O crnogorskoj mladeži – BEŚEDA NA SKUPIŠTU U NIKŠIĆU – EPISKOPSKI DVOR, 30. JUNIJA LJETA GOSPODNJEG 2023. (drugi dio)

Beśedu sačinio: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

Naša domovina danas čeka ispred (bolje rečeno: iza) vrata Evropske unije, a Kraljevina Duklja je u svoje pero, priđe 870-ak do 950-ak godina – bila u ”Društvu evropskih kraljevstava”.

U tomu istomu razdolju, naši śeverni suśedi Srbalji:

tadijer beznačajni jadonje – čamili su u dubokoj unutrašnjosti mračnoga Balkana, i ka’ vizantijski višestoljetni dosljedni vazalčići, tj. poslušni i Vizantiji odani kučkići – dreždali su potlje 1077. (prve godine našega kraljevanja), još narednijeh 140 godina iza vrata tadanjega ”Evropskoga kraljevskoga društva”, sa veljom neizvjesnošću čekajući članstvo u to društvo.

Dočekavši trenutak skidanja vizantijskoga jarma i samara, svoju narav razuzdanih krvoločnih kurjaka teke puštanih sa sindžira – nemilice su ustremili upravo i najprije na Duklju, tj. na naše pretke Dukljane.

Toliko iz povjesnice.

Znam:

divno je i krasno biti optimist; biti svjestan da treba (što se počesto zbori) prizivati pozitivnu energiju; mainati se riječi koje su suprotnost željenom – jer se riječi mogu obistiniti.

Ipak, to ću ovi put staviti na stranu i pozabaviću se samo nekim, konkretno usmjerenim – a osobito poražavajućim činjenicama.

Jasno, mi smo ti koji moramo pokušati izgurati borbu za:

opstanak narodnosti i, sa ostalima rodoljubima sve tri naše vjere – opstanak crnogorske nacije; opstanak Crne Gore i njezinoga dostojanstva i ugleda, ka’ i vrtanja sa, u potonje 2-3 godine, poprilično razgažene mračne, srednjevjekovne džade na savremeni evropski, magistralni put.

Velim pokušat, jer ta borba u vremenskom smislu podrazumijeva relativno dug period, tako da će nju morati na svoja pleća preuzeti i svoje živote joj posvetiti naša današnja mladež.

A, kakva nam je mladež?

E, tu su problemi!

Problem prvi:

Nenaravno i zabrinjavajuće veliki dio, ali i neuporedivo najveći procenat mladeži u odnosu na broj postojbnika neke zemlje na svekolikomu Starom kontinentu, koja napušta rodnu grudu iliti ostavlja svoju domovinu (što odlaskom na studije – što ištući bolje uslove za življenje) – karakteristika je upravo crnogorske mladeži.

Kako spomenuto ide do zbiljski nevjerovatnih razmjera, a pride oni koji isele uglavnom zanavijek ostaju tamo neđe vanka Crne Gore (jasno, skupa sa svojim potomstvom) – sve na ovom mjestu navedeno više je no doslovice tužno i žalosno.

Odvazda se odolen po svijetu hodilo (trbuhom za kruhom ili sporad sticanja znanja), ali – ključno je (tvrdim):

dio mladeži koja odlazi iz Crne Gore, i koju čine civilizovani đetići i đojke: Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani, Albanci i Hrvati, tj. mladi rodoljubi sve tri naše vjere – znatno je veći od dijela iseljenih srbočetničko-klerofašističko-bandoglavo nasađenih ”dečaka” i ”devojaka”, potomaka naših taman ljutih neprijatelja: Srbalja, Srbalja-Uteklica i ubogih, bonih Posrbalja.

Problem drugi:

Jedan manji dio mladeži, od dijela mladeži koja ostaje u Crnoj Gori, čiji su roditelji Crnogorci – obrlaćena:

nekakvijem ”srpstvom”, svaštočinskijem PROKLETOSAVLJEM, nečesovijem Kosovom, tuđom i podaničkom zastavom trobojkom – MAHMUDOVKOM itd., promijenila je stranu, tj. potomci su zelenaša-komita-rodoljuba unazad 100 godina, i/ili potiču iz partizanskih kuća.

Tizi mlađani nesretnjici, potomci svojih još nesretnjijih roditelja i đedova (ne žalim ih, no – neka ih sram i stid bude đe čuli i đe ne čuli), i svojih, iako pokonjih, baksuznih prađedova, čukunđedova, … – u godinama kad sami odlučuju:

krštavaju i vjenčavaju se u takozvanoj SPC, tačnije i u skladu sa biti-suštinom te ”crkve” po pravici rečeno:

krštavaju i vjenčavaju se u hramovima  PROKLETOSAVSKE SEKTE, a ne u našoj CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI.

Mladež, posebice nežnavena – ide onamo đe je sjaj i moć, i kod onijeh koji znadu za prefrigane marifetluke pridobijanja crnogorske mlađarije za sebe – pa tijem i tako postaje ešalon PROKLETOSAVSKE armade za ostvarivanje srpskih, a samijem tijem i protivucrnogorskih ciljeva.

To što taj dio mlađarije ne žnade da je (materijalni) sjaj i moć PROKLETOSAVACA na prostoru Crne Gore plod:

• antihrišćanske, nekanonske i krvave otimačine započete i sprovođene nazad 100 godina, tj. zlodjelo tadanjih PROKLETOSAVSKIH kradova;
• protivuustavne/nezakonite rabote sadanjih GROBOLUPEŽINA iz redova vlasti i sektaškoga klira –

krivi su njihovi roditelji ”Crnogorci”, koji nijesu na vakat popratili i vaspitali svoje sad već stasalo zastiđe od našljednika – no ih je vaspitavala ulica.

Pod ulicom (pomeđu ostaloga) mnim na njihove drugare i vrsnike iz srbočetničkih famelja – koji su ih, uz planski ili spontano nametane mitomanske izmišljotine i bajke, tj lažavine – privoljeli i s ulice uveli u hramove PROKLETOSAVSKE!

Opetujem, ovo su činjenice koje su već, a uskoro će (matematički) tek dovesti do za Crnogorce užasnih posljedica i negativne statistike.

Kako dalje?

Što nam je uopšte (i glede mladeži) činjeti: nemam formulu.

Jedno je sigurno:

moramo graditi CRNOGORSTVO, koje, liše – emocija, naslijeđenoga i onoga što se kod Crnogoraca-rodoljuba samo po sebi ka’ način življenja podrazumijeva – na strategijski način nikad građeno nije!

Daleko od toga da termin CRNOGORSTVO počesto rabim ka’ pandan tamo-njihovom ”srpstvu”, koje je samo po sebi par excellence: etnički problematično i etički bolesno.

Držim da je CRNOGORSTVO:

• neophodnost spoznaje jedne jedine istine iz povjesnice crnogorske;
• njezino predano očuvanje i neprestano širenje, a tijem suprostavljanje lažnim mitovima i njihovo razbijanje;
• odraz toga je rodoljublje, koje se podrazumijeva – rodoljublje za koje se izgara i, na način čežnje ili doslovice: gine!

Sve je na nama večeras ovđen okupljenima, i na svim našim istomišljenicima diljem otadžbine – ka’ i na onom dijelu patriotske, ponosne i časne dijaspore crnogorske.

SVE JE U NAŠEM JEDINSTVU!!!