Petroviću,  “peča “ je  “silovit vatren momak; momak ‘pečenih’ očiju, koji neće uzmaknuti ni pred kakvom opasnošću “. Doveo je, dakle, u vezu  “peča “ i  “pečen “, a kad se jedan lingvista drži pučke etimologije to je zbilja za krepati:  “peča “ je turcizam, a znači čovjek malog rasta, peča je čovjek mali, ali zajeban. Pečom su zvali knjaza Danila, poznatijeg kao Zeko Maniti koji je, kako je zapisao Vuk, kad je došao na vlast, Crnogorcima rekao:  “Vidite li kolišni sam mali, ali ako me ne uzaslušate biću vam veći od Lovćena. Ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlim “. U Bećkovićevoj pjesmi  “peča “ bi, doduše, mogla biti talijanizam: veliki smotak tkanine, a u prenesenom smislu komadina od momka, ali je nedvojbeno da ta riječ nema nikakve veze s  “pečenim “ očima.

I u rječniku uz Među Vuka Manitoga ima pogrešnih Petrovićevih tumačenja. Evo nekolika primjera. Po Petroviću,  “na ikanat “ znači  “na zajam “ – objašnjenje koje uništava izvanredan crni humor u stihovima:  “Donio Miraš i dva mrtvačka sanduka / na ikanat uzeo ocu i majci “. Ali ako znate da je Miraš živu ocu i majci kupio sanduke na rasprodaji, po sniženju, prsnete u smijeh koji dugo traje. A  “počist “ nije  “prljavština na ovčjem trbuhu “, nego vuna s ovčjeg trbuha i nogu. Evo kakva je kosa Bećkovićevog psoglava:  “za oni plast neograbuljani, za onu počis “,  “trebalo bi nalimat grebene “. Kosa mu je kao balježava, brabonjčava vuna s ovčjeg trbuha ili nogu i zato moraš dobro limom naoštriti grebeni za vunu da bi ga počešljao. Dok smo imali ovce, Darinka ih je negdje sproljeća  “počišćala “: vunu s trbuha i nogu, koja se grozno uprlja, ostrigla bi mnogo prije kompletnog šišanja ovaca. Tu vunu je zvala  “počist “.

“Vrnčanica “ nije  “oputa kojom se opanak vezuje oko nogu “. Oputa kojom se veže opanak zove se obuvača: kad je moja sestra od tetke Ljeposava, šćer Ljušina, koja je živjela Kanadi – umrla je i ona – nakon tridestak godina došla u Bijelo Polje, kazala mi je:  “Vidi ga što se učovio! Misliš li da sam zaboravila kako su se, kad si bio mali, za tobom niz Pape vukle razvezane obuvače? A ja te zaustavim da te izljubim i da ih zavežem “. Vrnčanice su ona mreža od opute odozgo, po opanku.

Crnogorsko more, crnogorski jezik: Turistička razglednica

Photo: Stock

Mnoga Petrovićeva objašnjenja riječi iz knjige Reče mi jedan čoek tek djelimično su tačna:“pokara“ je, po Petroviću,  “čudovište, strašilo “, što nije dovoljno objašnjenje: ne zna da se ova riječ često javlja u sintagmi  “božja pokara “, a pošto  “pokarati “ znači kazniti, pokara je čeljade od Boga kažnjeno, i fizički i psihički, ali je njim kažnjena i familija, bratstvo, cijelo pleme.

“Ufursatiti”, po Petroviću, znači:  “u pogodnom trenutku učiniti samovolju, udariti u slabu tačku “. Fursat nije trenutak već stanje koje traje, stoga svršeni glagol  “učiniti “ treba zamijeniti nesvršenim: činiti samovolju i, mnogo više, nasilje koristeći se pogodnim prilikama. Stoput sam, za vrijeme opsade grada, čuo da Sarajlije kažu:  “Ofursatili četnici! “ Prilike su im bile zbilja pogodne: sa 240 artiljerijskih oruđa raspoređenih oko Sarajeva, četnici su nas, bez hrane, vode, struje, držali u obruču i činili nam šta im prahne.  “Ufursatio Majo “, govorila je Darinka. Riječ je o Mašanu Radoviću, velikom  “zadanašnjičaru “, kako bi kazao Zogović, koji je bio član Partije, glavešina u Zadruzi, i imao brata Pavića na visokom položaju u Beogradu, dok smo mi bili  “kopilad izdajnička”, pa ufursatio i činio nam šta mu se ćefne.

