Novi-stari šamar Crnoj Gori g. Vujanovića

Piše: Goran Sekulović

I zaista jeste – kada je riječ o odnosu DPS-a i ostalih suverenističkih stranaka prema tzv. Temeljnom ugovoru, njegovoj genezi i uopšte prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi – onako kako to nedavno novinar i pisac Brano Mandić reče: ”Meni se čini da je vakat da se zapitamo – a čemu ste se nadali? Dakle, šta su mislili drugovi iz DPS-a kad su se stidjeli čak i da prime popa crnogorske crkve? Na ovo retoričko pitanje odgovor je jasan – SPC je decenijama bila njihov najbliži saradnik i činjenica da su ih u zadnjoj dekadi prejebali, srušili s vlasti i poslali u ćošak, ne mijenja genezu tog kompleksnog političkog odnosa.’’ Podsjeti Mandić kakvi su bili ‘’odabiri davno zaboravljenog Vujanovića’’ – između ostalog, da tajno, na zadnja vrata Vile ‘’Gorica’’, primi mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila. I dalje: ”Temeljni ugovor sa SPC koji je danas tajno potpisan u podgoričkoj vili Gorica, samo je kruna višedecenijske političke krize u kojoj su partije izgubile kredibilitet i predale ga bradatim kolegama. Jeste, tviter gori, gora se trese i rađaju se heroji-miševi koji su decenijama ćutali na svaki ustupak DPS-a onome što sada zovu Crkva Srbije. Dirljivo je sve to gledati, ali jedna vrsta očigledne više pravde ne smije biti prećutana. Meni je kao građaninu mučno imati premijera koji s popovima mora da radi u tajnosti, na isti način kako me je bilo sramota gledati predsjednika koji krijući prima svešteno lice.’’

Tada kada se ovo dešavalo i mnogo toga drugoga što je bilo zaista loše i u identitetskom (najvažnijem po državu!) smislu pogubno, kako se danas evo očigledno ispostavlja, u vezi sa g. Filipom Vujanovićem dok je u tri mandata obavljao funkciju predsjednika Crne Gore, napisao sam komentar ‘’Advokat svih građana’’, ali i više njih drugih. Jasno je da se g. Vujanović nije pokazao kada je to trebalo i kada je svojim položajem na to bio i ustavno obavezan kao advokat korpusa ljudskih prava onog dijela crnogorskih građana koji su vjernici, poštovaoci i sljedbenici Crnogorske pravoslavne crkve. Danas on priča sasvim neku drugu priču, doduše za svakog objektivnog proučavaoca i istraživača ništa posebno i naravno ništa novo, jer se o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve već odavno sve zna, pa se znalo i u vremenu kada je g. Vujanović (pre)dugo bio na funkciji na kojoj je na osnovu toga znanja mogao nešto i pozitivno uraditi za sve crnogorske građane. Ali, on je to odbio ne htijući da tada zna ono što je morao i što je bio i obavezan kao predsjednik da zna. Uporno je ponavljao da je jedina kanonska crkva u zemlji Crnogorsko-primorska Mitropolija za koju je čak slijepo govorio da je intimno prihvata i osjeća kao nezavisnog, samostalnog, autentičnog predstavnika crnogorskog pravoslavlja a ne kao dio Srpske Crkve, ‘’zaboravljajući’’ da je ona kao jedna obična, među inim drugim, eparhija Srpske Crkve samo goli falsifikat i zloupotreba one istinske viševjekovne autokefalne Crnogorske Mitropolije-Crkve o kojoj danas eto tako ‘’lijepo’’ romori g. Vujanović ubjeđujući nas da je tek na osnovu ‘’odluke’’ Crnogorske crkve da ‘’prenese’’svoju autokefalnost Srpskoj Crkvi, ova i postala autokefalna i da na to ona, dakle, Srpska Crkva, danas treba da bude ponosna!? Kakve priče za malu đecu i neupućene! A za svakog objektivnog u Crnoj Gori ove lažne, vještačke, naknadne ‘’pameti’’ i manipulacije vrlo su lako uočljive i jasne! Čemu žurba, čemu tajnost, pita se danas g., Vujanović – on koji je isto tako tajno primao u posjetu mitropolita Mihaila, on koji zaista nije žurio već je dobrano doprinio sa određenim dijelom drugih visokih funkcionera DPS-a urušavanju države i njenoj potpunoj predaji pred popovima Crkve Srbije!

