Njegoš u sjaju vječne luče

Sa promocije romana Miraša Martinovića

sa promocije

Miraš Martinović u svom novom romanu “Drugoga sunca luče” koji je sinoć promovisan u kotorskoj Galeriji solidarnosti je osvijetlio jednoga drugoga Njegoša, onoga koji je sav stao u epistolu.

Onoga čiji se jezik najbolje iskazao i ostao na izvornosti našega jezika najviše na fonu staroslovenskoga jezika, đe je od šuma zaborava čuvao sve one oblike riječi koji se danas možda još samo koriste u primorskim gradovima, kazala je dubokim osvrtom na ovaj roman, književna kritičarka mr. Aleksnadra Vuković.

Roman “Drugoga sunca luče” je jedan ulazak u prostor metafizičkog u Njegošu, u onaj prostor koji je Njegoš sam.

Luča mikrokozma, po mišljenju Vukovićeve, Njegoša čini ravnosušnim sa Eshilom koga Njegoš u ovom djelu, kao neko ko se pojavljuje kao pripovjedač često i pominje, na koga se i poziva, ravni ga sa Danteom i Miltonom i Luča mikrokozma Njegoša čini nadnacionalnim pjesnikom.

To je Miraš Martinović shvatio, jer se neprestano u ovom Njegoševom romanu sa Njegoševom lučom razgovara.

Sve je u ovom romanu vrlo lijepo povezano, prvo je povezana misao o svjetlosti, analizira Vukovićeva, koja je po njenom mišljenju i misao krilatica i vodilja ovoga djela.

Što je svjetlost bila za Njegoša to je, čini se i svjetlost za autora ovog romana. Ovu tradiciju koju baštini Njegoševa književnost, Miraš Martinović je  na jedan duboko uman način proznao, spoznao vodeći u sebi duge razgovore sa Njegošem. Ono što neđe najdublje otvara Martinović jeste to pjesničko bilo i biće Njegoševo.

Svjetlosnom energijom zrači knjiga na različite načine kojim se ušlo u svijet Njegoševog najdubljeg unutrašnjeg bića u te grudi, ili pod kožu kako kaže Marina Cvetajeva u toga sunca luču u luču njegovoga bića.

Ovaj roman je bogat istorijskom građom, prepiskom Njegoševom, otkriva brojne momente iz Njegoševog života koji su nam možda bili nepoznanica i doprinosi dubokom razumijevanju naše kulture i toga da Njegoš ne pripada samo nama jer je svojom svijetlom prije svega napravio toliki proboj u druge južnoslovenske prostore, Nema Njegoš granica kao što ni ova knjiga sdefinitivno nema granica, poručila je Vukovićeva.

Promocija ove knjige na kotorskoj pozornici tako je prirodna jer je Kotor Njegošev prozor u svijet.

Taj njegov prvi doticaj sa Kotorom i morem mu je kaže autor Miraš Martinović otvorio posebne oči i da je  nakon tog susreta posebno gledao na svijet.Konačno napisao je testament na Prčanju godinu dana prije smrti. Da bi se čovjek usudio napisati ovu knjigu trebalo je dugo saznanje i Miraš je dugo o njoj razmišljao.

Rečenica iz Njegoševe bilježnice “mene su grijale drugoga sunca luče” je bila presudna za Martinovića i tada se piscu sve otvorilo i potpuno se uspostavio kontinuitet.

“To je onaj Njegoš sa druge strane, onaj Njegoš Luča mikrokozma to je onaj Njegoš san drugi što znači da on nije od ovoga svijeta, nije samo svoj, on je i od nekih drugih svjetova. Kada sam postavio taj naslov, postavio sam i kordinate knjige. Njegoš je bio duboko intuitivan čovjek”, kazao je Martinović.

On ga je tražio na granici dva svijeta, tražio ga je kako je rekao u onom stvarnom smislu u državničkom, u smislu vladike,čovjeka koji je ogrnut crnom rizom, koji izvršava zemaljske poslove, ali i neke druge, a to su poslovi Luče mikrokozma i vijenca.

Na toj graničnoj crti dva svijeta Martinovića je vodio Njegoš, a on ga je slijedio kroz ovu knjigu.

Tu su sijenke oba svijeta, tu su dva sunca, ono metafizičko sunce i ono stvarno.

Na kraju ove knjige Njegoš će željeti sunce, ovo sunce, jer kaže ono tamo neće grijati, ono ga je grijelo dok je bio živ.

Autora, kritičarku i publiku je u ime domaćina OJU Muzeji pozdravila Marija Mihaliček, istoričarka umjetnosti.