“Ovićak“ je, po Petroviću, “sitnež, zrnce, koje vetar nije ovejao, pomeo“. Ova riječ se javlja samo u sklopu  “ni na ovićak “,  “nema ni na ovićak “, Darinka je govorila  “ni na ofićak“. Pošto je srpski jezik Bećkovićevih poema iz cijele Crne Gore,. a ne samo iz Rovaca, pozvaću u pomoć Ljubišu: kad je  “popio očinstvo i materinstvo, pade na mene, da ga ja hranim. Ja se prosipah, a njemu ni na ovićah “. U fusnoti, Ljubiša kaže da je ofićah  “ono što s lopate poleti kad se žito vjeje“. Malo mu je sve što mu daš, kao da si mu dao žita koliko stane na lopatu za vijanje, a treba mu cio žitni kup sa guvna.

Itakodalje. Očito, vrlo je zajeban srpski jezik iz Crne Gore ako ga srpskom jezikoslovcu crnogorskog porekla mora objašnjavati Marko Darinkin. Kako bih ga onda objasnio Lali ili Šumadincu? Ispao bi esej od najmanje tridesetak strana kad bih se kapricirao da pokažem da ovaj velikosrbin ne umije da radi posao na kojem je doktorirao. Evo još samo jedan primjer.

“Čaktar“ je, po njemu, “grubo izrađeno zvono za ovna predvodnika“. Ne uvijek. U rječniku srpskohrvatskog književnog jezika kaže se da je čaktar  “zvono koje se veže obično ovnu predvodniku oko vrata“. Kakav mi je to, moliću fino, naučnik koji mrtav ladan prelazi preko riječi “obično“ koja dopušta da čaktar nije uvijek ovnujsko zovno? U istom rječniku su uz riječ  “čaktar “ navedeni sinonimi: klepka i klepetuša i, da ih je Petrović rastabirio, vidio bi da se radi o metalnom zvonu koje se vješa ovnu, govedu, konju pod vratom. Ne znam kako se šta zove drugdje, ali u Crnoj Gori čaktar je zvono koje se veže oko vrata ne samo ovnovima već jednako često govedima, pa i konjima, iako rjeđe.

Ne priznaje crnogorski jezik: Bećković Matija

Photo: Stock

Jedna Papljanka, a pošto je riječ o dami, ne bi bilo džentlmenski da je imentujem, bila je čuvena po tome što travom zatisne čaktar, a potom, u sumrak, pripusti kravu u komšijin u zabran da se nečujna napase dosita.  “Ućića se Zekulja i guma li guma, ko da zna da je u tuđem. Ne bi joj ljepše bilo ni majci u srcu “, govorio je Car Jurat koji je, činilo mi se onda, znao sve papljanske tajne, i krupne i sitne, a vjerovatno nisam mnogo ni griješio.

Car Jurat je jezički bio neshvatljivo obdaren. Od svih ljudi iz moga kraja, niko nije umio naći tačnije i nezaboravnije riječi za ono što hoće da kaže ili da ispriča. Ovo drugo me ne čudi, jer je bio prvorazredan usmeni pripovjedač, ali Car Jurat ni u običnom razgovoru nije posezao za bezbojnim ili neutralnim riječima. To nikad nisu bila gola obavještenja, već njihova obrada, manje ili više umjetnička. Informacija dođe do informare, što znači uobličiti. Car Jurat je svaku informaciju poetski uobličavao. Pokušaću da Srbijancima rastumačim ove riječi iz srpskog jezika iz Crne Gore, koje su mi, realistički precizne i humorno pomjerene, izmamljivale zarazan smijeh.

