NJEGOŠEVOM STAZOM OD IVANOVIH KORITA KA MAUZOLEJU NA LOVĆENU

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

U jutarnjoj tišini, dok snježni pokrivač Lovćena, prati moje korake vodi Njegoševa staza od Ivanovih Korita ka veličanstvenom Mauzoleju. Pod stopalima škripi snijeg, a vazduh je ispunjen mirisom borova sa Blatišta i snažnim šaptom sjevernog vjetra koji prelazi vrhove planina i miluje moje lice. U tišini prirode, svaki korak je susret s ljepotom, kao da se priroda ogrnula svoji bijelim pokrivačem. Staze se uvijaju kroz šumu poput stihova nekog drevnog epoa, dok drveće sa ponosom nosi teret snijega, stvarajući čaroban pejzaž. Zvuk mojih koraka odjekuje tišinom, prekidajući samo pucketanje ledenih kristala pod težinom moje opreme i koraka. Lovćen je oživio u bjelini zimskog ogrtača, a svaki trenutak hodanja postaje dijalog sa prirodom, đe riječi postaju suvišne, a doživljaj postaje poezija. Dok se uspinjem stazom, susrećem tišinu koja govori priču vječnosti, đe snijeg postaje moj bijeli putokaz prema Mauzoleju na vrhu. Svaki pogled na okolne planine i prostranstva podsjeća me na mala čuda koja priroda nesebično pruža. U tom tihom plesu sa prirodom, osjećam se kao putnik koji ulazi u knjigu priču koja se odvija pod vedrim nebom i mekim pokrivačem snijega. Lovćen u zimskom sjaju postaje čarobno odredište, a Njegoševa staza put kojim odlazim u susret nepreglednom horizontu.

Na šahovskoj tabli prirode, Lovćen se uzdiže poput kralja, sa svojim vrhom obavijenim snijegom koji sjaji poput krune. Štirovnik, Mali i Veliki Babljak, poput vještih lovaca, stoje kao tvrđeve, štiteći kraljevski planinski svijet. Njihovi vrhovi se prepliću sa bijelim potezima snijega, stvarajući sliku poput apstraktne igre na šahovskoj ploči. Treštenik je poput konja na toj tabli, jurišajući niz padine sa nesputanom snagom. Njegovi padovi oblikuju pejzaž poput talasa šahovske partije, stvarajući dinamičnu kompoziciju na planinskom platnu. Goliš, sa golim vrhom, djeluje poput piona koji hrabro stoji u prvom redu, gotov da se suoči s izazovima vremena. Dok hodam Njegoševom stazom, svaki korak je potez na ovoj prirodnoj šahovskoj tabli, đe se planine stapaju u harmoničan ples ljepote. Snježni pokrivač poput mekane tkanine obavija ove prirodne figure, stvarajući sliku koja oduzima dah. Lovćen i njegovi planinski vrhovi postaju arhitekti prirodne simfonije, đe tišina ima svoj sopstveni zvuk zvuk, a svaki vrh planine igra svoju ulogu u ovoj veličanstvenoj partiji prirode.

MALI BOSTUR

Koračam kroz tišinu vremena, putujući ka Malom Bosturu, đe se sjećanja starih brastava, Pima, Čavora i Radonjića, stapaju sa hladnim vazduhom planinskih visova. Svaki korak predstavlja putovanje kroz priču prošlosti, đe se istorija smirila u drenim okvirima kuća koje su sada ostale tihi svjedoci vremena. Dok sjeverni vjetar pleše sa bijelim pahuljama, raznoseći ih po dolinama, docama i pašnjacima, osjećam prisustvo duhova prošlosti koji miruju u tišini planinskog pejzaža. Stare kuće Čavora izranjaju iz snježnog pokrivača kao kamene straže vremena, klesane rukom gorštaka, svaka pukotina na njihovim zidovima priča svoju priču. Kamen, oblikovan vještim rukama, sada nosi teret istorije. Kuće Čavora su poput arhitektonskih pjesama, đe svaki kamen nosi težinu ne samo materijala već i života koji je prošao kroz te zidove. U svakom prozoru oslikava se sjena nekih drugih vremena, dok dimnjaci šapuću o toplini domova onih koji su tu živjeli. Dok koračam tim putem, osjećam se kao čuvar tih priča, čitanje istorije ispisane na zidovima i kamenim pragovima i guvnima. Moji koraci postaju vezani između sadašnjosti i prošlosti a Mali Bostur postaje živa knjiga u kojoj su stranice ispisane jezikom vjetra, snijega i nekadašnjih života.