I čemu se danas čuditi neustajanju popova Crkve Srbije na intoniranje državne himne, kada je rodonačelnik tolerisanja te pojave i čak prakse suštinskog neprihvatanja himne države čiji je predsjednik, odnosno neintoniranja himne i potrebe mijenjanja i skraćivanja njenog teksta (što je vjerovatno nezabilježen slučaj u svjetskoj istoriji država i njihovih predsjednika),  bio upravo niko drugi do g. Vujanović. U tekstu ‘’Šamar Crnoj Gori u Plužinama‘’, objavljenom 17. avgusta 2010. na portalu ‘’Analitika’’, pisao sam o neizvođenji crnogorske državne himne na svečanoj sjednici SO Plužine na kojoj je prisustvovao i predsjednik Crne Gore izjavivši čak i da nema ništa protiv takve prakse!? Između ostalog tada sam zapisao: ‘’Predsjednik Vujanović je jasno stavio do znanja da ne vidi ništa loše u tome što plužinski zvaničnici uporno izbjegavaju intoniranje himne na svečanim sjednicama Skupštine opštine na kojima inače redovno prisustvuje. ’To je stvar unutrašnjeg protokola svake lokalne uprave i onog dijela tima koji određuje sadržaj manifestacije i to je pitanje za predsjednika opštine’. Odgovor za predsjednika Mjesne zajednice! Kakvo unižavanje i nepoštovanje samog sebe i funkcije koja se obavlja! Predsjednik Crne Gore kaže da je poštovanje državnih simbola pitanje ne za njega već za predsjednika jedne od opština u državi?! G. Vujanović zaboravlja da je upravo on svuda u Crnoj Gori prvi i najvažniji domaćin (tj. da bi trebao biti) i da od valjanog i kvalitetnog ostvarivanja ove njegove najvažnije uloge zavisi umnogome i ugled i stabilnost zemlje.

Valjda zato što g. Vujanović smatra da se crnogorska himna ‘mora upodobiti jasnom antifašističkom htjenju Crne Gore’. Do tada, a možda i poslije, igre bez granica su beskonačne, predsjednik Vujanović velikodušno poklanja pravo da ’ upravljaju’ zvaničnim državnim simbolima opštinama gdje je na vlast politička manjina, a uzima pogolemi kolač političkih i ljudskih prava većine građana Crne Gore.

Jeste li razmišljali g. Vujanoviću kakve sve poruke šaljete ovim svojim stavovima i izjavama pripadnicima manjina u Crnoj Gori? U svakoj demokratskoj i pravno uređenoj državi ovo pitanje nimalo ne bi bilo bez značaja… Društvene tendencije (su) vrlo promjenljive. A najopasnije je za jednu zemlju ako se političke vođe otvoreno igraju vatrom što Vi upravo činite i povodom plužinskog i u posljednje vrijeme mnogih drugih događaja. To je potpuno suprotno od volje građana koji su na referendumu rekli ’’DA’’ Crnoj Gori i od preporuka iz ’’The Fund for Peace’’ da se u cilju spriječavanja  slabljenja država izgrađuju institucionalni kapaciteti, između ostalog, javnih službi, pravosudnog sistema i liderstva.

1. Vujanović kao građanin ima pravo da primi politički šamar u skladu sa svojim procjenama tog čina, privatnim političkim uvjerenjima i shvatanjima i doživljavanjima državnih simbola zemlje u kojoj živi . To je svakako dio korpusa ljudskih prava svakog građanina Crne Gore. Kao predsjednik crnogorske države,  međutim, nema pravo da mirnim prihvatanjem ovog i drugih do sada političkih šamara anulira i poništava, derogira i delegitimzuje, obesmišljava i urušava većinsku političku i državotvornu volju njenih građana.

Njegova ustavna obaveza nije, ne može i ne smije biti da kao predsjednik svih građana zemlje bude advokat i onih koji uporno ne poštuju njene zakone. To mora jasno i decidno saopštiti i u praksi dosljedno ostvarivati.’’

Prihvatao je ‘’političke šamare’’ g. Vujanović obilato i različite vrste, a sa njim i DPS, čiji je bio i potpredsjednik. Na jedan od njih nas podsjeća otvoreno pismo koje je njemu i javnosti svojevremeno uputio prof. dr Novak Kilibarda, tada član Savjeta Savjetu za zaštitu prava manjinskih naroda i etničkih grupa.