Poredba s majčinim srcem upotrebljava se isključivo kad se govori o ljudima.  “Što ne bi trčo u Pape “, govorio je Car Jurat kad nam dođe u goste ujakov prvororđeni sin Veselin kome je Darinka siguravala odborce.  “Što ne bi trčo kad mu je u tvojoj kući, Daśo, ko majci u srcu? “ Zbilja krasna slika: Vesu je u našoj kući bilo lijepo kao da boravi u majčinom srcu! Ali, kad ovu metaforu izmjestiš, i to majstorski, iz ljudskog svijeta i njome staneš opisivati kako se osjeća Zekulja u tuđoj livadi, u tuđoj travi do koljena, dobije se humor najfinijega kvaliteta.  “Gumati “ znači brzo gutati u velikim zalogajima– taj glagol je krajnje precizan, i u svojoj preciznosti poetski, jer govori o kravljoj halapljivosti, o njenom užitku u izvrsnoj večeri: ne pase, kao obično, na divljačnom pašnjaku, već u pitomini, i uz to poprima humornu boju, jer nagovještva da krava  “koristi gužvu “, čak da se osjeća prestupnicom, jer zna da je u šteti. Ućićati se znači ućutati se, ali ovo objašnjenje ubija dušu jedne od najsugestivnijih riječi iz mog djetinjstva.

Jer “ćić” je noć, mrak. Pred lijeganje, Darinka se pozadugo sašaptavala sa Svevišnjim i svecima, pogotovo sa svetim Lukom, zaštitnikom njenog plemena Rovčana. Arhagela Mihaila, zaštitnika plemena Vasojevića, ne pamtim da je pominjala, valjda je vjerovala da je i on, skupa sa Vešovićima, digao ruke od Velimirove siročadi.

Jedna digresija. Često se sjetim rečenice iz jedne Lalićeve priče: Prvoš Magić, koga su glavari izabrali a Talijani postavili za načelnika, plakao je i proklinjao:  “Zašto, braćo Rasojevići, šta sam vam to učinio te me nagonite da izgubim obraz? “ Niko ga Vasojevićima nikad nije viknuo gospodskije a dovitljivije nego Lalić zamjenom slova  “v “ slovom  “r “. Ovi  “Rasojevići “ su zbilja duhovit potez, da se izrazim šahovskim jezikom, jer je ime Vasojevići moglo biti prepravljeno i prema  “rasa “ i prema  “Ras “! Lalić je u jednu naoko bezazlenu a otrovnu riječ sažeo ono što kralj Nikola reče o Vasovoj  “čistoj krvi “ kao  “ponosu raške zemlje “. Ne treba valjda podsjećati da se rasizam Rasojevića, najrasnijeg našeg plemena, potvrdio brojnim zločinima u onom i ovom ratu, ali bi trebalo napisati opširan tekst da se odgovori na pitanje: zašto je Lalić u današnjoj Crnoj Gori posve marginaliziran? Možda i zato, navodim jedan od mnogih razloga, što je Jevrem Brković zajunio da središte crnogorske istorije i duhovnosti sa Njeguša prenese u pipersku Duklju. Stani, bolan, Ješo! Lalić i Zogović toliko su krupni pisci da ozbiljno pomišljam da pomenuto središte prenesem u Vasojevićku nahiju. Nego vratimo se Darinki.

Njene molitve, zapravo njena svakonoćna cjenkanja s višim silama oko dužine naših života, uvijek su počinjale obraćanjem: “Gospode noćašnje noći…”. Ni sad mi nije jasno treba li staviti zarez iza  “gospode “, ili se pak radi o bogu noći, što me ne bi čudilo, jer kad pogledam njen život, Darinkin bog je bio najstrašniji, najsuroviji, najmračniji, najnoćniji bog koji se može zamisliti, ali o tome drugi put. Kad okonča pregovore s Bogom i njegovim ugodnicima, dune u petrolejku i kaže nam:  “Ćić! “ – zapovijest koja je značila: tišina! Ćutite! Spavajte! Imenica  “ćić “ pretvarala se u glagol, u imperativ, slivajući u jedno mrak i tišinu, tmušu i šutnju.

Zbog toga ćićanje i sad u moju svijest priziva veliko ćutanje svijeta u noći, duboko i zagonetno ćutanje kojeg sam se naslušao za vrijeme djetinjih besanica kad sam očekivao oca da se vrati unatoč tome što sam znao da je davno sagnjio u Zekića rijeci, ali noću ti dođe druga pamet. Sve što sam napisao, nastalo je noću, u vrijeme vladavine te druge pameti u meni, pa mi se danas čini da moja djetinja bdjenja, dok su svi ukućani spavali mrtvim snom, treba pripisati pjesniku u meni, pjesniku koji nije znao da je pjesnik. Ali da ne zaboravim Cara Jurata: instinktivno je, što znači nepogrešivo, našao najtačniji i najjači glagol: krava se ućićala jer pase u suton! Ućutala se ali i unoćila se!