U neistraženim dubinama toponima, svaki naziv nosi sa sobom priču, a Mali Bostur je poput arheološkog blaga čije korijene možemo pronaći u dalekoj prošlosti. U doba vladavine matrijarhata, ovo mjesto nosilo je ime Tur, koje nije samo naziv divljeg govečeta, već je bilo simbol života, hrane i povezanosti sa prirodom. Ovi plodni krajevi pružali su obilje, a divlje goveče bilo je kralj divljine. (O ovome je svojevremeno pisao Dr Radomir Bulatović u svojoj knjizi „Starozavjetni toponimi na Lovćenu i šire.“ 2011. godin, str. 6. Izdavač: Zavod za zaštitu prirode Podgorica)

Međutim, dolazak Rimljana donio je promjene, kao priča koja se mijenja sa vremenom. Ilirska kraljica Teuta, hrabra i samostalna, suočila se sa rimskom moći. Nakon pokoravanja, Rimljani su donijeli svoj jezik i svoje običaje, prenoseći riječ „tur“ u latinsko „bos-bovis,“ što znači govedo. Tako je slovenski naziv „tur“ spojen s latinskim „bos,“ stvarajući jedinstvenu riječ – Bostur. Mali Bostur postaje mjesto đe se prepliću dva jezika, dvije kulture i đe ime nosi teret svoje prošlosti.

Dok koračam dalje kroz snježnu tišinu Lovćena, moj put vodi me pored starog guvna Čavora, đe se prošli životi ocrtavaju u tragovima na zaleđenom guvnu. Svaki korak je susret sa prošlošću, sjećanjem na davne tople razgovore oko vatre, dok su se ruke gorštaka pokretale oko guvna, stvarajući ritam života i u njima vršući: pšenicu, ječam i ovas. Snijeg pod nogama postaje poput stranica prašnjave knjige koja čeka da se otvori, a svaki trag koji ostavljam svjedoči o prisustvu u ovom zimskom carstvu. Sjećam se svih priča o vilama Lovćena koje su plesale među borovima i skrivale se u nebrojenim pećinama. One su čuvarice tajni planinskog svijeta, čarobnice snijega i tajanstvenih sumraka. Vile Lovćena kada bi progovorile, ispričale priče o vječnom plesu pod zvijezdama, o melodijama vjetra koje su uvijek svirale u njihovim skrovištima. U njihovim pričama odjekivala bi tišina planinskog svijeta, a svaka pećina postala bi pozorišna čarolija đe se stvarnost isprepliće sa magijom. Dok gazim snijeg koji me usporava, osjećam da je svaki korak razgovor sa vilama, sa nevidljivim bićima koja bdiju nad ovim netaknutim krajolikom. Moje srce postaje knjiga na kojoj su ispisane priče divljine, a Lovćen se pokazuje kao čarobni nosilac mitova i legendi, đe svaki gužvani list snijega čuva tajnu koja čeka da bude otkrivena.

IZVOR JAMA I CRKVINE

Sa raskršća koje vodi ka Veljem Bosturu, putem koji se uspinje ka Svetoj Planini, stupam hrabro uprkos izazovima koje postavlja planinski pejzaž pred mene. Dok se probijam kroz gusti snijeg a vazduh ispunjava hladnoća koja probija kroz svaku poru odjeće ostavlja mi uvijek po jednu novu boru na licu. Ipak, ne posustajem, jer svaka pahulja koja pada postaje jedna stranica u mojoj priči, svaka staza koju prelazim postaje korak bliže svetim vrhovima. Oluje se mogu dizati kao divlji talasi, snjegovi padati kao bijeli veo, vjetar nositi svoje tajne kroz prostranstva, a kiše padati poput suza neba, ali moja volja ne klone. Kao putnik bez straha od izazova prirode, osjećam se povezano sa snagom planine koja mi daje snagu. Svjestan sam da sam usamljen u svojoj priči, ali upravo u toj usamljenosti pronalazim snagu da svoju priču nosim kao svjetionik kroz tamu, đe bi vjetrovi i vile pokušali odnijeti svaki zapis. U mom koraku, osluškujem melodiju vjetra koja postaje poput himne hrabrosti, a svaka kišna kap postaje simbol izdržljivosti. Na tom putu, Sveta Planina nije samo fizički vrh, već i duhovno utočište đe se moje priče susreću sa pričama vjetra, đe svaki vrh ima svoj glas, a svaki izazov postaje prilika za borbu. Dok se uspinjem, osjećam se kao pripovjedač sopstvene sudbine a svaki korak je stih u pjesmi koja povezuje mene sa Lovćenom. U mom putovanju, sa svakim izazovom, svaki udar vjetra i svaka suza neba postaju sastavni djelovi moje priče koja će, poput nevidljivih ruku vjetra i igre vila, ostati urezana u dušu Lovćena.

