Nož, žica, Medenica

Piše: Đorđe Šćepović

Volio bih, zaista bih volio, da vam danas mogu reći Hristos voskrese, ali, čini se da nikad nijesmo bili dalji i od Hrista i od uskrsnuća. Jedino što ovih dana vaskrsava u Crnoj Gori jeste mržnja. Vaskrsavaju umovi za koje smo naivno vjerovali da su pokopani i oplakani još onih biblijskih 90-ih. Vaskrsavaju u masama, u čoporima, neodoljivo podśećajući na statiste iz popularne HBO serije The walking dead. Zombi armija razorenog uma i s jednom jedinom svrhom i namjerom – naći živo tijelo i nahraniti se njime. Raskomadati ga. Stoga kažem: Mržnja voskrese, Mićovićevo stado! A vi mi možete, poput okupljenih na skupu u Banjaluci, horski odgovoriti: Vaistinu voskrese! Znate, njih je tamo u Banjaluci čovjek s mikrofonom upitao: „Jesmo li mi genocidan narod?“, nadajući se odričnom odgovoru, koji bi umirio zainteresovanu međunarodnu javnost, ali, masa je kao iz topa zagrmjela: Jesmo! Ona ista psihologija mase koja često na krštenjima, vjenčanjima i kakvim drugim svečanostima voli kolo povesti, a onda i zapjevati: Nož, žica, Srebrenica.

To je omiljena popijevka razdraganog srpskog roda. Bilo da se slavljenici nalaze u Banjaluci, Beogradu ili Podgorici. U Crnoj Gori je ovih dana kudikamo drugačija situacija. Nekako, Srebrenica je već dosadila, toliko je puta otpjevana u raznim prigodama i prilikama pa se vjerujući srpski rod morao dovijati kakvu bi to novu popijevku mogli zapođenuti i pjevušiti u danima posta, iščekujući svetu neđelju i dan Hristovog vaskrsenja. Post zna biti zahtjevan, s toliko odricanja i posvećenosti te je sasvim razumljivo da je vjerujući srpski rod tražio način da sav taj teret sebi olakša. Da sebi priušti bar neko sitno zadovoljstvo. A onda se, neko bi rekao čudom, dogodila Vesna Medenica. Uhapšena, a zatim i zbog zdravstvenih problema odvedena u bolnicu. I kao da vjerujućem srpskom rodu to nije bilo dovoljno za razbibrigu. Masa je zahtijevala više. Da li je do molitve ili do spleta okolnosti ali i to više se dogodilo: Vesna Medenica je u bolničkom toaletu, komadom stakla, pokušala sebi da prereže vrat. I, gozba vjerujućih je mogla da počne. Doduše posna, jer naš se vjerujući čovjek ne bi omrsio ni za živu glavu.

Ta i takva „tradicionalna Crna Gora“ horski je pjevala: Nož, žica, Medenica! Dobro, nije bilo baš tako, poetiziram njihove životinjske nagone i neartikulisanu mržnju. Bilo je otprilike ovako: Bravo, ubij se… Trebalo je odavno… Zašto su je spašavali… Krvi, krvi, još krvi nam dajte, žedni smo! E, tako je bilo. A ko su članovi crkvenog hora? Isti oni koji kliču Pavlu Đurišiću, masovnom ubici Ratku Mladiću, kolumnisti Večernjih novosti Radovanu Karadžiću, ubici ukrajinske đece Vladimiru Putinu i tako dalje i tako redom, sve do i potonjeg zločinca. Na novinskim portalima i televizijama iz minuta u minut praćen je „Slučaj Medenica“. Izvjesni novinar je javno izrazio žaljenje što Vesna Medenica nije uspjela u svome naumu da sebi oduzme život. Zapravo, kako kaže: trebalo je to davno da učini. Naš vjerujući srpski rod je opet horski i opet beskompromisno zahtijevao lomaču, giljotinu, kamenovanje do smrti, ili bar metak u potiljak. To su isti oni što u pekari zlostavljaju radnice gomilom pitanja o prirodi jedne obične kifle: je li posna, je li s makom, a ako jeste je li i dalje posna, a ako nije… i tako u nedogled. Među takvima su oni koji će radnim danima tući suprugu, dijete, pozajmiti novac uz pripadajuću kamatu, prodavati narkotike, ali će na neđeljnoj liturgiji skrušeno stajati u redu, a na litiji biti prvi i s najvećim i najtežim drvenim krstom u rukama. To je i onaj koji žvaće posnu kiflu dok u sebi sriče molitvu za novo staklo i novi prerezani vrat.

Bez i primisli da branim Vesnu Medenicu (jer to je posao njenog advokata), ali duboko zabrinut nad stvarnošću koju živimo, ne mogu a da se ne zapitam, po ko zna koji put, ko to s nama dijeli isti vazduh. Kakvi se to demoni za ljude izdaju, a sve poučeni propovijedima svojih pastira. Kakvo nam to zlo drži slovo o Isusu.

Kad kucne tamni čas, zloba će naša u nama zablistati, rekao bi Novica Tadić.

Amin.