Photo: flickr.com

Kad pomenuh krave, zapisaću srpsku riječ iz Crne Gore koje nema u rječnicima. Jednom, prolazim kraj parka kod Alipašine džamije u Sarajevu, i gledam dva hrasta, tek prolistala, zelenilo im na suncu providno, gotovo mi je kao da gledam kroz crkveni vitraž, i odjednom se, iz ko zna kojih dubina u meni, na površinu svijesti diže, kao mjehurić iz kacige ronioca, riječ  “kuželjika “. Svagda mi je bilo velika zagonetka: gdje su u meni bile, gdje su se čuvale riječi koje mi, otkad sam otišao iz Crne Gore, nikad nisu prošle kroz glavu, nisu iskrsle u svijetlom polju svijesti, i odjednom izlete na božji dan kao leptiri iz četrdesetogodišnje čaure, žive i svježe kao da sam juče iskoračio iz djetinjstva?

Za kuželjikom je odmah došao  “kalac “, riječ koja nikad nije sasvim potonula u zaborav: kad se zagledam u mladu travu, koja ima boju svježe ofarbana klupe u parku, nerijetko mi padne na um kalac da imenuje tu prvinu, utvrdi njen polet, fokusira njegovu snagu. Po Darinkinom naputku, jagnjad je trebalo čuvati od rosnoga kalca, jer će krepati ako ga se najedu. Isto tako je i od mladog hrastovog lišća, zvanog kuželjika, trebalo čuvati goveda, ne dati im da ga brste, jer bi se okuželjala, ali više nisam siguran je li to značilo da će krepati, ili će samo dobiti proliv, vjerovatno nekad prvo a nekad potonje.

II

U knjizi “Reče mi jedan čoek” zaorio se Bećkovićev smijeh, kakav se dotad nije čuo u književnosti na jeziku koji se do jučer zvao srpskohrvatski, pjesnički prvorazredan smijeh koji je vratio život, umjetnički život, dakako, hiljadama mitoloških ljuštura iz kojih je davno isparila ljudska supstanca. Bećković je otkrio prostu a ljudski i duhovno dalekosežnu istinu: da se Crnogorci danas moraju grohotom smijati sebi ako žele da budu živi ljudi a ne toržestvene mumije. Evo jedan primjer: “Da si ga posadio na kakav cklad / ne bi se kreštalica namolila na puškomet!“ “Cklad“ je terasa od zemlje koja dijeli dvije njive. Taj čovjek je takvo strašilo da se ne bi ni jedna kreštalica pojavila ni na puškomet ako bi ga posadio na trerasu između dvije njive.

Bećković je srpski pisac. U redu. I Meša Selimović je srpski pisac, ali zar to može okrnjiti, i za mrvu, najočigledniju istinu da Selimovićev roman “Derviš i smrt” predstavlja sumu i samu srčiku muslimanske duhovnosti kojom živi, i po kojoj postoji, bošnjački narod? Zar je Bećković, zato što je srpski, i za trunku manje crnogorski pjesnik, i to radikalno crnogorski, uprkos samom sebi. Ništa, od svega onoga što je istinski naše, niko pod nebom ne može nam oteti. Jezik kojim su napisane Bećkovićeve poeme – a jezik je u poeziji sve – Srbima ne treba ni za šta, jer imaju svoj, i to visoko izgrađen, a Bećkovićev i ne razumiju kako valja, jer smo taj jezik stvarali za se, po mjeri vlastite, a ne tuđe istorije i geografije, sna i jave, pameti i ludila, priviđenja i istine, hrabrosti i kukavičluka, čojstva i neljudskosti. Zar Srbin iz blagoslovene Šumadije i još blagoslovenije Vojvodine može istinski razumjeti ovu, posve običnu, frazu iz crnogorskog jezika: “Laže, granje ne drži”? Laže kao kad voćka prerodi, pa granje ne može da drži plodove no se lomi pod teretom! Svagda sam bio zadivljen ovim genijalnim činom jezičkog sažimanja koje, stapajući čovjeka i voćku, vezuje ljudski svijet i prirodu u cijelinu. I nikad neće prestati da me ushićuje smjelost jezičke mašte koja moralom prožima i kamen i drvo: dok ovdje čovjek laže, negdje se, zbog toga, lomi granje, jer svijet je iskonska jednina u kojoj ništa ljudsko, ni istina ni laž, ne ostaju bez odjeka, bez posljedica u vanljudskom.