Stigao sam na izvor Jama, skriven i okovan ledom i ledenicama, kao dragulj Lovćena čiji tih žubor planinske vode donosi harmoniju prirode. Svaki zvuk vode iz ove zamrznute riznice priča priču o vjekovima koji su ovdje ostavili svoje tragove. Oh, koliko je na ovom izvoru započeto pastirskih razgovora, koliko je stada napajano uz blagoslov hladne vode koja nosi u sebi snagu planinskih visova. Izor Jama, poput knjige sa nečitkim rukopisom, čuva tajne koje samo pažljiv posmatrač može otkriti. U ledenim okovima, ovo prirodno čudo postaje simbol izdržljivosti, đe voda ne poklekne ni pod težinom zimske hladnoće. Svaki ledeni kristal postaje dragulj koji svjedoči o moći Lovćena, njegovoj snazi koja hrani ne samo tijelo nego i dušu. Dok osjećam zimski dodir vode, sjećam se i toponima (Crkvine) đe je nekada stajala stara crkva, simbol hrišćanstva, izgubljena u toku vjekova. Na izvoru Crkvine, đe su se odjekivali molitveni zborovi, đe su se rađale priče hrišćanske vjere, sada je samo tišina koja odaje počast izgubljenim vremenima. Stara crkva, poput duge koja se izgubila u vrtlogu prošlosti, ostavila je prazninu koju ni zvuk vode ne može potpuno ispuniti. Vode ovog izvora, poput dragulja u kruni Svete planine, nose u sebi priču o očuvanju, o neprolaznoj ljepoti i snazi. One hrane ne samo tijelo putnika, već i duh Lovćena, čuvajući u sebi tajnu koja je iskovana u kamenu i urezana u led.

IZLAZAK NA NJEGOŠEV MAUZOLEJ

Nastavljam dalje svoj put, a sjeverni vjetar pojačava svoj huk, kao da hoće da iskušava moju fizičku i mentalnu snagu. Na mom licu osjećam dodir leda, neprijatelja koji pokušava izazvati promzline, međutim ja idem dalje, jer bliži sam cilju koji mi se smiješi kao svjetionik u magli. Dok se penjem prema vrhu Svete planine, stabla munike postaju moji nježni saputnici. Njihove grane, umotane u snježni pokrivač, pružaju utočište od oštrog vjetra. Osjećam njihov dodir na mojoj koži kao nježne ruke koje hrabre putnika na posljednjem dijelu puta. Munika, kraljica planinske dendroflore, stvara prirodni krov ispod kojeg se odvija igra svjetla i sjene, poput pozornice na kojoj se izvodi posljednji čin mog uspona. Svaki korak postaje izazov, ali i pobjeda nad snagom prirode. Na vrhu svete planine, cilj je blizu, a sjeverni vjetar postaje poputposljednje prepreke, koju trebam savladati prije nego što dosegnem visine. Osluškujem melodiju vjetra, a munike me miluju kao da žele podariti snagu da završim svoju planinsku priču. U ovom trenutku, Sveta planina postaje poput svetionika đe se svaki napor nagrađuje, a svaki korak postaje pjesma hrabrosti. Na samom vrhu, tamo đe sjeverni vjetar postaje zvuk slobode, osjećam se kao svjedok divlje ljepote koja mi se otvara poput knjige koja konačno otkriva svoje posljednje stranice. Mauzolej na Lovćenu, to monumentalno svetilište koje izranja iz magle kao simbol državnosti i besmrtnosti, čini se kao planinski lav, kralj planina. Njegova silueta, prekrivena maglom i prožeta dušom pjesnika, vladara i gospodara Crne Gore, Petra II Petrovića-Njegoša, postaje izvor snage, poput stražara vrhova koji nadgleda svoje kraljevstvo. Dok se penjem prema tom simbolu, Mauzoleju, osjećam pod nogama hladne staze koje vode do vrha. I tu, među stijenama, imam osjećaj kao da korkom i sam pratim ovog lava, jer svaki korak postaje izraz hrabrosti kojom prihvaćam izazov putovanja do cilja. Magla koja ga okružuje postaje kao plašt tajanstvenosti, a svjetlost koja se probija kroz nju osvjetljava stazu kao vodilju prema cilju. Kada stigoh do Mauzoleja, vidim kako kameni lav, u obliku raskošne skulpture, čuva svetost ovog mjesta. Kroz njegove oči, osjećam dubinu vjekova, prenesenu u kamenu i duhu pjesnika koji je ovdje pronaša svoj vječni dom. Pogled sa ovog visokog mjesta prema ledenom kraljevstvu, Katunskoj nahiji i plavetnom moru Jadrana, stvara osjećaj uzvišenosti. Dok stojim na ovom svetom mjestu i pogledu, čini se da Mauzolej nije samo spomenik, već živi entitet koji diše sa dušom planina. Ovo je mjesto đe se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost, a snaga koju crpim iz ovog trenutka osjeća se kao dar koji mi pruža lav, čuvar besmrtnosti i simbol snage Crne Gore. Lovćen je ne samo planina Crne Gore, već i izazov duha, poziv na vječnost. U njemu, vrijeme prestaje biti hronološki slijed; postaje kružni tok đe se prošlost, sadašnjost i budućnost susreću. Kroz svoje stijene, šume i priče, Lovćen postaje simbol ideje besmrtnosti, đe država i njeno naslijeđe nadilaze sve prolaznosti. U tim visinama, Crna Gora nije samo nacija; ona je filozofija utkana u stjenovite vrhove, vječna kao i Lovćen koji se uzdiže iznad nje.

