Niti pisnu, niti zubi škrinu

Piše: Slavko Mandić

Sramni iscrtani foj karte u cetinjskom parlamentu podigao je sa obje ruke. I pokazao po ko zna koji put bahatost i samovolju onoga koji mu zadaje instrukcije i komanduje pokušajem raspada crnogorske države. U skupštinskoj sali muk i nevjerica.
Ma nije moguće da ovo zakleti euro četnik radi? I miljenik gospođe iz SAD ambasade. I neprikosnoveni lider koalicione vlasti i ista faca, samo malo drugačije pakovanje. Potpomognut bošnjačkom i albanskom podrškom, koje su za zakletvu ideološkom istomišljeniku (jer se ne pravi koalicija sa nekim ko vam je idejno suprotstavljen) dobili gomilu resora i brojna mjesta po dubini i širini. Ima se. Može se. Jer, sve će to narod pozlatiti.

Pa nek pukne što je usko, igra mi se pusto t(r)ursko, odzvanja poj istorijskog śećanja šefa vlasti, u čijim venama treperi poj neke davne viševjekovne prošlosti.
Partije manjina, pored resora i mnogobrojnih pozicioniranja, dobile su i trajnu ruku na usta. Kad šef podigne srednji prst, oni u glas niti pisnu, niti zubi škrinu. Tako to biva kad vam oslačaju besplatna putovanja uzduž i poprijeko zemljanog šara, kad vam za (malo)umnost narod plaća lopatama, kad se kicošite i kad vam se učini da ste vlast. U domu vlastitom možda, i niđe više, sigurno. U to se uvjerite kad zakoračite ka Vladi i kad vidite da su oni tamo već sve usvojili mnogo ranije.

E vala baš vas briga za to. Ne znaju oni koliko vi možete učinjet bespotrebnih kilometara bijesnim autima, kusat čorbastog pasulja i kupusa s koljenicom od šefa, popit vina i rakije, koliko uzeti dnevnica i svakog prvog, pa i ranije kad su izbori, napunit špagove novcem svojih glasača. I ostalih koji za ovu bruku i sramotu nikada nijesu htjeli dati glas. Ali vi jeste, i zbog toga ste zaslužili čast i počast koje svakodnevno dobijate od srednjeprstaša, koji bi vas možda nešto i pitali, ali prosto ne žele da vas maltretiraju i muče potrebom koje od vladajućih traži razmišljanje. Ovako vam je ljepše. Ne pitate se ništa a zauzvrat, pored nabrojanog nijeste ni zašto odgovorni. Osim pred svojim narodom i svojim biračima. A oni su vam u Podgorici, na nedavno završenim izborima, jasno pokazali koji vam je put u perspektivi trasilala vaša pohlepa.

Što o njegovoj namjeri da promijeni logo parlamentu misle opozicioni poslanici su jasno i nedvosmisleno poručili. Jasno je svima što bi četnička ideologija željela da se desi Crnoj Gori. Možda misli da neće naići na prepreku, prvenstveno zbog ćutanja građanske svijesti koja se uglavnom miri sa onim što nam se događa. Ali je to možda samo znak da još nije došla voda do poda. Postoji granica do koje se može, pa i kad je strpljenje u pitanju. Možda da bi se tako lakše razumio i olakšao trenutak u kojemu se sve traumatično i stresno događa, kako bi se hladne glave pronašao potreban odgovor. Pa onda pokazati nezajažljivim i neznavenim vlastodršcima da postoji i građanska neposlušnost, protesti širom zemlje, cijela demokratska lepeza koja odgovorne treba da zamisli. Da li je tako, najbolje ćemo se uvjeriti u vremenu koje je pred nama. Ne nikako drugom, jer za to vrijeme arhitekte zločina prema državi mogu nedostižno odmaknuti. A to im se ne smije dozvoliti.

Dilema da li je trebalo napustiti skupštinsku salu kad je čelnik bradate ideologije podigao iscrtani foj karne, ili kako reče novi logo parlamenta, ne bi trebala da postoji. Trebalo je, mislim, ali samo tada, kako se ne bi razularenom dala mogućnost da tumači nešto što je unaprijed pripremljena čista laž. Izlazak bi pokazao i potpreśedniku Skupštine Crne Gore Mirsadu Nurkoviću đe mu je jedini izlaz iz sramote u kojoj se našao. Svojom voljom, jer mu je tako naređeno. A koliko ga cijeni presedatelj najbolje je Nurković sam objasnio tvrdnjom da obrazloženje i pominjanje kralja Aleksandra Karađorđevića i dovođenje u vezu skupštinskog zdanja sa njegovim imenom nije pominjano na sastanku prije plenarne sjednice. Naravno da nije, pa iako potpreśednik od strane Bošnjaka to do danas nije razumio, red je da mu se objasni da je on samo formalno tu đe jeste i da je zato bolje da ne progovara ni riječ. Kad treba ruku da digne, to da učini i tu je kraj njegovih nadležnosti. Malo li je? Jer, đe će naći ovakvu rabotu. Sa ovoliko eura i svakim čudom još? Niđe no u ovakvoj državu, koju ovakvom od svega vrijednoga napraviše „oslobodioci“.
Ako je Nurković razumio, onda ga možemo uočiti uskoro da napušta škanj iza pulta i primakne se onima kojima prirodno pripada. Mada je teško vjerovati da će se to dogoditi, eto mu šanse pa neka misli. Ako ima čime, smisliće bez problema. Ako nema, neka mu bog pomogne. Zbog svoga naroda i pokoljenja koja djela sude.

Ostaje da se vidi i kako će se poslanici manjinskih naroda, oni koji su u Spajićevoj vladi, odrediti prema inicijativi šefa svih poslanika da se usvoji Zakon o stranim agentima, čime bi da satre nevladin sektor i onemogući mu svaku pomisao o slobodi govora i bilo kakvog pokušaja kritike na račun vlasti.
Gledaćemo i navodne evropejce, hoće li im ruka zaigrati oro ili srbijanski moravac.