U društvu prijatelja: Matija sa Vojislavom Koštunicom

Photo: FoNet/ Zoran Mrča

Ali se pitam: zar čovjek iz biblijski rodne Srbije može razumjeti taj pustinjski paradoks, taj munjeviti spoj oprečnih stvari: ljudskoga laganja i božjeg blagoslova!? Kako da ljudi iz “debele zemlje” – što rekla Isidora Sekulić – pojme tu sliku koja sluti da se, u kamenoj pustinji, čiji je najslavniji vladar sebe zvao “pustinjakom cetinjskim”, voćke pod teretom lome jedino u ljudskim lagarijama? Ove riječi kazane su iz srca “crnogorskoga nemanja” čiju je istoriju počeo pisati jedan Lalićev junak: voćka koja je toliko rodila da granje ne drži plodove, taj prizor budi u čovjeku podozrivu gotovost da ga smatra obmanom, da vidi u njemu nešto kao laž majke prirode. Pustinja i jest zavičaj fatamorgana. Kako da Srbin, koji ni pod Turcima nije bio gladan, mozgom pojmi nešto što se samo cijelim življenjem, cijelim bićem može razumjeti: da nam u stvarnosti nije rađalo “ni na ofićak” i stoga nam je jezik naseljen tim voćkama čiji granje ne drži plodove. I da je Bećkovićev kazivač u stanju nabrojiti iz duška 148 ovčijih imena zato što ima tri ovce, a svaku zove “mrka”. Da bi istinski razumjeli Bećkovića, morao bi Srbima neko rastumačiti egzistencijalnu gramatiku i duhovnu sintaksu njegovog jezika, a tek potom im rasvijetliti na koji način i u koje svrhe Bećković taj jezik upotrebljava.

Morao bi uzeti, recimo, običan stih: “Svako bi mogo niz pušku šćerati” i kazati im da je ova slika potekla iz tvoračke srčike crnogorskoga jezika u kojem je, kao u Heraklita, rat stoljećima bio “mjera sviju stvari”. Ovdje se za pametno dijete kaže ”bistro ko puška”: pronicljivost uma, uvijek spremnog da odgovori na izazove stvarnost, poredi se s puškom koja je u rukama pravog ratnika svagda spremna da opali. Ovdje se, u doba plastidbi, veli da je sijeno “suvo ko barut”, što će reći da je ratničko prvobitnije od ratarskog. Ovdje se strašljivac zove “nemrčipuška”, što podrazumijeva da je svaki Crnogorac naoružan, stoga ih možemo podijeliti na one koji jesu, i one koji nisu nikad u boju cijev svoje puške ogaravili. Ovdje je “prava riječ – mačna rana”, a kad čovjek shvati da je pretjerao, pa pomirljivo kuša da ublaži smisao svojih riječi,onda veli: ”ako sam reko, nijesam posjeko”, to jest, stvar se da popraviti, nijesam ti skinuo glavu pa da popravke nema. Ovdje se u eglenima, najčešće, odgovara “dim u dim”: duhovita ili oštroumna replika preslikana je na prizor megdana u kojem, tek što je protivnik ispalio svoj hitac, odmah uslijedi tvoj protivhitac, tako da dim iz njegove kubure biva sustignut dimom iz tvoga grlića. Ovdje i obrti u kojima su zaleđeni ljudski gestovi sadrže skrito sjećanje na glavosječka vremena: ”prs u grlo, nije pa nije”: uz ovaj iskaz morate zamisliti kažiprst kojim se prelazi sebi preko grla, a ima značenje: “ovuda me sijeci, ako nije”. Ovdje se i u miru nastavlja misliti u ratnim slikama: kad bi me u djetinjstvu pitali: za čega ćeš izučiti, odvraćao bih kao iz puške: “ja, boga mi, za ljekara ili inžinjera, jer kad se zarati, pa te zarobe, ne ubiju te ako si ljekar ili inžinjer, jer im trebaš da im liječiš ranjenike ili da im praviš oružje” – obrazloženje koje je, naravno, iz glave odraslih, ne iz moje. I tako dalje.

