Njemu ili muuu!

Kada pričate o rukometašicama treba da ustanete, kazala je njemu ili MUUU, proslavljena crnogorska rukometašića. Mnogo više muuu nego njemu koji je samo još jednom pokazao lice i naličje pokušavajući da uvrijedi naše nacionalne vrijednosti, sportistkinje čije junačko srce kuca za svoju Crnu Goru na svakom takmičenju, svjetskom i evropskom, dajući se bezrezervno, ponosne što  im je majska zora na usnama dok se akordi himne slažu u slavu domovine, njene časti i slobode. To su naše ZLATNE LAVIĆE, naš ponos, naš prelijepi buket mladosti, naša čistota, plemenitost. One su nešto najljepše što nam se dogodilo, i to je ono što pogan ne može da otrpi. Njihov patriotizam boli bijedu i bijednika toliko jako da ne može izdržati  žestinu pritiska koji se sruči na izmrcvareni pokvarenluk i izdajstvo jadnih (s)tvorova. Jadno  ih je gledati dok se koprcaju uslugarski dajući sve od svog ništakluka onome čiji bi zov da zasluže. To mora do dna glibeži u moralnoj utrini na koju su privezani da zoblju milostinju sopstvenog vlasnika.
Bože našto je sve ljudsko biće, ako je uopšte to, spremno da se osakati za sva vremena, samo da bi žestinom svoje prljavosti dokazalo privrženost onome koji ga je tvorio uzduž i poprijeko. Može, naravno, sve, jer kad vidite lik (ne)djelo ovoga gnusnog napadača u pokušaju, jer za ozbiljniji atak nema skoposti, onda vam postane jasna poroznost materijala od kojeg je stvoritelj jedan dio (s)tvorova činio s namjerom da se u svijesti naroda jasno iskristališe slika čoeka i njegove suprotnosti.

E pa ova ljudska suprotnost, koja je samo pokazala vlastitu bijedu pokušavajući atakom na našu izvornost da sebe predstavi kao nešto što može drugačije od drugih, posebno kada je glibež u pitanju, jer se takav time hrani, zaigrao je na poglešnu kartu. Stilizovani krst sa kvačicama, u sadejstvu sa onim koji mu je popovska mantra ničega darovala, izjednačio je nacizam sa našim sportistkinjama.

Tu komentar nije potreban. Više je to posao za specijalizovane ustanove i stručnjake koji se bave izučavanjem iskrivljenosti u mentalnim sklopovima. Oni bi, da se ozbiljnije bave svojim poslom, proučavajući ovakve, imali pune ruke posla.

Možda nakon ovog ekskluzivnog idiotluka proradi svijest o potrebi liječenja pojedinačnih slučajeva kao prioriteta društva, a odmah zatim i društva u cjelini. To je neophodno ako mislimo da činimo korak.

Zanimljivo je ko se sve nije oglasio kad je bijedna osionost krenula u akciju. Ne, ne mislim na Akademiju nauka i umjetnosti, niti na brojne nevladine organizacije, posebno one za ljudska prava.  Ne mislim ni na Ministarstvo sporta a pogotovo ne na četvrtinu njegovog ničega. Mislim na građanstvo koje je, vjerujem makar, trebalo da se okupi ispred parlamenta i da traži od ljubičastog lika da podnese ostavku na mjesto predstavnika naroda. Vjerujem da građani nijesu ovakvoga birali da ih predstavlja i da se oni ovome obliku primitivizma suprotstavljaju svim svojim bićem, ali ćute istrajno. Za to vrijeme zadrigli nastavlja da upotrebljava svoju moždanu šklopociju jedino onako kako umije i kako mu je , rekog već, stvoritelj namijenio.

Ovo što je izgovorenog u crnogorskom parlamentu prećutao je i preśednik Skupštine. On, nezainteresovan da čuje i da se izjasni, sklon zabijanju glave pod tepih dok ne prođe bura i oluja, verbalno bi jedino na Draginju udario. Ali kad zine, dočeka ga snažni forkend crnogorske patriotkinje, snažne heroine, što ga prinudi da zatraži medicinski tajmaut za oporavak.

O ovom nesojluku riječ nije izustio ni kudravi. Poput parlamentarnog preśednika, valjda je razumio da više ne treba dodatno ljutiti pro onakve i ovakve desničare, jasnije rečeno četnike od kojih dobar dio nosi partizansko nasljeđe, ali eto, sila boga ne moli. Zato se odlučio za bojkot pojašnjenja, što će reći da mu ovakva retorika nešto mnogo nije zasmetala.

Nije se oglasila ni budvanska svetosavka koja svakakvoga đavola zna i može odgovoriti tečno na sva postavljena pitanja, bez obzira na problematičnost koju traže takvi odgovori. Možda oće, jer ona je ipak karijerni znalac, sposoban da saopšti nešto što ni sama ne razumije, kako bi umirila sopstvenu savjest, ako tako nešto u ovom slučaju još postoji.

Bi se bruko imaš s kim, kazala bi moja baba posmatrajući s terase stare kamene kuće u Bjelopavlićima stvarnost kako se kotrlja niz usku ulicu ka rijeci Zeti.

Slavko Mandić