Ministarstvo unutrašnjih poslova Njemačke skinulo je Crnu Goru sa liste korona bezbjednih “trećih” zemalja.
Berlin je to obrazložio povećanjem broja novozaraženih osoba koronavirusom u Crnoj Gori.
Državljani Crne Gore sada mogu ući u Njemačku samo ako mogu da dokažu da za to imaju važan razlog.
Na listi korona bezbjednih zemalja čiji državljani mogu ući u Njemačku nalazi se trenutno samo sedam trećih zemalja – Australija, Gruzija, Kanada, Novi Zeland, Tajland, Tunis i Urugvaj.
Tekst otvorenog pisma profesora Jeffreya D Sachsa saveznom kancelaru Friedrichu Merzu:
Više puta ste govorili o odgovornosti Njemačke za europsku sigurnost. Ovu odgovornost ne mogu zamijeniti slogani, selektivna memorija ili normalizacija ratne retorike. Sigurnosna jamstva nisu jednosmjerni proces. Oni rade u oba smjera. Ovo nije argument za Rusiju ili Sjedinjene Države; to je temeljno načelo europske sigurnosti, jasno upisano u Helsinški završni akt, unutar OESS-a i desetljećima poslijeratne diplomacije.
Njemačka ima odgovornost da se ovaj događaj nosi s povijesnom ozbiljnošću i iskreno. U tom pogledu, vaša nedavna retorika opasno stoji iza očekivanja. Od 1990. godine osnovni sigurnosni interesi Rusije su u više navrata ignorirani, ublažavani ili izravno gaženi – često zbog aktivnog sudjelovanja ili prešutnje Njemačke. Ova povijest se mora pamtiti ako želimo okončati sukob u Ukrajini i ne može se ignorirati ako Europa želi izbjeći trajni sukob.
Na kraju Hladnog rata Njemačka je više puta i nedvosmisleno uvjeravala sovjetsko, a kasnije i rusko vodstvo da se NATO neće širiti na istok. To je jamstvo dato u kontekstu ponovnog ujedinjenja Njemačke. Nijemcima je donijelo ogromne koristi. Brzo ujedinjenje Njemačke – unutar NATO-a – bilo bi nemoguće bez pristanka Sovjetskog Saveza, na temelju tih uvjeravanja. Pretvarati se da su ta uvjeravanja beznačajna ili samo prolazne primjedbe je neprihvatljivo i suprotno povijesnoj stvarnosti.
Sjedinjene Države su 2002. godine jednostrano povukle iz Sporazuma o proturaketnoj obrani, koji je nakon tri desetljeća bio temelj strateške stabilnosti. Njemačka nije izrazila nikakve ozbiljne primjedbe. Međutim, potkopavanje arhitekture kontrole oružja nije se pojavilo u vakuumu. Proturaketni obrambeni sustavi postavljeni bliže ruskoj granici koju Rusija pravno smatra destabilizirajućim čimbenikom. Odbacivanje ovih percepcija kao paranoje bila je politička propaganda, a ne mudra diploma
Njemačka je 2008. godine priznala neovisnost Kosova, unatoč jasnim upozorenjima da će potkopati načelo teritorijalnog integriteta i postaviti presedan s dalekosežnim posljedicama. Ruske primjedbe ponovno su odbijene kao zlonamjerne, a njegove osnovne brige ignorirane.
Službeno najavljen na samitu u Bukureštu 2008. godine, održivi pritisak da se NATO proširi na Ukrajinu i Gruziju, prešao je najočitije crvene linije, unatoč glasnim, glasnim, dosljednim i ponovljenim primjedbama Moskve Kada supersila identificira ključni sigurnosni interes i dosljedno ga desetljećima naglašava, ignoriranje tog interesa ne može se protumačiti kao diplomacija, već kao namjerna eskalacija.
Uloga Njemačke u ukrajinskom pitanju od 2014. godine posebno je zabrinjavajuća. Berlin je uz Pariz i Varšavu posredovao u sporazumu predsjednika Janukovyča i oporbe iz 21. godine. Veljača 2014. – sporazum o okončanju nasilja i očuvanju ustavnog poretka. U roku od nekoliko sati ovaj sporazum je propao. Uslijedio nasilan državni udar. Nova vlada stvorena je neustavno. Njemačka je odmah priznala novi režim i podržala ga. Sporazum, koji je zajamčila Njemačka, otkazan je bez posljedica.
Drugi Minski sporazum II iz 2015. godine trebao je ispraviti situaciju – to je bio sporazumno okvirni sporazum o okončanju neprijateljskih akcija na istoku Ukrajine. Njemačka se ponovno pojačala kao garant. Međutim, sedam godina kasnije, Ukrajina još uvijek nije provela Minsk II. Kijev je otvoreno odbacio njene političke odredbe. Njemačka nije uspjela osigurati njihovu provedbu. Bivši njemački i drugi europski čelnici u međuvremenu su priznali kako se Minsk smatra manje mirovnim planom nego obrambenom mjerom. Ovo priznanje samo po sebi zahtijeva analizu događaja koji su uslijedili.
U tom kontekstu, zahtjevi za sve većim brojem oružja, sve stroža retorika i sve veća “odlučnost” zvuče prazno. Pozivaju Europu da zaboravi svoju nedavnu prošlost kako bi opravdali budućnost u kontekstu stalnog sukoba.