2. Vujanović nas želi naime danas uvjeriti da su on u Amfilohije Radović bili oduvijek budućnost Crne Gore, ona kontruktivna, umjerena linija koja je održavala ravnotežu između dva ekstremizma, crnogorskog i srpskog, što svakako sada ide u korist jačanja upravo takve teze i za aktuelni DPS. U zbilji, i jedan i drugi su debelo doprinijeli današnjem razvlašćivanju crnogorske države i njene duboke aktuelne krize. Ne sami i nikako jedini. A na takvu njihovu ulogu, dakle, upućuje  prof. Kilibarda u tekstu ”Neke činjenice o anticrnogorskoj djelatnosti mitropolita Amfilohija”, tj. u spomenutom otvorenom pismu od 2. avgusta 2005. godine u kojemu kaže da ”zbog aktivnosti mitropolita Amfilohija, koja je sračunata na razbijanje multietničke stabilnosti Crne Gore, podnosim ostavku na članstvo u Savjetu za zaštitu prava manjinskih naroda i etničkih grupa, kojim je predsjedavao predsjednik Crne Gore, g. Filip Vujanović. Pošto je Amfilohije član tog Savjeta, smatram da imam i moralnu i političku obavezu da svojom ostavkom upozorim Savjet, čiji sam član od dana njegova osnivanja, na obavezu da adekvatno reaguje na poteze svojih članova koji su suprotni zadacima i obavezama Savjeta.’’ Slijedi integralni tekst ostavke: “Uz izraze osobitog poštovanja, javno Vam saopštavam svoju neopozivu odluku da podnosim ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu prava nacionalnih manjina i etničkih grupa u Crnoj Gori, kojom Vi predsjedavate kao predsjednik države. Evo zašto sam se odlučio da napustim značajno državno tijelo čiji sam član od dana njegova osnivanja.
   Član našeg Savjeta, g. Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski, skenderijski i svetoga pećkoga trona egzarh, instaliranjem željezne crkve na Rumiji, planini koja tokom mnogih vjekova, jednom godišnje, na svome vrhu okuplja sve vjere sa svojih padina, zadao je razorni udarac multietničkom i viševjerskom organizmu Crne Gore. Ćutanje našeg Savjeta o tom političko-klerikalskom ekscesu, jednoga od svojih članova, upravo znači poništavanje funkcije Savjeta koja je sadržana u njegovom imenu.
   Podnoseći svoju ostavku, pozivam i ostale uvažene članove Savjeta da i oni podnesu ostavke, jer smatram da bi takav naš zajednički postupak pomogao Crnoj Gori da stabilizuje svoju demokratsku fizionomiju i ustavnu poziciju, koje su nagrižene isplaniranim udarcem Srpske pravoslavne crkve, srbijanske unitarističke politike i vojske Srbije i Crne Gore, koje oličava mitropolit Amfilohije. Naša zajednička ostavka mogla bi da opomene izvršnu vlast Crne Gore da se doslovno drži ustavnih ovlašćenja u svim prilikama kad se udara na Crnu Goru. Bez obzira s koje strane udari dolaze. Drage kolege, ako ne prihvatite moj predlog, neka Vam je sa srećom nastavak druženja s g. Amfilohijem u Savjetu koji brine o ljudskim i građanskim pravima manjinskih naroda i etničkih grupa u Crnoj Gori.”

Ne treba ni reći da je Savjet i dalje ćutao o deliktu mitropolita Amfilohija i da je ćutao i g. Vujanović. Podsjeti nas g. Vujanović ovih dana da je tadašnji načelnik Vrhovnog štaba Vojske Srbije i Crne Gore zbog Crkve na Rumiji podnio ostakvu kao moralni čin, ali ne i –  on. I danas, poslije svega, poslije toliko funkcija,  drži nam moralna i državotvorna predavanja o tome što nam (još) valja činiti da bi valjda što prije završili ovu agoniju i Crnu Goru apsolvirali do kraja, što žele dakako i spolja i unutra mnogi u čije se zlokobno i prevarno korito ulilo i mnogo toga što je i g. Vujanović radio ili nije a trebao je. To danas dakako ne vide samo oni mediji i javnost koja ne želi da vidi, jer im je to dakako odgovaralo i jer su i danas kao i onda u funkciji klerofašističkog velikospskog šovinizma i oni mediji i javnost koji su u funkciji prije svega DPS-ovskog dvorskog sijanja iluzija i nerealnih nada, to jest bacanja prašine u oči slobodnomislećem, s bilo koje strane nekorumpiranom, medijskom i javnom korpusu i ukupnom građanskom stanovništvu u Crnoj Gori, bez obzira na bilo koje njihovo istorijsko, etničko, nacionalno i vjersko, političko i svjetonazorsko porijeklo i pripadništvo, kao dijelu, simbolički rečeno, onom Savezu slobodnih Crnogoraca koji su se obratili Konferenciji mira u Parizu 1918.g., riječima da se suprotstavljaju svima koji žele da »u svojoj razornoj obijesti unište sve što je crnogorsko.”