SUSRET SA ČUVARIMA LOVĆENA I PREDAH U RESTORANU VLADIKA

Srijećem vjerne čuvare Lovćena, Laza Radovića, Gorana Kapu, Duška Perovića i Pera Vučkovića, koji zajedno sa preduzetnikom Dejom Novakovićem hrabro stoje pred bagerom, oruđem koje neizmjerno pomaže održavanju prilaza Svetoj planini. Dok svi zajedno pokušavaju pokrenuti bager, odjekuje zvuk odlučnosti i predanosti, zvuk koji je odjekivao hiljadama koraka onih koji su prije njih hodali ovim stazama. Gorštaci, rođeni iz stijena i odrasli uz zvuke gromova, oluja, vjetrova i kiša, sada se susreću sa drugačijim izazovom – izazovom koji nosi miris nafte, zvuk mašine u borbi protiv sila i snage same prirode. Njihove ruke, često promrzle i osnažene naporom, sada su uperene prema zajedničkom cilju – održati prilaz Svetoj planini otvorenim, kao put kojim vjernici, zaljubljenici u prirodu i oni željni duhovne bliskosti, mogu koračati. Neustrašivi u vječnoj borbi sa svim što priroda nosi, ovi hrabri ljudi ne žele da put do Svete planine bude zatvoren. Oni daju sve od sebe, ne samo fizički, već i duhovno, u toj borbi koja traje generacijama. Oni nisu, smao obični čuvari već su i čuvari tradicije, predanosti i poštovanja prema Njegošu i Lovćenu. U tom trenutku, dok se bager polako pokreće pod naporom ruku i volje, oni postaju živi pečat na povelji vjernosti Lovćenu.  I u tim trenucima, Lovćen im odaje počast, prepoznajući u njima svoje vjerne čuvare, one koji ne samo održavaju put, već i njeguju naslijeđe koje se kroz vjekove prenosi kao sveta baština Lovćena.

U toj toplini restorana Vladika, pored stare kamene peći, đe pucketanje bukovih drva stvara melanholični otpor vremenskoj hladnoći, osjećam se poput putnika koji je pronašao utočište. Mokar i promrzao, držeći šolju toplog planinskog čaja, osjećam kako toplina ulazi u svaku poru mog tijela, pružajući mi trenutak predaha od surove stvarnosti koja je na planini. Mirisi bukovog drveta i toplog čaja miješaju se u vazduhu, stvarajući simfoniju koja me opija i umiruje. U restoranu Vladika, đe stolovi i stolovači pričaju priče vjetrova i snijega, đe se svaka šolja čaja ispija poput čina odanosti Lovćenu, vrijeme kao da usporava. Gledam kroz prozor na bijeli pokrivač koji leži kao nijemi svjedok viševjekovne priče i shvaćam da svaki pahulja koja pada označava još jedan trenutak u beskrajnom plesu vremena. U tom toplom prostoru, đe se svjetlost kamene peći prelama u sjenama koje plešu po zidovima, shvatam da vrijeme, poput snijega, neumitno prolazi. Sada, sa osjećajem predaha i energije koju pruža čaj, znam da se moram vratiti  i nastaviti dalje, na planinski vrh đe me čeka neispričana priča Lovćena. Svjestan sam da je ova stranica istorije Lovćena samo jedan fragment u beskrajnom epu ovih planina. Dok otvaram vrata restorana Vladika, odlučan i osvježen, osjećam kako su moji koraci poput olovke koja dodiruje bijeli papir, stvarajući nove stihove u pjesničkom jeziku Lovćena. Jer, za Lovćen, istorija nikada neće biti zatvorena do kraja; ona će uvijek biti otvorena knjiga koju vjetar, snijeg i vrijeme neprestano ispisuju.