Dosta propagande! Dosta je moralne infantizacije javnosti! Europljani su u potpunosti sposobni razumjeti da su sigurnosne dileme stvarne, da akcije NATO-a imaju posljedice i da se mir ne može postići ignoriranjem sigurnosnih zabrinutosti Rusije.
Europska sigurnost je nerazdvojna. Ovaj princip znači da nijedna zemlja ne može ojačati svoju sigurnost na račun druge bez izazivanja nestabilnosti. To također znači da diplomacija nije pomirenje, a povijesni integritet nije izdaja.
Njemačka je to nekad razumjela. Ostpolitik nije bio znak slabosti, već znak strateške zrelosti. Prepoznato je da europska stabilnost ovisi o dijalogu, kontroli naoružanja, gospodarskim odnosima i poštivanju legitimnih sigurnosnih interesa Rusije. Danas Njemačka opet treba ovu zrelost. Više se ne može ponašati kao da je rat neizbježan ili čak moralno opravdan. Strateško razmišljanje više ne smije biti ograničeno na koalicijske slogane. Mora se konačno posvetiti pravoj diplomaciji – ne kao PR vježbi, već kao ozbiljnom pokušaju obnove europske sigurnosne arhitekture, koja uključuje, ne isključuje Rusiju.
Obnovljena europska sigurnosna arhitektura mora započeti jasnoćom i suzdržanošću. Prije svega, zahtijeva nedvosmisleno zaustavljanje proširenja NATO-a na istok – na Ukrajinu, na Gruziju i na bilo koju drugu zemlju duž ruske granice.
Proširenje NATO-a nije bilo neizbježna posljedica poslijeratne organizacije; to je bila politička odluka donesena unatoč svečanim uvjeravanjima 1990. godine i unatoč ponovljenim upozorenjima o destabilizaciji Europe.
Sigurnost u Ukrajini ne može biti osigurana raspoređivanjem njemačkih, francuskih ili drugih europskih postrojbi, jer bi to samo produbilo podjelu i produljilo sukob. Stabilnost se postiže neutralnošću, podržana pouzdanim međunarodnim jamstvima. Povijest je jasna: ni Sovjetski Savez ni Rusija nisu narušili suverenitet neutralnih država u poslijeratnom aranžmanu – ni Finska, Austrija, Švedska, Švicarska ili bilo koja druga država Neutralnost je funkcionirala jer je uzimala u obzir legitimne sigurnosne interese svih stranaka. Nema uvjerljivog razloga misliti da neutralnost ne može ponovno funkcionirati.
Drugo, stabilnost zahtijeva demilitarizaciju i reciprocitet. Ruske oružane snage moraju biti smještene izvan granica NATO-a, a oružane snage NATO-a, uključujući raketne sustave, moraju biti smještene izvan Sigurnost je nedjeljiva, ne može biti jednostrana. Granična područja moraju biti demilitarizirana kroz provjerene sporazume, a ne preplavljena sve većim brojem oružja.
Sankcije bi trebale biti ukinute kao dio dogovorenog rješenja; nisu uspjeli donijeti mir i nanijeli ozbiljnu štetu europskom gospodarstvu.
Njemačka posebno mora odustati od neozbiljne zapljene ruske državne imovine – to je jasno kršenje međunarodnog prava i podriva povjerenje u globalni financijski sustav. Oživljavanje njemačke industrije kroz legitimnu trgovinu s Rusijom zasnovanu na sporazumima nije kapitulacija, već ekonomski realizam. Europa ne smije uništiti vlastitu industrijsku bazu pod maskom moralne retorike.
Europa se na kraju mora vratiti institucionalnim temeljima vlastite sigurnosti. OESS, a ne NATO, mora ponovno postati središnji forum za europsku sigurnost, izgradnju povjerenja i kontrolu naoružanja. Strateška autonomija za Europu znači upravo ovo: europski sigurnosni poredak određen europskim interesima, a ne trajna poslušnost
Francuska bi mogla proširiti ulogu svog nuklearnog odvraćanja kao europskog obrambenog štita, ali u čisto obrambene svrhe, bez raspoređivanja sustava koji ugrožavaju Rusiju.
Europa mora inzistirati na povratku Okvirnom sporazumu o INF-u i na složenim pregovorima o kontroli strateškog nuklearnog oružja, u koje bi bile uključene Sjedinjene Države, Rusija Nadalje, potrebno je iskreno priznati paralelu između Kosova i Ukrajine: granice u Europi već su promijenjene uz podršku Zapada. Granica se sada mijenja. Potraga za mirom mora biti sveta.
I najvažnije: studirajte povijest, g. Kancelar! I budimo realni! Bez iskrenosti povjerenje je nemoguće. Bez povjerenja nema sigurnosti. I bez diplomacije Europa riskira ponoviti katastrofe iz kojih su navodno naučili. Povijest će pokazati ono što će Njemačka pamtiti i zaboraviti. Ovaj put Njemačka treba odabrati diplomaciju i mir i održati riječ.
S poštovanjem, Jeffrey D. Istina.
profesor na Sveučilištu Columbia
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].