Čudo prirode: Bokokotorski zaliv

Photo: Stock

Ti krompiri, toliko sitni da ih možeš sagnati niz puščanu cijev, kazuju štošta o crnogorskoj pustinji u kojoj drukčije ljetine, dao je Bog, nije ni bilo, stoga u ovom jeziku nema preše da se opiše ono što valja, u prirodi ili u ljudskom svijetu, svejedno, jer to se rijetko sreće, čak je, iz mađijskih razloga, preporučljivije o dobru ćutati, ali je preša da nađeš tačne riječi za ono što ne valja, jer jezik je štit od zla, odbrana od pustinje čijim si zlom okružen: kad se posprdneš sitnoći tih kompira, duhovno se oslobađaš stvarnosti, bivaš kadar da je sagledaš odozgo, nadmoćnim okom ironije, teška zbilja je u tvojoj vlasti, ne ti u njenoj, a temelj ove nadmoći je slika oružja, jer samo na bojištu se Crnogorac osjećao doraslim životu i svijetu: puščane kugle, u koje su krompiri pretvoreni, jednu bitku, u stvarnosti izgubljenu, pretvaraju u duhovno dobijenu.

A šta je Bećković uradio sa gotovim jezičkim obrascem? Prvo, zapisao ga, jer ga želi sačuvati od zaborava, kao dokument o svijetu kojega više nema, ali ga je istodobno i dislocirao, jer hoće još jednom, možda posljednji put, da isproba njegovu izražajnu moć, izmjestio ga je iz njegovog stvarnosnog okvira: to više nisu krompiri koji su toliko sitni da ih možeš satjerati niz puščanu cijev, a drukčije ljetine, dao je Bog, u crnogorskoj pustinji nije ni bilo, stoga u ovom jeziku nema preše da se opiše ono što valja, u prirodi ili u ljudskom svijetu, jer to se rijetko susreće, čak je, iz mađijskih razloga, preporučljivo o dobru ćutati, ali je itekakva preša da nađeš tačne riječi za ono što ne valja, jer jezik je štit od zla, odbrana od pustinje čijim si zlom okružen: kad se posprdneš sitnoći tih krompira, duhovno se oslobađaš stvarnosti, bivaš kadar da je sagledaš odozgo, nadmoćnim okom ironije, teška zbilja je u tvojoj vlasti, ne ti u njenjoj, a temelj toj nadmoći pruža slika oružja, jer se samo na bojištu Crnogorac osjeća doraslim životu i svijetu: te puščane kugle, u koje su krompiri pretvoreni, jednu bitku, u stvarnosti izgubljenu, pretvarju u duhovno dobijenu.. Pjesnik je tu jezičku sliku izbio iz njenog prirodnog ležišta: umjesto krompira, ili krušaka, treba zamisliti ljude koje su toliko sitni (ne samo fizički, već moralno, pa i duhovno, jer to troje u ovom jeziku najčešće se “ne kida”) da svakog možeš “niz pušku šćerati” – i dobili ste bećkovićevsku burlesku koja, dakako, živi od pretjerivanja, od nekad i bezumnih uvećanja. Dislocirana riječ spada u ključna Bećkovićeva pjesnička oruđa: “takoga potpisa nije majka rađala”, kaže pjesnik za potpis Tomelje Nuškova, i ovo udijevanje riječi “potpis” u rečenicu gdje je stoljećima stajala riječ “junak” (ili “ljudurina”), ovo izmještanje jezika iz visoke herojske zbilje u nisko neherojsko svakodnevlje, često otkriva da je negdašnji predmet zapravo ispario a jezik, kojim je prikazivan, nastavio da živi gotovo za svoj račun; pošto više ne postoje stvari, bića ili pojave koji su nekad našim riječima opisivani, pjesnik ih isprobava, gotovo proizvoljno, na objektima koji su tim riječima tuđi, a u rezultatu dobijamopomjerenu pjesničku zbilju: majka rađa – potpis, a ne sina, Tomelja Nuškov u svoj potpis je stao sav, bez ostatka. Granice njegovog bića su granice njegovog potpisa, rekao bi Vitgenštajn. Potpis je jedina vrlina koju u današnjim tomeljama možemo veličati.

Taj metod biva neiscrpno vrelo bećkovićevskog smijeha u najširoj skali od obijesne šale pa do crnog humora. Čak i kad vam se pričuje da Bećković govori toržestvenim glasom, ubrzo se ispostavi da se radi o pjesničkoj opsjeni:

Nikad nije bilio jedne glave
Da je mogla jače zamanuti
Nit će ikad biti ljucke duše
Da će moći dublje zaumiti

Photo: Stock

Bogapitaj koliko sam puta sreo Crnogorca koji je bio uvjeren i spreman poginuti za svoje uvjerenje da je Njegoš najveći pjesnik na svijetu. U ovim stihovima se, doduše, ne veli da je Njegoš najveći nego da od njega nema većeg. Ali to nije sve. Postoji mali aneks: akt preventivne uobrazilje ukida bojazan da se rodi mislilac dublji od Njegoša, uspostavlja budućnost pelcovanu do opasnosti da Njegoševa veličina bude nadmašena. Ovaj jezički potez, crnogorski širok odavde do vječnosti, nagovještava najublje mogućnosti ovog pjesništva: javlja se onaj “dvostruki ton” o kojem Baura govori kao o bitnom svojstvu velike poezije 20. stoljeća. Bećković pušta kazivača da vladiku neometano veliča svečanim glasom koji je i pjesnikov, a u potaji se smije i tuđem i vlastitom zanosu: dok govori o prošlosti, taj glas je prividno normalan, ali kad pređe na deskripciju budućnosti, objavljuje nam se dublja pomjerenost pjesničkoga govora.

Jer kad poredi Njegoša s takmacima koji su stvarno postojali, Bećkovićev kazivač je “samo” crnogorski bolesnik duboko uvjeren da “ni u sreći ni nesreći niko od nas nije veći”, ali koga bi zalud bilo voditi ljekaru, jer bi nam, kao Andrićev Ćamil, mogao reći: “ja nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti”, otud je naš razbor sklon da preko ovakvih incidenata pređe sa smiješkom razumijevanja spremnog da oprosti: šta ćeš, ovaj način mišljenja je nešto normalno u CG! Ali kad se pređe na kompariranje Njegoša s misliocima koji tek treba da se rode, shvatimo da je kazivač zagazio u ludilo za koje nemamo volje da tražimo ispriku. Taj mali jezički pomak, taj gotovo neprimjetni prelazak za “bilo” na “biće”, koji iscrpljuje svekoliko vrijeme, ne znači samo jednu od humornih bravura u kakvim ovo pjesništvo ne oskudijeva, nego i puti ka svijesti za koju je budućnost nešto okončano, ispod čega se može podvući crta i praviti bilans, što upućuje na važno svojstvo Bećkovićeve pjesničke strategije.

U njegovom pjesništvu vrši se inventura jezičkih, moralnih, materijalnih, i duhovnih dobara svijeta koji je odguslao svoje. Stoga su ove poeme, prvenstveno, enciklopedijske tvorevine, a potom i još štošta, pošto je svijet o kojem pjevaju zasvagda umro, te valja popisati što je iza mrca ostalo. Jer nije mogućno, razumije se, književno sumirati svijet koji je još živ i čije mogućnosti još nisu iscrpljene. Bećković liči na dvojicu fratara sa početka “Proklete Avlije” koji “sastavljaju inventar stvari ostalih iza fra-Petra”, ali se ne zadovoljava skromnim popisivanjem “kreševskih kliješa” i “njemačkih testera” ostalih iza pokojnika, nego kuša da svakoj od inventarisanih stvarčica odredi tačnu težinu i procijeni istinsku vrijednost. Bećković je laboratorijski stručnjak koji stavlja pod uvećalo sve što su nam preci zavještali, sve što su Crnogorci stvorili još “otkako im se kolac pobio” (ovaj kolac upućuje na drevne plemenske idole na sredini sela!) – stoga je upotreba lupe, čak i mikroskopa, pa i teleskopa, prvenstveno, ali ne i jedino, u komičke svrhe, osnovna njegova književna tehnika, otud dojam da iz popisanog izvlači krajnje mogućnosti smisla ili besmisla: više potonjeg no prvog, dakako. Krajnje, ili bi bolje bilo reći posljednje mogućnosti, jer nad ovim svijetom nadnosi, kao crn oblak, prozrenje da više neće biti ni smisla ni besmisla. U maloprijašnjim stihovima, Njegošev je lik do bezumlja uvećan projiciranjem u budućnost, što je mogućno pod pretpostavkom da je budućnost okončana. Kao što i jeste okončana. Istorija je završena, raziđimo se kućama, što rekao jedan junak Andreja Platonova. Kazivač Bećkovićev je čovjek koji je “izio svoju budućnost”, stoga nije mogućno da Njegoš bude nadmašen, pošto se već sve odigralo. Crnogorsko ludilo koje dijagnosticiraju ovi stihovi može se nazvati življenom smrću.

Ali u ovim stihovima u slavu Njegoševu – jezik se sam sebi podsmjehuje. Mislilaštvo je prikazano kao neka vrsta bitke na Krusima. Svaka Njegoševa misao je zamah jatagana, zamah od kojeg, dakako, nikad nije bilo jačeg. Jezik je ovdje u komičkom nesporazumu sa sobom: najjače moguće zamahivanje glavom je posve fizička slika, prisiljena da primi u se metafizičku sadržinu. Iza ovakvih jezičkih pomaka, čak i iščašenja, u Bećkovićevim pjesmama, osjeti se, ne jednom, Njegoševo prisustvo: sjetimo se šta Vuk Mićunović kaže o popu Miću: ”Lijepo li ova sablja čita!” Prikrivena slika sablje postoji i u Mićunovićevu pitanju: “Kada svoje tako osijecaš (povukao M.V), ada šta bi s tuđijem činio?” Ove metafore su duboko ironične, ali nema sumnje da Njegoševu “sablju” koja “čita” i “osijeca” samo korak dijeli od Bećkovićeve “glave” koja “zamanjuje”, najjače što čovjek može, a razlika u tom što se Mićunović otvoreno podsmjehuje popu Miću, a kod Bećkovića Njegoš se nastoji uzveličati.

Photo: Stock

Mićunović, kako je poznato, “zebe do mnogo mišljenja”, koje u njegovu svijetu čiste akcije vodi u odugovlačenje sa činom. Bećkovićev kazivač, međutim, zna za mišljenje od koga više nema “zebnje” , jer je postalo kinetično, pretvorilo se u čisto fizički čin, postalo akcija i time neizbježno groteskno, jer pjesnička slika instrumentalizuje glavu, pravi od nje jatagan u rukama Njegoševim. Hoću da kažem: bezdan dijeli Njegoševu sablju koja čita i osijeca i Bećkovićevu glavu od koje nikad ni jedna nije mogla jače zamanuti. Jer Mićunović govori iz svijeta u kojem su “sablje” i “osijecanje” puna realnost, iz svijeta u kojem je sablja mjera sviju stvari, a Bećkovićev kazivač pripada svijetu iz kojeg je rat ispario, a nastavio da nesmanjenom žestinom traje u jeziku i u ljudskim glavama. Raskošno bogati oblici ironije, groteske, humora, burleske, parodije, persiflaže, neumoljivo oštro detektiraju našu svakidašnju saživljenost sa ordijom priviđenja, sa legijama sablasti, sa kohortama prikaza, sa divizijama utvara, kao sa punom stvarnošću: prestali smo “zamanjivati” sabljama, a nastavili “zamanjivati“ glavama! Glavama i jezikom. Sve u svemu, u maloprijašnjim stihovima, do u sitnice je ispoštovan svečani deseterački obred koji obogovljuje Njegoša, a iznutra je taj obred miniran grotesknom slikom mislilaštva kao najjačeg mogućeg “zamanjivanja” glavom i hiperbolom koja Bećkovića i njegovog kazivača pretvara u “očevice budućnosti”. A slika mislilačke glave, kao sablje kojom se “zamanjuje”, potekla je, kao i slika: “svako bi mogo niz pušku šćerati”, iz tvoračke jezgre crnogorskog jezika u kojem je rat kao kod Heraklita stoljećima bio mjera svih stvari: poređenje “bistar ko puška” sadrži sliku mozga spremnog da opali kad god treba, pripravnog da životu i svijetu odgovori “dim u dim”.

I stoga, može Bećković biti srpski pjesnik do mile volje, od mene mu bogom prosto bilo, ali pustiti ga da mi ispred nosa vozdigne Crnu Goru upisanu u jezik njegovih poema, i odnese je Srbima kao prćiju za koju i ne znaju šta će im, e to, bogomi, ne može.

Prenijeto iz E-novina